Nema napretka društva u kojemu je tako veliki postotak građana blokiranih
Prije nekog vremena prijatelj je čekao termin za ostavinsku raspravu nakon smrti člana obitelji. Ostavinska rasprava bila je jednostavna, i javni bilježnik je samo trebao zakazati termin. No od termina dugo ništa. Prijatelj se malo raspitao, i dobio je nedvosmislen odgovor sa strane, od ljudi koji znaju tog bilježnika – on se bavi ovrhama, to mu je najvažnije, jer tu dobro zarađuje, a ovo ostalo kad stigne i kad hoće, i ako mora. I to svi znaju, i nikome ništa, i bilježnik tako godinama radi, a ljudi se nemaju kome žaliti.
To je slika današnje, nakaradne Hrvatske.
Da je država doista nakaradna, njezin sustav, najbolje govori i činjenica da se sad vladajući busaju u prsa kako moraju riješiti pitanje više od 320.000 blokiranih građana. I radi se novi ovršni zakon, koji je već trebao odavno zaživjeti, ali se čeka 2019. godina.
No nije toliko nakaradno to što se sad tek idu ispravljati nakaradne odredbe sadašnjeg zakona, nego je najnakaradnije od svega što se izmjene rade pod patronatom ministra pravosuđa Dražena Bošnjakovića, istog ministra za čijeg je nekadašnjeg mandata ovakav nakaradni zakon sastavljen i usvojen. Već i sama činjenica da je ponovno postavljen za ministra pravosuđa bila je pljuska svima nama, a onda još i da taj isti ministar kontrolira što se će u zakonu promijeniti.
Da, ne treba zaboraviti da Bošnjaković dolazi iz odvjetničkih redova. Treba tome kakav dodatni komentar? Ne treba! Štoviše, premijer na sva zvona galami kako se radi na novom ovršnom zakonu, kako je već formirana nekakva radna skupina.
Nakon toga doživimo hladan tuš kad izađe informacija da se ta radna skupina do danas još ni jednom nije sastala!
I onda u svoj toj kakofoniji oko ovrha i blokada izađe vijest da je umro jedan odvjetnik. Ne bi ta vijest sama po sebi bila nešto posebna da ga nisu zvali „kraljem ovrha“! Svakom čovjeku u smrti kršćani zazivaju Božji blagoslov i žele mu pokoj vječni. Zato ni ova kolumna nije o tom odvjetniku, ona je o sustavu! Najbolje je to jučer, nakon objave smrti, opisao moj kolega poduzetnik Damir Lacković:
„Nije bio problem jedan odvjetnik. Hoće li se od danas promijeniti zakoni po kojima se rade ovrhe?
Hoće li se ostali odvjetnici odreći vođenja ovrha?
Hoće li se Fina odreći svojih provizija?
Hoće li se telekom operateri i drugi ‘sitni potražitelji’ odreći sitnih potraživanja zbog kojih su mnogi ostali bez stanova?
Hoće li se kod ‘prodaje potraživanja’ za višestruko manje iznose omogućiti dužnicima ostvarivanje prava na prvokup?
Hoće li se omogućiti zamrzavanje otplate ljudima koji nisu svojom krivnjom ostali bez posla?
Ova država je uvela jednu čudnu kategoriju ljudi: vode se kao nezaposleni jer im se ne isplati raditi budući da su pod ovrhom. Oni rade na crno, što je nemoguće ovršiti i time umjetno pumpaju brojku nezaposlenih u nebesa. Naravno da se oni ne javljaju na natječaje za posao ma koliku im plaću ponudili. Kakav smo to pravni sustav uveli i hoćemo li ga promijeniti kad svi očito vidimo da je to zao sustav?
Zašto država ne donese zakon koji će pružiti priliku ljudima da budu dio uljudbenog pravnog poretka? Pa ti ljudi bi od svog rada plaćali poreze i doprinose u proračun.
Hoćemo li mijenjati zao sustav ili biti sluge tog sustava?
Nema napretka društva u kojemu je tako veliki postotak građana blokiran. Matematika kaže da je već jedan posto blokiranih indikator ozbiljnog problema u sustavu. A deset posto je ozbiljna devijacija sustava!“
Za tu devijaciju sustava odgovorne su sve vlade dosad, svi oni koji su dosad obnašali vlast, i HDZ i SDP i njihovi sateliti. Svi oni koji su u Saboru dizali ruke u zrak za zakone koji su sustav doveli do teške devijacije.
Spomenuo sam Bošnjakovića i HDZ. Po čemu je manje odgovoran SDP, tada pod Milanovićevom vlasti, kad im je jedan od prvih poteza nakon preuzimanja vlasti bilo ukidanje instituta javnih ovršitelja, koji su tek trebali zaživjeti, i kad je sav posao oko ovrha predan u ruke odvjetnicima?! Kako se od odgovornosti može izvući tadašnji ministar pravosuđa Orsat Miljenićkoji je dio odvjetničkog lobija?
Ili bivši Milanovićev šef kabineta Tomislav Saucha koji je također dio tog lobija bio? Jedno je lobiranje, ali drugo je odgovornost politike na što će pristati, kakvu odgovornost imaju pred građanima, kakve zakone donose i jesu li oni u prvom redu u interesu građana ili interesnih grupacija? U Hrvatskoj je prevladalo to da su građani postali ljudi drugog reda!
IZVOR V.L.