„Kada bih morala pjevati cajke, nikada ne bih pjevala“

                                                                                                               Mia Negovetić

Etnografiju je nemoguće istraživati i proučavati bez etnomuzikologije. Kako živim u području gdje je jasen često drvo upravo „prvim čudom“ kao glazbalom susreo sam se s jednostavnim, pod debelim navodnicima kazano, glazbalom. On se zove PRDA, na sjevernom dijelu zaleđa Jadrana, zovu je prdica što je jedno te isto. Trenutno je u modi igra Pokemon GO pa se valja prisjetiti kako se Prda radi jer njena izrada ima barem malu kreaciju za razliku od igre za kontrolu uma i dressure ljudi na vrlo jednostavan način. Prdu je najlakše napraviti od jasena kada drvo napuči tj. kada je jak pup koji je u stadiju neposredno pred otvaranje lista. Potrebit je mali nožić i to je sve, otkinemo mlađu prošlogodišnju grančicu na mjestu gdje je ona ravna u dužini od  pet šest centimetara jedan kraj odsiječemo ravno, a drugi kraj narežemo nožićem u krug tako da dubina nareza odgovara debljini kore. Potom gornji dio po kori lagano nožićem nalupamo ili istrljamo da se pobudi sok između kore i jezgre drva pa kada se pojavi vlažnost lagano koru okrenemo da ju možemo odvojiti, laganim okretanjem to osjetimo pod prstima i kada je okretanje moguće jasno nam je da će mo koru lako odvojiti. Tada onaj kraj gdje smo zasjekli u cijelosti za jednu  trećinu dužine lagano pogrebemo tako da se stjenka stanji i lakše može splosnuti, a da pri tome ne pukne. Tako skinutu i oguljenu koru drveta potom stavimo na usne i kroz istu ispuštamo zrak. Način ispuštanja i količina ispuhivanja određuje i njen zvuk. To je bio moj prvi susret s „glazbom“ za koju nemam ama baš nikakva dara, no čudi me da naši krugovali, slikoglasi i slikopisi sedamdeset posto svojih emisija pridaju sprdnji glazbene umjetnosti. Kreveljenje, seksizam, narkomansko ludovanje i alkoholni deliriji uz pornografsko iskorištavanje djece prepuni su takvih emisija. Novac postaje sjedište moći i pameti koja obrnuto proporcionalno čini koroziju mlade populacije koja bi trebala biti primarno nositelj ukupnog radno aktivnog pučanstva, a ne teret umirovljenicima.

U tom zatiranju sve je više ne pripadajućeg sadržaja i zatiranja tradicionalnih vrijednosti uobće, a posebice instrumenata i glazbe tradicionalne vrijednosti. Prema sustavu vrijednosti i kvasi znanja  vlasti bivše, a možemo kazati i današnje države, kod nas pojam početka i kraja bilo kojeg poimanja, isključivo je vezan za Otomansko carstvo. Tako je olako prihvaćeno da je tambura turski instrument, premda ju nalazimo još u Mezopotamiji dočim je najzastupljenija u Indiji!?

Ovo je samo jedna priča iste škole zatiranja i zaglupljivanja svega vrijednoga i logaritam lažnog južnoslavenstva.

Glazba, posebice na bazi sluha, oplemenjuje, veseli, hrani  te liječi dušu i tijelo. Svaka pjesma i svaki poj ( pjev ) nosi neku sjetu i dok se većina mladih glazbenika sve više odbija od domoljublja i domovine, kao da je nacionalno pojam za bezvrijedno, jedna osoba evo gotovo trideset godina ustrajno svoju ljubav u pjesmi i tamburi posvećuje vjeri, Bogu i svom narodu hrvatskom.

On je Stanko Šarić.

Nije glasan, napadan ni perfidno proračunat kao mnogi na glazbenoj bini koji su više-manje samo džepni domoljubi. Naš „Duh s tamburom“ rođen 1960. godine u Štitaru pokraj Županje gdje završava osmoljetku od malena nadograđuje svoj talent. Premda je u Zagrebu završio srednju školu i Građevinski fakultet nije mogao bez spoja drva, žice i glasa. Dao nam je preko 250 pjesama i preko 25 studijskih albuma i ne posustaje. Dapače, zadnjih godina još se više uspinje i propinje poput konja Vranca i konja Bilana da pojača ljubav prema vrijednostima koje naš narod čine bogatijima i vrsnom razlikom od drugih. Kao dugogodišnji glavni vokal Najboljih hrvatskih tamburaša (ex Zlatni dukati) zavidnim opusom nastupa po cijelom svijetu, a zaboravljen je od onih koji se navodno brinu o glazbenoj kulturi pa i tamo gdje čak i Bajaga (Momčilo Bajagić) ima prednost u emisijama koje se tako umilno zovu „Lijepom našom“ !?

Glazba koja bi zemlju očistila od raznih dvoličnjaka gotovo je zabranjena i naš glazbeni medijski program nije ništa drugo nego izdaja.

Znade to i naš Stanko, kako je znao i za vrijeme Domovinskog rata nastupajući od istoka i zapada kugle zemaljske ne bi li probio glas napadnutog naroda i ne bi li glazbenim putom natjerao vladare svijeta na milost premda ju traži samo od Boga. Duhovno glazbeno podizanje njegovih pjesama kroz to vrijeme sigurno bijahu adrenalin našim dragovoljcima koji su znali, kako često čitamo, pjesmom o domovini i njenim prirodnim krasotama odgovoriti kanonadi topništava i druge artiljerije na neprijatelju nepojmljiv način i tako ih ponekad dovodili u stanje histerije.

Danas kada se našu domovinu poistovjećuje s Auschwitzom ili Zapadnim srbskim provincijama, Stanko odaje poštovanje i ljubav prema, svecu Stepincu, braniteljima, junacima Vukovara (Andriji, Marku i Blagi ) domu (obitelji) i domovini, postajući dragulj vjeran Bogu i svom narodu, a  da pri tome ne lupa šakom ni u stol ni u prsa.

Poput slobode i glazba je pokretač ljudske aktivnosti koja kao takva posjeduje svijest i dušu i njen odnos s društvom podrazumijeva i njenu zaštitu  kao umjetnosti. Možemo li pričati o našim ravnicama, našim gorama i brdima, a da ne govorimo o tamburi. Teško. To je isto kao da pričamo o pićima, a ne spomenemo vino i tambura je odista utkana u našu dušu i tijelo umorno i zato ne treba postavljati bodljikavu žicu između umjetnika i medijskih postaja i studia koji očito nisu  svladali ni osnove prde kada svijesno zatiru etnografske vrijednosti. Stanko harni, danas je blagdan Gospe od Anđela, ne ispuštaj  nam bisernicu, čelo ili berdu, to je zvuk ljubavi naše za domovinu.

Pjevaj Stanko,pa i ove moje verse, Oj tamburo dida moga, Proslavi mi  naciju do Boga.

Ante Baraba Miš

U Pagliuchu, 2, kolovoza 2016. god