Kad kažemo Remetinec, to nije selo Remetinec pokraj Zagreba, ni omladinski hotel Remetinec, ni veterinarska stanica Remetinec – nego zatvor u Zagrebu! To je štura kockasta zgradurina od tri etaže s atrijima koji služe za dnevne šetnje zatvorenika. Ravni krov obrubljen je žičanom ogradom, na prozorima su čelične rešetke. Ćelije sa sanitarnim čvorom predviđene su za četiri osobe, ali redovito su u ćeliju zgurana sedmorica.

Remetinec nije samo zatvor nego pojam, simbol, takoreći institucija. Sjećam se da je svojevremeno netko rekao za druga Tita da je institucija, pa tako i Remetinec može biti institucija.

Iz Županijskog suda prebacili su me u Remetinec policijskim kombijem. Skinuli su mi lisice, protegnuo sam ruke i sjeo na klupu prijemne prostorije. Dugo čekanje, a zatim uz pratnju zatvorskog čuvara odlazim u neku vrstu kancelarije. Nakon upisa podataka upućuju me sljedeću prostoriju s dva velika stola. Naređuju mi da skinem sve i stavim na stolove. I hlače i gaće! Svaki komad odjeće dvojica policajaca s gumenim rukavicama na rukama pregledavaju i opipavaju. Ne smije biti ništa metalno niti špicasto, remen, sat, novac i dokumenti pohranjuju se u zatvorsko spremište. Pregledavaju i čarape, provjeravaju je li u đonovima cipela nešto skriveno. Može biti nož, igla, droga… Kažu mi da čučnem i raširim koljena. U anusu također može biti nešto.

Sve je OK, oblačim se. Slijedi liječnički pregled, zatim razgovor kod psihijatra. Psihić me pita, imam li suicidalnih primisli, želju da se ubijem? Kažem, ne!

Četrdeset metara dugi hodnik Prvog odjela, soba broj 13. Metalni zvuk zaključavanja vrata, šestorica novih cimera pozdravljaju me. Rukujemo se.

Josip Manolić, jednom prilikom rekao je: „Bolje zatvor, nego bolnica“. U osmom desetljeću života upoznao sam i zatvor i bolnicu. Prije dvije godine, zbog fraktura i teške ozljede mozga ležao sam zavezan za krevet u šok sobi punih mjesec dana. Imao sam tri frakture lubanje, a bila mi je slomljena i ruka, noga, karlica i šest rebara. Zatim operacije. Manolić je imao pravo. Bolji je Remetinec nego bolnica, mnogo bolji.

–  Nemaš previše loših iskustava iz zatvora? – upita me iznenada prijatelj Goran.

–  Moji cimeri bili su ubojice, pljačkaši, provalnici, dileri… svi su bili mnogo mlađi od mene, ali nije bilo nikakvih problema. Zajedno smo vježbali, igrali šah, gledali TV. Zatim knjige, novine, razgovori… Hrana je dobra, dva sata šetnje u dvorištu. Zatvorski čuvari korektno obavljaju svoj posao. Jedini problem je pretrpanost ćelija – odgovaram.

–  Objavljena je vijest o samoubojstvu bivšeg ravnatelja zatvora u Remetincu, Tomislava Kralja. Navodno je povod za samoubojstvo bio nalaz unutarnje revizije o financijskim nepravilnostima u ovoj ustanovi – reče Goran.

–  Čuo sam o tome. Nepravilnosti su evidentirane. Ima indicija da su  upravitelji i načelnici Odjela u Remetincu posuđivali novac iz blagajne zatvora. Ništa posebno, hrvatski sindrom, događa se i u agencijama, poduzećima… – odgovorio sam.

–  Čini se da je krivim obračunavanjem plaća državni proračun oštećen za oko 350 tisuća kuna. Utvrđeno je i da je blagajnica u Remetincu protuzakonito isplatila šefici financija nešto više od stotinu tisuća kuna. Tomislav Kralj, nakon ovih afera, ubio se u svojoj garaži. Spominju se i neka druga imena – nastavlja on.   

–  Žalim gospodina Kralja – rekao sam i nastavio. – Nema sumnje da u zatvorskom sustavu ima problema i nepravilnosti, ali to je kap u moru, zanemariva veličina. Što je tih 350.000 kuna prema prevarama, krađama i milijunskim pljačkama hrvatskog političkog šljama. Ne spominjem velikog Sanadera, jedna Jadranka Kosor, Šuker, Jakovčić ili mnoštvo njih – nanijeli su Hrvatskoj milijunske, možemo reći i milijardske štete. Oni nikome ne odgovaraju, nitko ih ništa ne pita. Što reći o zlotvorima, ratnim i pretvorbenim pljačkašima? Moji zatvorski cimeri pošteniji su od velikog dijela hrvatske političke elite.

–  Subjektivan si – ukori me prijatelj.

–  Po struci sam inženjer, znam napamet tablicu množenja i nešto matematike. Parne i neparne brojeve nema smisla uspoređivati. Benigni zatvorski sustav uspoređivati s kanceroznim vladajućim mehanizmom, uključujući pravosuđe, nemoguće je. Taj mehanizam razara državu, naciju, pojedince, sve… Nećemo dugo, Hrvatska je na koljenima.

–  Budi jasniji – prekine me on.

–  Najveće zlo proistječe iz DORH-a. Nedjelovanje prema kriminalnim strukturama otvorilo je slobodan put krađama, pljačkama, pa i nekažnjenim ubojstvima. Godine Bajićeve selektivne prakse kojom se proganjaju prijavitelji korupcije i sitna riba, a štite se bogati kriminalci, dovele su Hrvatsku do dna. Korupcija u sudovima finalizira problem. U većini slučajeva ta korupcija nije materijalna nego neimovinska korist, razmjena usluga i ustupaka. A zatvori nemaju nikakvu svezu s kriminalizacijom prava. Oni rade tehnički dio, i to korektno rade.

–  Što je s tvojom presudom? – upita Goran nakon stanke.

–  Ne mogu govoriti o tome, jer je presuda nepravomoćna – odgovaram oprezno.

–  Odvjetnik Zadro spominjao je član zakona po kojem te nisu mogli osuditi – reče Goran.

Pred očima stvori mi se slika sobe broj 13 i jednog od mojih cimera. U kokainskom ludilu Darko Zadro, vrsni odvjetnik, ispalio je metak u čelo nepoznatog čovjeka u jednoj kladionici. Kaje se, ima teške psihičke traume. Proučio je moj slučaj. Pokazao mi je članove 332. i 333. KZH u kojima decidirano stoji da sud ne može osuditi temeljem svjedočenja jednog, jedinog provokatora.

–  Objavio sam tri knjige o kriminalu hrvatske elite, objavio sam stotine članaka, zatim TV emisije, tribine, promocije. Knjigom „Vratite opljačkano, bando lopovska“ otvorio sam pitanje konfiskacije nezakonito stečene imovine. To je ključan moment, bogata elita ne boji se ničega, osim oduzimanja opljačkane imovine. Počeo je moj progon!

–  Dragovoljac si od 1991., odlikovani časnik Specijalnih postrojbi HV. Zar te nitko nije zaštitio? – upita Goran.

–  To njih ne zanima. Namjestili su mi najprije tešku prometnu nesreću. Posljedice sam spomenuo. Zatim slijedi sramota države Hrvatske, angažman provokatora, profesionalca. To je jedan od jedanaestorice bivših udbaša za koje Njemačka traži izručenje. Sudit će im za ubojstva hrvatskih domoljuba i za ometanje pravosuđa. Izručenje je njemački uvjet za naš pristup EU. Više ne mogu reći.

–  Prošle godine, nakon tvog uhićenja, mediji su te razapeli – nastavlja Goran.

–  Službena TV i državni tisak objavljivali su laži. Iz DORH-a je curilo na sve strane, zamjenici i službenici davali su ili prodavali informacije medijima. Objavljene su na udarnim stranicama slike moje kuće, automobila, supruge i mojih mačaka. Prije je Večernji list objavljivao sudska rješenja nego što ih je dobivao moj odvjetnik.

–  Nezavisni portali objavljivali su istinu – reče Goran.

–  Da! Internet je najveći protivnik nedemokratskih sistema. Pohlepne ruke vlastodržaca ne mogu dograbiti udaljene servere. Kad završi moj proces, svijet će biti upoznat sa svim detaljima – odgovaram.

–  Zahvaljujući portalima, tvoj slučaj poznat je u Europi i u svijetu – nastavi on.

–  Da! Pustili su me iz pritvora iznenada, bez ikakvog pisanog dokumenta ili rješenja. No, zaista ne želim govoriti o tom slučaju. To je samo jedna ružna priča, isječak tamnog ozračja umrežene političke elite i kriminalnog miljea.

–  Vratimo se na Remetinec. Zar nemaš nikakvih loših iskustava sa zatvorskim osobljem? – još jednom upita Goran.

–  Ne! Nemam ni jedne primjedbe po tom pitanju. Svakoga od njih rado bih pozdravio i platio mu piće u prvom kafiću.

 

Anno Domini MMXIII.