SLUNJSKI HRAST

((Posvećeno g. Draganu Hazleru predsjedniku HAZUDD-a)

Jučer bijah brz ko jelen

Kraj Korane što no paso,

Ko hrast slunjski bujan, zelen,

Što granama k nebu staso

Žudeć mudrost vrlih bića –

Duh Radića, Starčevića…

 

Sokolovo moje oko

Divilo se Slunj – ljepoti,

Rastokama na široko

Duša cvala u miloti.

Popjevalo grlo jasno:

”Slovin grade, ime krasno.”

 

Jučer bijah stijena čvrsta

Gdje Tomislav znak upiso.

Stijeg, trobojku, ime Kr’sta,

Zmaj dušmanski nije zbriso.

Sad i nekad geslo žari:

Za Dom spremni ko i stari.

 

Stazom trnja prošla noga

Tražeć pravdu usred mraka,

Prkosila ljeta mnoga

Sramna zvijezda petokraka –

Naroda mi teška sudba,

Groznog Tita, jugoudba.

 

O slobodi duša snila

Pradjedova želju davnu;

Nadanja me prevarila…

Kroaciju moju slavnu

Izrod hudi gazi, bije,

S njom mi biće plače, mrije.

—

Hrastu što no zdrav je bio

Zelen lišće s grana spalo,

Pognuo se, iskrivio,

Al’ u truplu sveđ ostalo

Čelik-srce domoljuba

Kog oluja tukla gruba.

 

Hraste stari, oj ne kloni,

Ispravi se, nemoj svenut,

Zadnje zvono i kad zvoni,

Za rod će te ljubav prenut,

Jačat, mladit suhe grane –

Ruke trudne, istrgane.

 

Čuj, osluhni put daljina

Gdje u muci Hrvat diše,

Tamo gdje je Domovina,

Gdje na kamu slunjskom piše

Da će trajat spominjanje

Jednom hrastu u sjećanje.

 

Iz nebeske kad visine

Pozove te Božja trublja

Ostavit ćeš brižni sine

Korijen žarkog domoljublja

Onim’ što su kao i ti –

Akademskog društva, sviti.

  

Marija Dubravac Brisbane