Razgovor sa Sašom Radovićem vodio je Igor Tominić u Premanturi
I.T. – Gospodine Radoviću, potvrđena Vam je presuda. Dvije godine bezuvjetno! Do svoje 77. godine života bit ćete u zatvoru.
S.R. – Da! Manolić je rekao da je bolje biti u zatvoru nego u bolnici. Životni ritam neće mi se bitno mijenjati, moje potrebe su male – svakodnevna vježba i pisanje.
I.T. – U svojoj zadnjoj knjizi „Akcija klana UDBA – DORH“ napisali ste da je u Remetincu dobra hrana, da su zatvorski čuvari korektni i da su vas „cimeri“ lijepo primili.
S.R. – Točno! Nemam ni jedne primjedbe na ponašanje zatvorskih službenika. Sobu u pritvoru dijelio sam s dvojicom ubojica, trojicom dilera i s jednim pljačkašem. Siguran sam da je njihov moralni profil daleko iznad razine velikog dijela našeg državnog i lokalnog političkog šljama.
I.T. – Vaše uhićenje 2011. godine zbog ucjene generala Čermaka bilo je popraćeno medijskom hajkom. Iz Vašeg zaplijenjenog mobitela objavljivane su slike Vaše supruge, Vaše kuće i kućnih ljubimaca.
S.R. – Ništa nije besplatno! Iz „institucija“ su kupovane fotografije i lažni podaci. U svojim knjigama i u tiskovnim objavama označio sam DORH najvećim hrvatskim zlom. Ni jedan ratni ni pretvorbeni profiter nije kažnjen niti mu je oduzeta imovina. Progone se samo politički mrtvaci i glasnici „loših vijesti“. Zbog toga je image Hrvatske – korupcija i kriminal!
I.T. – Kažete da su objavljivani lažni podaci o Vama?
S.R. – Evo jednog izvješća o meni iz državnih dnevnih novina:
„Nakon što mu nije uspjelo iznuditi milijun eura, pristao je na to da mu Čermak preda sto tisuća kuna. Našao se s njim na jednom parkingu iznad Opatije, odmah pokraj tunela Učka. Nakon što je Radović ušao u Čermakov terenac i preuzeo sto tisuća kuna po izlasku iz automobila policija ga je opkolila i uhitila. Na primopredaju novca s Radovićem je došla i supruga koja je čekala u automobilu dok je Radović bio s Čermakom u generalovom terencu.“
U sudskom procesu dokazano je da nikada nisam, ni osobno ni telefonski razgovarao s Čermakom, a da je moja supruga u vrijeme uhićenja bila stotinjak kilometara dalje (kod kuće). Dakle, nije bilo ni Čermaka, ni terenca, ni kuna. Sličnih objava bilo je mnogo. To vam govori o istini u hrvatskim javnim medijima i o kriminalnoj umreženosti državnih institucija.
I.T. – Osuđeni ste za ucjenu generala Čermaka s kojim niste progovorili ni jednu riječ. Osuda se temelji na izjavi jednog, jedinog svjedoka u ovom sudskom procesu koji tvrdi da ste tražili milijun eura za neobjavljivanje knjige o Čermakovom ratnom profiterstvu. No, prije toga Čermak Vas je tužio za klevetu, jer ste u knjizi „Tko je jamio, jamio!“ napisali da se obogatio švercom nafte u SAO Krajinu.
S.R. – Iz svjedočenja svjedokaTomislava Mičića, razvidno je da je on mene prvi telefonski kontaktirao i doputovao iz Zagreba k meni u Premanturu. Rekao je da je Joža (Perković) predložio da spor oko klevete riješimo mirno Čermak i ja. Ponudio je i novac, na što sam odgovorio da ću razmisliti. Moj bivši suradnik iz SIS-a javio mi je da je Mičić pouzdanik DORH-a.
I.T. – Bili ste dragovoljac od 1991. do 1995. ?
S.R. – Zapravo do 1996. Bio sam glavni instruktor za borbene vještine Specijalnih postrojbi Glavnog stožera HV, a vršio sam i dužnost časnika SIS-a.
I.T. – Kakve veze sa slučajem ima Josip Perković?
S.R. – UDBA i Perković imaju vezu sa svime što se događalo u 24 godine nove Hrvatske, ali i desetljeća prije. Ako otvorite Google i upišete – perkovićevo potrkalo – dobit ćete podatke o spomenutom jedinom svjedoku u sudskom procesu u kojem sam kažnjen. Naći ćete da je suradnik UDBE, Mičić poznat po lažnom svjedočenju. On je Sindičiću, koji je nakon ubojstva Senića bio uhićen u Njemačkoj, dao lažni alibi, nakon čega je “Crveni James Bond“ bio oslobođen iz pritvora i daljnih sumnji. Mičić se spominje i u ubojstvima Joze Miloša, Nikole Miličevića Bebana, Mate Kolića…
I.T. – Dakle, taj jedini svjedok je nepouzdan svjedok ?
S.R. – Za suradnju s DORH-om niski su moralni kriteriji. Klan UDBA – DORH obavio je svoj posao i maknuo me s javne scene Hrvatske i dijaspore.
I.T. – U Vašoj obrani spominjete članak 332. ZKP. Što je sporno?
S.R. – O članku 332. tumačenje u javnosti dao je odvjetnik Miljević: „Po uzoru na svjetska zakonodavstva i Hrvatska je prije nekoliko godina u ZKP uvrstila odredbe za djelovanje prikrivenih istražitelja i pouzdanika. Te odredbe su dodatno ‘pojačane’ i u novom ZKP-u, a uglavnom jasno određuju što pouzdanici smiju, a što ne smiju raditi. Ukoliko su radnje pouzdanika predstavljale poticaj na počinjenje kaznenog djela tada je riječ o nedozvoljenom djelovanju, a svaki dokaz u toj domeni i od tog trenutka jest nezakonit i ne može biti iskorišten na sudu“ – objasnio je Miljević i dodao kako se i sam mnogo puta susreo sa slučajevima u kojima su pouzdanici DORH-a nedozvoljeno djelovali.
I.T. – Da, ali Vas su osudili ne spominjući članak 332.
S.R. – Jasno, izbjegli su djelovati po zakonu i izbjegli činjenicu da me ne mogu suditi po jednom, jedinom svjedoku koji je i poticao na kazneno djelo što je vidljivo iz spisa sudskog procesa. Poticaj je bio njegov prvi telefonski poziv, dolazak k meni u Premanturu i ponuda novca „da pustim na miru Čermaka“.
I.T. – Koji je razlog da Vas „eliminiraju iz javnosti“ – kako ste rekli.
S.R. – Nakon skidanja maskirne odore u kojoj sam proveo više od četiri godine, primijetio sam da su neki „veliki Hrvati“ izbjegli obvezu obrane Domovine i da su se naglo obogatili. Prije 1990. nisu imali ništa. Izdao sam tri knjige o tome (Tko je jamio, jamio!, Vratite opljačkano i Histria terra nigra). Tema je jedinstvena – oduzeti opljačkano zločincima, ratnim i pretvorbenim profiterima. U tisku i na portalima objavio sam više od 200 članaka s namjerom iniciranja da „institucije počnu raditi svoj posao!“ U međuvremenu je ta izreka o „radu institucija“ postala predmet ismijavanja i posprdna poslovica. Moj rad na projektu „Vratite opljačkano!“ postao je nepodoban za političku elitu umreženu s krim miljeom.
I.T. – Ništa više ne možete učiniti. Čeka Vas zatvor, jer je presuda pravomoćna.
S.R. – Presuda je pravni apsurd. Da je pročita neki student prava, vjerojatno bi se razočaran, odmah ispisao s Pravnog fakulteta.
I.T. – Što je apsurdno u Vašoj presudi?
S.R. – Četiri su temeljna elementa: ucjene nije bilo, prvi kontakt učinio je Mičić uz novčanu ponudu o „smirenju procesa Čermakove tužbe za klevetu“.
Drugo je neobjašnjivo prebacivanje slučaja pod jurisdikciju Županijskog suda u Zagrebu (zbog lakše manipulacije), iako su se i prema optužnici DORH-a sve inkriminirane radnje događale na području Rijeke i Istre.
Treće je nedozvoljeno djelovanje svjedoka, pouzdanika Tomislava Mičića, koji je poticao na kazneno djelo. Time je prekršen članak 332. ZKP-a. Sve dokaze koji su kasnije uslijedili to je učinilo nezakonitima.
I četvrto: sudac Općinskog suda, Zorislav Kaleb narušio je „načelo jednakosti oružja u poduzimanju procesne radnje ispitivanja svjedoka“ – odbacio je moje svjedoke koji bi potvrdili urotu klana UDBA – DORH.
I:T: – Čini se da je zakazalo hrvatsko pravosuđe.
Mojom eliminacijom sud je izvršio nalog – zaustavljen je program „Vratite opljačkano“ – vraćanje Hrvatskoj preko 30 milijarda dolara pokradenih i upisanih na račune političke elite i krim miljea. Moja kazna je prijetnja svima koji dotiču tabu temu – nezakonito stečenu imovinu.
Na posljednjoj raspravi, predsjednica Vijeća, Lidija Vidjak imala je odsutan pogled i nezainteresiran izraz. Nije je zanimalo izlaganje moga odvjetnika, niti činjenice. Presuda je već bila donesena, vjerojatno već i napisana. Razmišljao sam što se događa iza fasade, iza njenog lijepog lica uokvirenog zlatnom kosom, u onih stotinjak milijarda stanica njezine moždane mase. U nekoj ozbiljnoj medicinskoj analizi, sasvim sigurno, našle bi se tamo i monstruozne supstance zla – kakve imaju i zločinci, ratni i pretvorbeni profiteri Domovine.
I.T. – Pretjerujete, gospodine Radović!
S.R. – Ne! Masakriranje pravde, najveći je mogući zločin. Moja postrojba čuvala je 1993. godine položaj kod Prkosa u blizini Škabrnje. U jednom obilasku naišli smo na bombom raznesena tijela trojice naša branitelja. No, vjerujte mi – užasna slika krvi, razbacanog mesa i kostiju – daleko je manje užasna od slike dostojanstvenih zgrada hrvatskog pravosuđa u kojima golemi dio sudaca rastaču ljudskost, moralne vertikale i pravna mjerila stvarana stotinama i tisućama godina. To je zločin protiv čovječanstva, civilizacijski genocid.
I.T. – Po ovom razgovoru imam dojam da u ovom slučaju nije general Čermak Vaš najveći neprijatelj.
S.R. – Točno. Ivan Čermak nije moj osobni neprijatelj, jer s njim nikada nisam progovorio ni jednu riječ. Doduše, krenulo je s njegovom tužbom za klevetu – ali onda su iskočili pravi neprijatelji mene i države koju sam stvarao. To su zaštitnici crnog kapitala koji vlada ovom državom. Moj slučaj samo je kap kiše u oluji koja mora očistiti Hrvatsku. No, ta „kap kiše“ ostaje na Mreži, najvećem neprijatelju nedemokratskih sustava. Tisak se baca, TV emisije se zaboravljaju, ali Internet čuva podatke.
Dirigent cijele ove farse, planer moje eliminacije iz javnosti – završio je početkom godine u njemačkom zatvoru. Nadam se da će i ostali moji neprijatelji završiti po sličnom modelu.
I.T. – Koji su Vaši budući planovi.
S.R. – Slijedi pravna procedura moga odvjetnika – Vrhovni sud , Ustavni sud, Strasbourg. Moj plan je proširenje knjige „Akcija klana UDBA – DORH“ s novim elementima, imenima i faktima hrvatske zbiljnosti. Imam dogovoren plasman prijevoda knjige na englesko govorno područje. Mislim da će to biti interesantno štivo.