Poduzetnik, književnik i publicist Stjepan Đureković ubijen je od jugoslavenske tajne policije UDBE u atentatu u Njemačkoj  28. srpnja 1983. godine, nakon što je napustio Jugoslaviju. U siječnju 1982. godine za “Novu Hrvatsku”  napisao je članak “Organizacija i djelovanje sigurnosne službe u Jugoslaviji” koji obiluje dragocjenim podacima prikupljenim iz pouzdanih policijskih izvora do kojih je Đureković mogao doći zahvaljujući ranijem visokom položaju u Jugoslaviji. Ovdje prenosimo izvorni sadržaj teksta objavljen u “Nova Hrvatska” u prosincu 1982. godine, neposredno prije nego što je Stjepan Đureković ubijen. 

Organizacija službe sigurnosti u Jugoslaviji, koja se službeno zove Državna sigurnost (DS, iako narod još uvijek upotrebljava naziv UDBA), dobila je zadnjih godina razmjere o kojima njen osnivač Ranković nije mogao ni sanjati. Jugoslavija je postala policijska država do onog “savršenstva” kojeg je Orwell predvidio u svom romanu “1984”.

Srž Državne službe čine profesionalni službenici i funkcionari kojih ima oko 6.500 računajući tu Državnu službu u Saveznom sekretarijatu za unutrašnje poslove, republičkim i pokrajinskim sekretarijatima i u zajednicama općina i općinama.

Njima je podređeno 72.000 milicionara te 2.300 milicionara pripadnika posebnih odreda, koji su predviđeni kao udarna snaga za suzbijanje pobuna, demonstracija i velikih štrajkova. Baš ti posebni odredi odigrali su glavnu ulogu u suzbijanju prošlogodišnje pobune na Kosovu.

Uz političku policiju na svim razinama od općine do federacije, postoji još dodatni policijski aparat: kriminalna policija, saobraćajna policija i protupožarna služba. Pokraj toga, u unutrašnje poslove spada i brojni personal zatvora i tzv. kazneno-popravnih domova.

Broj profesionalnih službenika Državne službe nije tako velik, no oni čine tek dio organizacije. U tvornicama, trgovačkim poduzećima, organima vlasti, bankama, sudovima, školama i u zdravstvu Državna služba ima oko 120.000 svojih suradnika, preko kojih politička policija dopire do svih slojeva i pora života. Ta se suradnička mreža stvara planski i sistematski. Ona ovisi o veličini, nacionalnom sastavu i važnosti tvornice ili ustanove. Tako u velikoj INI DS ima skoro 500 suradnika, a u tvornici odjeće “Kamensko” svega 20.

Doktrina samozaštite

Kad je CK SKJ 1974. na temelju Bakarićeva referata proglasio društvene samozaštite, DS je trebao mnoštvo novih suradnika u svim poduzećima. Međutim, to se nije ostvarilo. Ljudi jednostavno nisu htjeli prokazivati svoje kolege na radnom mjestu.

Zbog toga su, početkom 1978. preko općinskih partijskih komiteta, u svim radnim kolektivima (bez obzira da li se radi o tvornicama, bankama, poljoprivrednim dobrima, itd.) prisilno formirani tzv. Komiteti društvene samozaštite i narodne obrane. Ti komiteti broje 5-9 članova prema tome radi li se o manjem ili većem OOUR-u, OUR-u ili SOUR-u. Na primjer, u osrednjem OOUR-u (tzv. osnovnoj organizaciji udruženog rada), članovi komiteta su: sekretar partijske organizacije, predsjednik radničkog savjeta, predsjednik zbora radnika, predsjednik sindikata, direktor OOU-a i još k tome dva partiji jako odana člana kolektiva.

Ti komiteti društvene samozaštite i narodne obrane broje u cijeloj Jugoslaviji oko 210.000 članova. Njihov zadatak je da u radnom kolektivu budno prate sve događaje i rad svakog pojedinca. Oni sastavljaju karakteristiku o svakom pojedincu, vodeći računa o tome koliko je tko odan komunističkom poretku odnosno u kojem je stupnju njegov protivnik. Oni procjenjuju kako bi se u slučaju rata, revolucije ili drugim kriznim situacijama ponašao svaki pojedinac. Za neprijatelje režima, predviđeno je da u kriznim situacijama budu uhićeni ili čak eliminirani. Ovi komiteti imaju i tu zadaću da unaprijed onemoguće izbijanje štrajkova.

Da bi Državna služba što manje otkrivala izravne veze, naredbe ovim komitetima daju se preko općinskih komiteta Saveza komunista. Njima se šalju i izbještaji, pa ih oni dalje proslijeđuju Državnoj službi.

Što se aparat Državne službe nalazi na višem stupnju državne hijerarhije, ima više posebnih ogranaka. Tako je u federalnoj Državnoj službi postignuta najviša specijalizacija, dok su općinski funkcionari Državne službe pravi svaštari. U federalnoj Državnoj službi djelatnost se dijeli na aktivnost u zemlji i aktivnost u inozemstvu. Djelatnost u zemlji dijeli se dalje na kontrolu vlastitih građana i kontrolu stranih državljana koji žive u Jugoslaviji ili u nju dolaze poslovno, kao turisti, itd.

Odio za inozemstvo dijeli se na kontrolu političkih emigranata, gastarbeitera i drugih građana naroda Jugoslavije koji žive i rade u inozemstvu. Nadalje, ovaj sektor ima posebni odio za špijunažu stranih država koji se opet dijeli na špijunažu država slobodnog svijeta i špijunažu komunističkih država itd.

U Državnoj službi postoji i posebni sektor za kontrašpijunažu tj. borbu protiv stranih obavještajnih službu,

Tajni bilten Tanjuga

U federalnoj Državnoj službi postoji i odjeljenje koje se bavi proučavanjem stranog tiska, stručnih publikacija i sl. Posebno se proučava emigrantski tisak, letci i drugi propagandni materijal. Odabrani izvodi ili čak cijeli članci iz emigrantskog tiska daju se “Tanjugu” za objavu u tzv. “Crnom biltenu”. Naklada tog biltena je svega 1.000 primjeraka, a dobivaju ga strogo povjerljivo samo najviši i najpovjerljiviji rukovodioci federacije i republika, te generali i vrhunski policijski službenici.

“Tanjug” koji je potpuno pod kontrolom Državne službe, izdaje još jedan bilten s nakladom od 5.000 primjeraka. Tu se donose razni članci o Jugoslaviji iz svjetskog tisa, i to bez obzira da li su povoljni ili nepovoljni. I taj bilten mogu dobiti samo određene kategorije rukovodilaca.

Pored mrežu suradnika u zemlji Državna služba ima i svoju mrežu u inozemstvu. Tu prije svega spadaju atašei, konzuli i razni ostali činovnici ambasada i konzulata. Mnogobrojni direktori privrednih predstavništava, kao i njihovi namještenici, posijani po mnogim zemljama svijeta, također su suradnici Državne službe. Oni imaju prvenstvo kod slanja na rad u inozemstvo.  Na tim mjestima u inozemstvu Državna služba ima oko 1.600 svojih ljudi.

Državna služba je ubacila svoje špijune i među radnike u inozemstvu, ali ne u tako velikom broju kako neki naivno misle. Računa se da među “gastarbeiterima” djeluje oko 3.200 suradnika UDBE-e (Državne službe)

Postoji i jedna posebna kategorija letećih suradnika Državne službe kojih ima oko 50, a raštrkani su po raznim zemljama svijeta. Oni ne rade u konzulatima, predstavništvima, niti imaju zaposlenje kao “gastarbeiteri”. To su njuškala koji se vrte oko naših ljudi u inozemstvu a žive od plaće Državne službe.

U redovima političe emigracije, i to svih nacija iz Jugoslavije uzetih zajedno, radi svega 26 plaćenika Državne službe. To Službu niti iz daleka ne zadovoljava i ona poduzima sve da povećaju tu svoju mrežu. No, to joj teško polazi za rukom. Prema tome Državna služba nije tako moćna u redovima emigracije, kao što neki u emigraciji žele prikazati, niti kako se to hvali Državna služba, kako bi u emigraciji posijala nepovjerenje.

Način rada

Svoje suradnike u zemlji Državna služba regrutira  prvenstveno iz redova članova Saveza komunista. No, u njezinoj mreži nalaze se i neki bivši robijaši, kriminalci i razni probisvjeti.

Državna služba se trudi imati suradnike ne samo u svim sredinama nego i među raznim profesijama kao što su liječnici, profesori, inženjeri, odvjetnici, privatni ugostitelji, športaši, itd.

Načini za pridobivanje ljudi na suradnju vrlo su različiti.

Kod pristupa odanim članovima partije, upotrebljava se političko uvjeravanje i ističe se kako je to rodoljubni rad najvišeg ranga za očuvanje komunističkog poretka. No, vrlo često se primjenjuju i razne vrste prinuda i ucjena. Kada neki stručnjak nešto pogriješi u privatnom životu ili na radnom mjestu, onda mu obećaju da će na to zaboraviti ako za njih bude radio. Nekima opet obećaju viši položaj, dobro mjesto, itd.

Državna služba osobito rado regrutira suradnike među ljudima po tamnicama, kojima se za pristanak na suradnju smanjuju godine kazne. Takvi se šalju u inozemstvu, pogotovo ako su bili suđeni zbog političkih razloga. Tako se mogu laše približiti našoj emigraciji.

Suradnici Državne službe moraju izvještavati o svemu što primijete u tvornici ili ustanovi u kojoj rade, u svome susjedstvu gdje stanuju, na ulici, među prijateljima i znancima izvan mjesta rada, itd.  To izvještavanje se ne odnosi samo na proturežimski politički rad pojedinaca ili grupa nego i pojavu škarta i lomova u proizvodnji, razne vrste sabotaže, pripreme za štrajk, pa čak i na slabe efekte u proizvodnji, gunđanje radnika zbog nestašice robe na tržištu, itd.

Ljudi iz aparata Državne službe inače nerado dolaze do svojih suradnika u radnim kolektivima, nego ih zovu na sastanke na neko neutralno mjesto. Često im daju naloge ili od njih primaju izvještaje preko telefona. Također nerado primaju svoje suradnike u službenim prostorijama Državne službe. Sve to zbog održavanja tajnovitosti.

Poslije pada Ranovića uništene su kartoteke koje je UDBA vodila kako o protivnicima režima tako i o mnogim najvišim rukovodiocima Jugoslavije. Međutim, samo nekoliko godina iza toga, a naročito pod upravom saveznog sekretara za unutrašnje poslove Franje Herljevića, ne samo što su ponovno uspostavljeni kartoni nego je to učinjeno na još znatno masovnijoj osnovi u usporedbi s onom pod Rankovićem.  U te se kartone bilježi sve što daje sliku o nekom pojedincu, sve njegove greške, pojedinosti iz privatnog života, sklonosti i mane itd. Ovi kartoni su postali jako važni i kod odabiranja kadrova osobito kad se na iole važnija mjesta ne može doći bez suglasnosti Državne sigurnosti.

Autor: Stjepan Đureković  (ubijen od strane UDBE  28. srpnja 1983.g. u Njemačkoj)