Tomislav (13) i Blaženko Jakovljević (12) u školi su odlikaši i za razliku, od dobrim dijelom danas razmažene i lijene djece čiji roditelji muku muče da ih privole na učenje – njima je knjiga draga i radosna suputnica kroz djetinjstvo.
Oni se ne vesele završetku školske godine kako je to slučaj s većinom današnje djece, nego bi u školu išli kad god mogu. Njihov je život u selu Žabnica na rubu Zagrebačke županije puno vedriji kad su u klupama nego – kod kuće.
Unatoč velikim naporima koje je njihov otac Ivan (42) vlastitim rukama uložio kako bi trošnu kuću, za koju je prije nekoliko godina imao jedino novaca kupiti, doveo u minimalno prihvatljive životne uvjete, krov iznad glava članova obitelji Jakovljević, pod trulim gredama samo što se nije srušio, vlažni zidovi puni su gljivica, a spavati mogu jedino svi u istoj sobi.
A uz dvojicu braće odlikaša, tu je i šestogodišnji brat Danijel, dok je mama Marina u drugom stanju te u rujnu očekuju prinovu.
Jakovljevići ne žive, oni preživljavaju, skromno dan za danom, a za pomoć – nema kome se nisu obratili. No kako narod kaže, siromašni rođak, daleki je rođak.
– Živimo od 1700 kuna socijalne pomoći i dječijeg dodatka, koji kasni već dva mjeseca. A kuća… kuća nije ni moja još, nije još otplaćena. Račun mi je blokiran, ovršno rješenje je sjelo jer nisam platio TV pretplatu – povjerava nam se glava obitelji Ivan Jakovljević čiji je dom ostao i bez električne energije prije godinu dana pa su mali odlikaši pisali zadaće i učili pod svjetlom svijeće.
Sva obećanja koja su dobivali na raznim mjestima – od Crvenog križa, općine, poslovnih ljudi – izjalovila su se. Nije dosta što čovjek mora pružiti ruku, zatražiti pomoć, nego umjesto iste dobiva već godinama laži i obmane – kažu Jakovljevići osvrćući se na svoju nezavidnu životnu priču u koju ih je dovela nezaposlenost i slabi izgledi da će Ivan i Marina ikada ponovo naći pristojan posao.
– Zaboravili su na nas, za nas nemaju, nego što i ako ostane – očajan je Ivan Jakovljević koja bi želio svojim dječacima pružiti najbolje što može, a život ipak piše drugačiju i suroviju priču.
U njihovoj kući nema tekuće vode, nema wc-a, no sve to, ove hrabre dečke nije spriječilo u svojim obvezama prema školi.
Da tragedija bude još veća, pojašnjava nam mama Marina, osim vrlo teške financijske situacije u kojoj su se našli nakon što je otac Ivan ostao bez posla – Blaženko i Danijel imaju problema s govorom i rijetko komuniciraju.
– Mjesečno dva puta idemo u Polikliniku Suvag u Zagrebu, trebali bismo češće, ali nemamo novaca to priuštiti, putni nalog nam nisu dali jer kažu da na njega nemamo pravo.
Teško je živjeti u selu Žabnica jer većina stvari kojima je djeci u gradu pristupačna, ovdje ne postoji. Autobusna linija, trgovina, dječje igralište – ovdje su samo puste želje stanovnika i rijetke preostale mladeži koja zbog nezaposlenosti – bježi u Zagreb. I obitelj Jakovljević bi rado otišla – u neki socijalni stan, jer derutna kuća je samo privremeno rješenje kojega najeda zub vremena.
No, spremni su oni i na kompromis jer glava obitelji dobro zna građevinske poslove, pa kad bi bilo mogućnosti za donacijom građevinskog materijala – napravio bi do trošne kuće novu – da njegovi odlikaši mogu konačno učiti i radovati se svom domu kao i svako drugo dijete.
Obitelji Jakovljević pomoć je dobro došla u više oblika; hrani, odjeći, opremi za bebu, u građevinskom materijalu, a tata Jakovljević najsretniji bi bio kada bi imao posao za koji će dobivati redovnu plaću, i od kojeg bi mogao privrijediti za svoju obitelj. Zbog djece i njihove potrebe za redovnim terapijama u Zagrebu, obitelj Jakovljević najradije bi se za neko vrijeme preselila u Zagreb, pa bi im i tu pomoć dobro došla, ako netko zna za takvu mogućnost.
Ukoliko ste u mogućnosti pomoći obitelji Jakovljević, možete uplatiti svoje donacije
na žiro račun Marine Jakovljević IBAN – HR93 23400093110321403
izvor; zagreb.info