Ne zatajite, pokažite još jednom da ste porod vuka, lava i lisice (Machiavelli) i zmije (Sv. Pavao), da ste koliko hrabri, toliko i mudri. Da ste potomci gusara i hajduka, filozofa i pjesnika, i nadasve nenadmašivi ratnici. Da ste oni koji prvi ustaše, da niste prizemljari.

O jadikovci; “Naš narod ne valja”

Po svom običaju Prorokovođa se rano ustao i šetao livadama punim rascvjetalih maćuhica poslije kiše. Blagi osmjeh mu je titrao na usnama, s radošću je promatrao naraod koji se po njegovoj uputi svako jutro kupao i umivao u kao biser čistom djevičanskom gorskom izvoru. Odjednom se prene iz razmišljanja i reče;

–          Ima među vama mnogo posustalih, malodušnih ljudi koji razočarani postojećim stanjem društva i države govore „naš narod ne valja“.

Naravno, taj prigovor na narod uvijek dolazi od onih koji su nezadovoljni postojećim stanjem. A dolazi kako od onih koji se iskreno oslanjaju na narod, uvažavaju njegovo mišljenje i stalo im je do narodnih interesa, tako i od zavodnika, demogagoga, političkih tehničara i drugih opsjenara koji podcjenjuju narod, ali dobro razumiju političku psihologiju, psihologiju naroda i sve taktike i strategije njegovih prijevara i obmanjivanja. Oni vrlo dobro znaju kako se stvara javno mnijenje (opinion macking), a stvaraju ga tako da odgovara njihovim ciljevima i interesima. Ali ako ih narod prozre „pročita“ i ne postupi po njihovom nagovoru, onda se žale „naš narod ne valja“, glup je.

Razočarani domoljubi, oni izigranih ideala, govore  mi smo nesretan narod, za prvake biramo pogrešne ljude koji nas uvijek izdaju, itd. I, zaista, pitanje meritornosti naroda u političkim pitanjima jedno je od najtežih u političkoj teoriji i praksi. U političkoj teoriji postoji još od stare Grčke naovamo, kroz cijelu povijest, dvostruka tradicija političkoga mišljenja i postupanja o ovom pitanju. S jedne strane je elitističko stajalište da je narod masa (u balkanskoj, svrabskoj tradiciji; stoka), nepokretna i nedjelatna, a da je u povijesti djelatna i važna tek ako je vodi elita. (Heraklit; „Jedan vrijedi koliko i deset tisuća ako je najbolji“) do narodnjačkog, u biti supstancijalističkog stajališta Vox populi, vox dei – glas, volja naroda je Božja volja.

Treba poštovati narodnu volju jer je ona meritorna za sva pitanja

Pitanje je teško jer odgovor ovisi o predmetu o kojem se odlučuje, kao i o političkoj situaciji u kojoj se odlučuje. Ovisno o tome i jedna i druga teza mogu biti točne i netočne. Inače, ontološki prosuđujući, genetski, a potencijalno i politički, elita i masa čine jedinstvo; Iz mase se izdvaja elita, koja s vremenom nestaje, izumire, a na njezino mjesto dolazi nova elita, opet iz naroda, mnoštva.  O ovom pitanju sam vas uputio u mojoj poslanici Fenomenologija nacije.  I prvo, elitističko (koje je inače omiljeno stajalište pismoznanaca) i drugo stupstancijalističko stajalište možemo ispitati na primjerima postupanja naroda u političkoj praksi.

Prva teza; narod je nedjelatna, statična i nesamostalna masa koju treba voditi. Tko zastupa ovu tezu morao bi odgovoriti na pitanje kako to da u presudnim, velikim pitanjima narod ne griješi ni u ocjeni političkoga stanja, ni u izboru vođe koji će ga voditi i ostvariti njegov cilj?

U vašem primjeru, treba odgovoriti na primjer na pitanje kako to da je vaš narod 1990. u presudnoj situaciji izabrao najbolji politički cilj – stvaranje neovisne i samostalne države, odlučio se na veliki rizik i žrtve i pri tome na slobodnim izborima izabrao najsposobnijeg za vođu? Kako to da je narod tada bio „genijalan“ a sad po mnogima „glup“ jer ili bira pogrešne ljude i pogrešne stranke ili pak ne izlazi na izbore, a i jedno i drugo na svoju štetu.

Naveli smo samo jedan, i to svježi primjer, radi lakše prosudbe valjanosti narodne pameti, a u tijeku povijesti svakoga naroda ih je mnoštvo. U čemu je problem, u čemu je odgonetka?

Prije svega, valja napomenuti da je podvajanje naroda na elitu i masu osobito drago pismoznancima. Pritom naziv – masa- za narod ima pejorativno značenje i vi ga u tom značenju ne rabite. Nacija nije podvojena na elitu i masu, nego na elitu i neelitu.   Pojam neelita nije pejorativan. Dapače. Ona kao pojam u sebi sadrži ocjenu da neelita potencijalno, u stanovitoj povijesnoj situaciji može postati elita, dok to masa ne može nikada. Kategorija neelite cijeni i uvažava narod, dok ga kategorija mase podcjenjuje.

Slično kao i u slučaju pojedinca, i u naroda postoji kako vrlina, tako i mana mišljenja i volje.  I to subjektivna vrlina i mana koja proizlazi iz nacionalnoga mentaliteta, kao i objektivna uzrokovana okolnostima. Jer, narod, nacija kao zajednica mišljenja i djelovanja, i zajednica sudbine, povijesna je i politička kolektivna jedinica. Ali i specifična jedinica jer misli i djeluje kao unio opositorum, kao jedinstvo suprotstavljenih ciljeva i namjera na razini društva.

Istina je, naime, da narod „sporije“ misli od političkih tehničara, demogaga, i zato kasni u reakciji

Ali zato misli dublje i temeljitije i kad se steknu uvjeti za izricanje njegove presude da politički kažnjava prevarante, pa i one koji u zabludi vode nacionalnu politiku u pogrešnom smjeru. Ta sporost u mišljenju i reakciji ima uzroke u prostornoj raspršenosti, u razbijenosti u prostoru, pa do zajedničkog stajališta teže i sporije dolazi. Istina, zajednica života, moderna komunikacijska sredstva i javni mediji su u rukama i servis sa suprotne strane. Štoviše, mediji ga dezinformacijama, raznim političkim manipulacijama i političkim inženjeringom zbunjuju, odvode do vlastitoga mišljenja i navode na mišljenje koje vladajućoj eliti koristi.

Konačno, kako smo već rekli, narod nikad nije 100 % jedinstven u političkim pitanjima.

Osim toga, u nekim se slučajevima može govoriti i o predmetnoj, materijalnoj nekompetentnosti naroda. O općim pitanjima za koja nisu potrebna specijalistička znanja, narod intuicijskim genijem odlučuje nepogrešivo. Isto tako ako odlučuje o pitanjima unutar svojeg političkoga iskustva, kao što su pitanja od općeg državnog ili društvenoga interesa.

Međutim, jasno je da nije kompetentan za specijalistička pitanja kao što su pravna, medicinska, tehnološka i dr. Ali ako se i u tim pitanjima, koja zahtijevaju specijalistička znanja, pojavi opći aspekt, recimo pravednosti, jednakosti i sl. narod je također sasvim kompetentan. (Na tome se zasniva i institucija porotništva.)

Drugo, narodi se kroz povijest usavršavaju, uče

Nacija kao cjelina također ima ideju razvoja do punog demokratskog i samoodređujućeg stanja i pune samospoznaje. Do spoznaje vlastitog identiteta i načina kako ga najbolje čuvati i uživati. Povijest je zaista za svaku naciju učenica. Prema tome, svaki narod je stalno učeći, usavršavajući narod. A narodu u usavršavanju, u učenju kao pomoć potrebna je kulturna i politička elita, elita srasla i poistovjećena s narodnim bićem i njegovim interesima. Poglavito za one „predmete“ i za one „lekcije“ života za koje su najmanje sposobni.

Treće, nisu svi narodi jednako sposobni za svaku životnu lekciju

Neki su bolji umjetnici, neki znanstvenici, neki ideolozi, neki religiolozi, neki filozofi, a ne pak političari. Tako su na Zapadu vodeći filozofi Nijemci (nekad su to bili Grci), umjestno Talijani, Francuzi i Rusi, a  vodeći narod, narod političkog genija je Albion. Pa kad je Shakespeare rekao da se svaki Albion rađa kao pravnik, mislio je zapravo da se rađa kao političar. Na žalost, taj njihov genij je hegemonijalan i destruktivan, sklon političkom teroru i zločinu.

Zbog te insuficijencije za pojedine životne lekcije, narodu je, kako rekosmo, potrebna pomoć elite. Ali ne pomoć pismoznanaca, jer su oni lažna elita, kovači lažnog novca. Zato bi rodoljubi, koji su toga svjesni bolje učinili da se organiziraju u kontraelitu radi stvaranja narodnog alternativnog pogleda na političko stanje nacije i države, nego da kukaju kako je narod neprosvijećen i zaostao. I da ide u kolibe, a ne u palače tražiti svoje pristalice, o čemu ću još govoriti.

Ako budete radili s dubokim povjerenjem u narod i njegov stvaralački genij, ako mu uspijete pokazati tko su stvarni krivci i izdajice, ako uspijete probuditi ponos i oduševljenje, probuditi zaspale ideale u njemu, pokrenuti ćete ga. Tada ćete vidjeti da narod valja, a da ne valjaju narodni izdajice i bezumni pismoznanci.

Znam da je to naporno, teško, osobito vama koji ste dugo gajili san o pravednoj i slobodnoj domovini, dočekali je, u ratu je izborili, pa je u miru izgubili.

Ali na žalost, morate ponovo početi, i to ispočetka, s dna. Poslije pobjede u Domovinskom ratu, našli ste se sa svojim idealima takoreći u ilegali. Otuđeni, izgnani iz vlastitog života. Teško, zaista je teško oživljavati mrtvi san.

No, u nastavak revolucije što ju je Drugi izveo, a čije temelje i vrijednosti izdadoše vaši nevjerni sinovi, morate uvesti i novi naraštaj.

Ne zatajite, pokažite još jednom da ste porod vuka, lava i lisice (Machiavelli) i zmije (Sv. Pavao), da ste koliko hrabri, toliko i mudri. Da ste potomci gusara i hajduka, filozofa i pjesnika, i nadasve nenadmašivi ratnici. Da ste oni koji prvi ustaše, da niste prizemljari.

Dr. Petar Vučić, Govor Hrvatima o Ispravnom putu