Kada bi kojim slučajem trebali biti odvjetnik Joea Šimunića koji bi se našao na optuženičkoj klupi nekog od sudova ovog hrvatskog udbo-dogmatskog manipulacijskog neosocijalizma kojeg nazivamo kapitalizmom ili, frazeološki gledajući, demokracijom – vladavinom ma kojeg god naroda (jer je uvijek onaj povlašteni sloj u prigodi propisivanja), a svaki čovjek zaslužuje braniti se pred sudom (javnosti) u okviru zakona (ma kakav on bio), što bi učinili?
Prvo bi tužitelj morao dokazati da je to izričito „ustaški“ pozdrav, ali to ne bi mogao ako takvi pozdravi očito postoje znatno ranije tijekom europske, pa i hrvatske povijesti u smislu doma i ognjišta. Tijekom Rimskog Carstva gladijatori su iz arene pozdravljali rimskog cara morituri te salutant („pozdravljaju te umirući“) uzdignute ruke. Oni nisu imali majicu u ruci već su se gotovo goli borili na polju zabave starog Rima. Napomenimo da su tijekom povijesti povlaštenim gornjim slojevima manipulacija i iživljavanje bili važni vidovi zabave i uopće glavnija zanimacija. Tijekom NDH dopisi su na kraju imali „Za dom – Spremni!“, vrlo slično kao što su nakon II. svjetskog rata (osobito 1950-ih godina) dopisi ex-FNRJ završavali skraćenicom „S. F. – S. N.!“ („Smrt fašizmu – Sloboda narodu!“). Možemo li reći da su svi stanovnici tadašnje NR i kasnije SR Hrvatske bili „slobodni“ ljudi, čak i onda ako su nakon rata ratni zarobljenici na križnim putovima diljem ondašnje Jugoslavije „oslobađani“ od života strijeljanjem i eliminacijom suprotno bilo kojoj konvenciji, ustavu, zakonu, zdravom razumu i uopće moralu? Jesu li ljudi uopće ikad jednaki pred zakonom (u prostor-vremenskom i povijesnom, pa čak i pravnom smislu)? Koliko je samo ljudi zaglavilo na Golom otoku, kao posljedica ubojstava OZNA-e i kasnije UDB-e. Jesu li i oni „oslobođeni“ lažnosti i prijetvornosti zločinačkog socijalističkog režima? Dobro je primijetiti da je prijelaz iz tog društva, na taj način preko nesretno omalovažavanog Domovinskog rata, zapravo režimski nastavak jer mnogi zločinci nisu kažnjeni, a visoke pozicije s kojih se dijeli pravda i puste riječi umiljato su i zataškavajuće nastrojene kao da su cijeli narodi hrpe blesana. Možemo li uopće očekivati pravdu od sustava koji je samo promijenio dlaku i to u skupo krzno koje plaća narod?
Da li je srpski ex-radikal A. Vučić odgovarao za njegovo pozivanje na „stare srpske granice“ na crti Virovitica-Karlovac-Karlobag čiji govor kruži Internetom? Da li je član kraljevske engleske obitelji odgovarao zato što je odjenuo nacističku uniformu (vjerojatno iz zafrkancije i očite obijesti koje kraljevstvu zemaljskom ne nedostaje)? Koja je razlika između povlaštenih kraljevskih loza i običnog puka, građanina, koji očito mora podnositi netoleranciju i nepravdu, dvostruke ili stostruko nepravedne kriterije? Zašto neki ljudi, čak i neki znanstvenici, zlorabe statistike i pokušavaju izjednačiti u biti nejednako? Uostalom, zašto bi netko platio kaznu (u financijskom smislu), a netko ne – i što je također važno – kome to i za koga?
Dobro je primijetio S. Letica da bi onda trebalo kazniti sve one koji su na ono: „Za dom“, svaki put odgovorili: „Spremni“. Drugim riječima, upada u oči i uho ono jednostrano „za dom“ koje se može tumačiti u duhu starog hrvatskog pozdrava.
B. Šulek u svom rječniku kojeg je tiskao 1874.-1875. godine navodi riječ „ustaše“ (u množini) i navodi također prijevod – tal. insorgenti. (Bogoslav Šulek, Hrvatsko-njemačko-talijanski rječnik znanstvenog nazivlja, /O-Ž/, reprint, Globus, Zagreb, 1990, str. 1233). Tako npr. Franjo Rački (Pokret na slavenskom jugu koncem XIV. i početkom XV. stoljeća, Rad JA, Zagreb, 1868.), Ivan Kukuljević (Priorat vranski sa vitezi templari i hospitalci sv. Ivana u Hrvatskoj, Zagreb, 1886.) i dr. koriste konstrukcije kao: „I razvi se stieg ustaški“. Ovdje treba napomenuti da se ustaški pokret i kasnija NDH pojavljuju tek u XX. stoljeću, pa je potrebna i neka distinkcija jer „ustaša“ je istoznačnica „ustaniku“ ili „pobunjeniku“ neovisno o pojavljivanju u povijesti. Naravno, OZNA, UDBA i KOS su vrlo vješto iskoristili riječ „ustaša“ i poistovjetili je s bilo kojom (gorljivom) manifestacijom hrvatstva, čak i ubijanjem i klanjem iako takvog nije bilo s hrvatske strane nakon II. svjetskog rata. Čovjek je završio u nekoliko logora neposredno nakon II. svjetskog rata samo zato što mu je brat bio u ustašama tijekom NDH! Kada bi u ex-JNA rekli da ste iz Zadra, automatski ste bili „ustaša“. Nevjerojatna je bila rasistička revnost i ugnjetavanje svakoga tko nije bio pristaša (ili pristalica) socijalističkog režima kojemu, zamislite, u korijenskom značenju te riječi leži „društvo“. Današnji „demokratski“ nastavak (s)lagalice također je produženi kalendar nepravdi. Onda pak vlasti očekuju poslušnost bića kojima je u genetskoj tradiciji utkano pamćenje. Za koga to zaboraviti i kako oprostiti ako zločin nije priznat već se pokušava sprdati povijesnom zbiljom? Kada bih odjenuo vindjak(n)u bijelih rukava i crnog središnjeg dijela koja na sebi ima veliko „U“ (tvrtka “Uniform“) u izglednom duhu američkih sveučilištaraca, zar bih zbog toga bio „ustaša“ ili ubojica, „zlikovac“ i genocidni nacionalist? Joe Šimunić nije ni prije ni poslije uzvika na nogometnom terenu nikoga zaklao niti mu je nakana bila raspiriti nekakvu (možda po nekima) koljačku strast.
Dobro je napomenuti da su fašizam i nacizam iznikli na teškoj socijalnoj i ekonomskoj krizi. Uostalom, ni ustaški pokret ne zaostaje za svjetskim trendovima međuraća, a još je i nadgrađen velikosrpskim izrabljivanjem od barem 1918. godine. Izrabljujući mješavinu legendi, astrologije, masonerije, rasizma i okultizma, nacisti su konstruirali vlastitu kvazireligiju u kojoj je Adolf Hitler trebao biti Mesija, Heinrich Himmler vrhovni svećenik, a SS-odredi poganski svećenici u službi vragotvornih sila. Himmler je čak naredio utvrđivanje viskom pozicija savezničkih podmornica nad pomorskim kartama Atlantika, a na neke skupove nosio je primjerak Bhagavadgite (u prijevodu „Pjesme milostivog Šri-Krišne“, dijela šeste knjige indijskog epa Mahabharate). Međutim, „poganska“ vjerovanja mogu itekako biti na tragu dobrotvornosti i uopće su u korijenu svjetskih religija, a druga je priča kada se i simboli i vjere zlorabe i predočavaju, pogotovo u svrhu ubijanja ljudi. Tako je nacistički “Adler“ („orao“) zapravo preuzeti krilati disk koji je simbol Ahura Mazde ili Ormuzda kao svjetla (po Zaratustrinom naučavanju duha dobra). U mitraizmu su četiri vjetra i četiri godišnja doba prikazani kao krila. U sumero-semitskoj predaji krilati disk je simbol ili neposredno predstavljanje solarnog boga Šamaša i Ašura. Sunčani kolut i krila često se pojavljuju i u starom Egiptu uz više božica i bogova, čak i u obliku putanje Sunca (npr. Horus Behdeti ili Horus od Edfua, sin boga sunca Raa i njegov nasljednik). Kukasti križ je zapravo simbol još od prapovijesti i starokršćanskog doba. Krakovi kukastog križa, ovisno da li idu od istoka prema zapadu (yin) ili obrnuto (yang), simboliziraju život ili smrt, muški i ženski, solarni i lunarni aspekt. Kukasti križ (svastika, sanvastika, crux dissimulata) ima krakove usmjerene obrnuto od smjera kazaljke na satu, a tetragammaton (crux gammata) u smjeru kazaljke na satu u Indiji simbolizira sunce, vatru i proizlazeću životnu snagu. Često se nalazi u Aziji i u prijearijskoj civilizaciji doline Inda. Nacisti su zapravo izrabili oba oblika kukastog križa (Thorov malj, njem. Hakenkreuz) i dali im značenje praktične, genocidne i krvoločne smrti. Kukasti križ je kod starih Rimljana bio simbol Jupitera Tonansa i Jupitera Pluviusa (boga kiše), a kod budista je simbol (pečata) Budhinog srca. Kada bi Zapadnjak želio ukloniti ili oštetiti „nacistički“ znak kukastog križa na kipu Budhe, vjerojatno bi ga smatrali idiotom ili bi čak dobio batina. U nas bi poklonjeni cvijet krizantemu uobičajenim danom smatrali gotovo uvrjedom jer se radio o „mrtvačkom“ cvijeću, dok je npr. u Japanu to najcjenjeniji cvijet za sve prigode.
U Slavonskom Brodu primijetio sam grafit iz kojega se iščitava znak jednakosti između kukastog križa i EU. Sustave, unije ili asocijacije možemo nazvati različitim imenima, ali ako iza njih stoje predatorski interesi koji se ostvaruju na štetu cijelih naroda, ponekad ćete naići na ovakve jednačine.
Ne bih baš usporedio J. B. Tita i A. Radića, idejno ili bilo kako (nastavljajućih ideja), pa makar se radilo o kasnijem „federalizmu“ i „jugoslavenstvu“ jer je razlika u načelno idealističkom pristupu i krvavoj praksi komunizma na balkanski način, a nastojanje za socijalnom državom može biti popločano najboljim željama koje su neizbježno vodile u pakao Domovinskog rata. Veliki državnik može biti i miš u carstvu slonova, ako ga zdušno potpomaže represivni aparat i od slonova čini „majmune“, bez uvrijede za ova i sva živa bića. Oni koji su u ex-JNA bili u tzv. Titovoj gardi tamo su se našli uslijed velikih veza koje su vodile do samog vrha komunističkog politbiroa, tako da mi takvi ne mogu govoriti o „jednakosti svih pred zakonom“ budući su oni tipičan primjer takve povlaštene nejednakosti, a ovi pak u politbirou jednostavno su morali znati za komunističke zločine.
Antun Radić je u borbi za svoj narod proživljavao teške trenutke i progone kao državni činovnik. Nije uspio dobiti ni mirovinu, a vjerna i siromašna žena skončala je samoubojstvom na muževom grobu. On je rekao: „Mi trebamo biti spremni na sve, a svakako na to da će nas proglasiti fantastima (luđacima) – premda su s nama svi stari proroci čovječanstva“. Narod „živi od svoga rada, škropeći svojim znojem njive svoje“. Po njemu u demokraciji mora sudjelovati cijeli narod „u vođenju državnih i javnih poslova, ne samo formalno i fiktivno“. Moral mu je bio iznad politike i pravo iznad sile. Nadalje, „viši redovi će stvoriti vrlo razvijenu birokraciju, naturiti svoje pravo (obično rimsko) i svoju civilizaciju, za koju ratari moraju mnogo davati, a malo ili nimalo primati i koja će im biti potpuno strana“. HSS je nakon smrti Antuna Radića (1919.) i ulaska u Kraljevinu SHS tijekom donošenja Vidovdanskog ustava imala viziju „konfederacije jugoslavenskih državica, tj. jednog saveza na ugovornoj međunarodnoj osnovi“ uz „ideju o neutralnosti Hrvatske“ bez „stajaće vojske“. „Socijalnu filozofiju“ A. Radića moguće je sažeti njegovim riječima: „Dvije stvari nam moraju biti vazda u pameti, a to je prvo: pošteno ljudsko življenje kako Bog zapovijeda i duša čovjeku kaže, a drugo: hrvatski seljački dom“. (Spomenica braće Radić, Ante Radić, II, Književno-izdavačka zadruga Braća Radići, Zagreb, 1989, str. 3, 155-158, 160, 164, 166). Kada netko spominje hrvatski dom, makar i u pokliču, vjerojatno misli na ovaj poviješću izmrcvareni skup hrvatskih ognjišta.
Case closed. („Slučaj zaključen“.). Naravno, pred nama je lustracijska budućnost.
Autor; Đivo Bašić
P. S. Evo, dok ovo pišem, nema prijenosa nogometnog derbija na hrvatskoj televiziji, Joe ne igra, a vjerojatno je to učinjeno zbog naroda i mogućih „nepodobnih“ pozdrava (i kriznih upozorenja pristrano-truloj državi).