Prisilno iseljenje odnosno deložacija samohrane majke Fel i njeno troje maloljetne djece iz njihovog doma  ukazalo je ne samo na aktualni  problem ovrha i nezaštićenosti ovršenika prilikom provedbe ovrha i deložacija, već i na vrlo značajan problem nezaštićenosti maloljetne djece  koja se često nađu kao najveće žrtve pri provedbi ovrha, a isto  tako i između dvije vatre, tj. između dvoje roditelja koji su odlučili rastati se. 

Rastava braka, razvrgnuće obiteljske zajednice  u kojoj su rođena dječica koja nisu kriva za roditeljsku neslogu, za nedostatak ljubavi i razumijevanja između dvije osobe koje su do jučer mislile da su jedna drugoj cijeli svijet, dok im se u trenutku rastave braka zapravo ruši cijeli jedan svijet, pakao je za dječicu.  Prvi problem u takvim situacijama je  dječja sigurnost, zdravo i sigurno odrastanje. Da li je ljubav majke ili oca dovoljna da zaštiti djecu od svih trauma koje djeca proživljavaju prilikom rastave braka? Da li su djeca dovoljno zaštićena od roditelja nasilnika? Do koje mjere djecu mogu zaštititi državni službenici  odnosno nadležni Centar za socijalnu skrb?  pitanja su koja se kod ovakvih situacija kao što je današnja nužno nameću.

Drugi problem kod rastave braka  je imovina.  Obično se oko imovine lome koplja, a odavno je već kod ljudi materijalno nadvladalo osjećajno,  pa i ne čudi kada  borba za materijalno  postane toliko bitna da roditelji  u toj borbi  zaborave  i na vlastitu djecu.  U tom dijelu postavlje  se   pitanje odgovornosti Države u zaštiti maloljetne djece, i aktualnih zakona kojima bi se  dječica tijekom rastave braka  imovinski morala zaštititi. U slučajevima kada su djeca nasljednici imovine, ili nositelji vlasničkih prava Centar za socijalnu skrb  grčevito se bori za zaštitu takve djece, čuvajući njihovu imovinu i odlučujući o istoj. Nasuprot tome – ako su roditelji maloljetne djece  nositelji vlasničkih prava u zemljišnim knjigama, ili je to  tradicionalno, samo jedan roditelj, tada roditelji imaju sva prava odlučivati o toj imovini, založiti ju, prodati istu,  bez da pri tom razmišljaju što će biti s njihovom djecom,  a djeca mogu biti izložena potpunoj neimaštini, naročito ako su im roditelji neodgovorni ljudi. Isti slučaj je kad jedan od roditelja ostane udovac/udovica, a imovina nije glasila u zemljišnim knjigama na pokojnika, već na živog roditelja. Tada imovina ne ulazi u ostavinu iza pokojnika, a djeca nisu nasljednici polovine imovine, što je potpuno nemoralno prema djeci i njihovom preminulom roditelju.  Roditelj na kojeg glasi imovina, može nakon smrti supružnika zasnovati novi brak,  a njegova nova supruga/suprug nakon njegove smrti bez ikakvog problema može naslijediti njegovu imovinu. Djeca u takvim slučajevima ostaju potpuno izigrana i bez ikakvih prava.

Slučaj obitelji Fel, u kojoj je prema kazivanju susjeda i očevidaca otac nasilnik, osoba koja je zlostavljala  majku i djecu,  i koji je tijekom i nakon prakorazvodne parnice, prema toj priči,   inzistirao na prodaji kuće u kojoj njegova  maloljetna djeca žive, a sve radi podjele imovine, ukazuje na nužne hitne promjene zakona kojima bi se takve situacije spriječile.  Dotični Fel, kako kažu, ne plaća alimentaciju! Zašto Centar za socijalnu skrb  nije spriječio prodaju  suvlasničkog dijela kuće koji pripada tom Felu, a radi neplaćanja alimentacije za maloljetnu djecu? Iz kojeg razloga se Privremenom mjerom nije pravovremeno  spriječila prodaja imovine koja pripada Felu, a radi interesa  i zaštite maloljetne djece? Zakonski su to mogli, jer Fel je financijski dužan djeci za neplaćenu alimentaciju pa je bilo tko od sudionika iz ove priče mogao staviti plombu u zemljišne knjige, na njegov suvlasnički dio, a kojom bi se zabranila  prodaja njegove imovine dok ne isplati novac koji duguje.

Koliko je za iseljenje samohrane majke Fel i njene maloljetne djece kriv kupac, a koliko je zapravo kriva Država, Centar za socijalnu skrb, sami roditelji?

Iseljenjem  samohrane majke i maloljetne djece iz kuće, postavlja se pitanje njihovog udomljenja? Nitko iz sudstva,  policije, ili drugih državnih tijela nije postavio pitanje gdje će se majka sa djecom smjestiti, niti su njoj i djeci osigurali smještaj.  Zar je Ovršni zakon i pravo ovrhovoditelja iznad svega moralnog i ljudskog u ovoj državi? Odluka Suda koja daje nalog Policiji o asistenciji prilikom deložacije očigledno je iznad svih Zakona i Konvencija kojih je Hrvatska članica, iznad ljudskog dostojanstva, iznad ljudskih prava, iznad prava maloljetne  djece? 

Konvencijom za zaštitu prava djeteta osigurana su njihova prava.

Pravo djeteta je i imati uz sebe svojeg roditelja, ako za to nema nikakvih drugih zapreka (mentalno i psihičko stanje roditelja,  alkoholizam, ili kriminal) i  pravo na dom u kojem dijete živi zajedno sa svojim roditeljima.  U  Konvenciji se govori, prije svega, o obvezama odraslih u odnosu prema djetetu kao i o obvezama brojnih društvenih čimbenika glede zaštite djeteta. Konvencija o pravima djeteta je pravni akt koji ima snagu zakona i obvezuje stranke na pridržavanje njezinih odredaba te uključuje pravo nadziranja primjene u državama koje su ju prihvatile i ratificirale. Bezuvjetna je,  te zahtijeva i od vlada sa slabijim izvorima sredstava da poduzmu aktivnosti vezane uz zaštitu prava djeteta!

Konvencijom o pravima djeteta propisano je da „Pri donošenju svih odluka ili izvršenju postupaka koji utječu na dijete, ili na djecu kao skupinu, najvažnija mora biti dobrobit djeteta“ To se odnosi kako na odluke koje donose vladina, upravna ili zakonodavna tijela, tako i na odluke koje donosi obitelj.

Konvencija o pravima djeteta nije običan katalog prava djeteta, nego je to popis obveza koje države moraju ispunjavati spram djeteta. Te obveze država može ispunjavati izravno, osiguranjem zdravstvene zaštite ili pružanjem obrazovanja djeci ili posredno, dajući podršku roditeljima u obnašanju roditeljske uloge.

Republika Hrvatska stranka je Konvencije o pravima djeteta od 6. listopada 1991. čime je preuzela i sve odgovornosti koje proizlaze iz Konvencije, a odnose se na njezino provođenje te obvezu izmjene i prilagodbe postojećih zakona i akata u skladu s tim međunarodnim dokumentom. Jedna od obveza države stranke Konvencije jest i upoznavanje djece i odraslih s načelima i odredbama Konvencije o pravima djeteta. Prava djeteta moraju poznavati i uzimati u obzir svi građani države, i odrasli i djeca. Međutim, bezuvjetno ih moraju znati i poštivati oni koji žive i rade s djecom, koji su u svakodnevnom kontaktu s njima i koji u značajnoj mjeri utječu na stvaranje okruženja u kojemu dijete odrasta i razvija se kao ličnost. A to su roditelji, odgojitelji i učitelji, te Centar za socijalnu skrb koji je u ovom slučaju potpuno zakazao, ne stavivši interes troje maloljetne djece iznad svih drugih interesa i iznad zakona. Prema Obiteljskom zakonu, Centar za socijalnu skrb  bio je dužan nadzirati postupak oko razvoda braka, provesti postupak mirenja, brinuti o maloljetnoj djeci. Ako je današnje iseljenje samohrane majke i njenih troje maloljetne djece  rezultat skrbi  Centra za socijalnu skrb  i Države za  djecu koja se nalaze u žiži borbe između dvoje roditelja, onda je Hrvatska još daleko od pravne, a i od socijalne države!

Države, stranke Konvencije o pravima djeteta, uvjerene da dijete, radi potpunoga i skladnog razvoja svoje osobnosti, treba rasti u obiteljskoj sredini, u ozračju sreće, ljubavi i razumijevanja,  imajući na umu da je potreba osiguranja posebne skrbi za dijete istaknuta u Ženevskoj deklaraciji o pravima djeteta iz 1924. godine i u Deklaraciji o pravima djeteta što su je Ujedinjeni narodi usvojili 20. studenoga 1959. godine te da je priznata u Općoj deklaraciji o ljudskim pravima, Međunarodnom paktu o građanskim i političkim pravima (osobito u članku 23. i 24.), Međunarodnom paktu o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima (osobito u članku 10.) te u statutima i odgovarajućim instrumentima specijaliziranih službi i međunarodnih organizacija koje se bave zaštitom djece, te imajući na umu da su, kako je naznačeno u Deklaraciji o pravima djeteta, “djetetu, zbog njegove tjelesne i mentalne nezrelosti, potrebni posebna zaštita i skrb, uključujući odgovarajuću pravnu zaštitu prije i nakon rođenja”, podsjećajući na odredbe Deklaracije o socijalnim i pravnim načelima koja se odnose na zaštitu i dobrobit djece, s posebnim osvrtom na skrbništvo i posvojenje u nacionalnim i međunarodnim okvirima, svjesne da u svakoj zemlji svijeta postoje djeca koja žive u izuzetno teškim uvjetima i da njima treba posvetiti posebnu pozornost, suglasile su se u slijedećem:

Članak 3. U svim akcijama koje u svezi s djecom poduzimaju javne ili privatne ustanove socijalne skrbi, sudovi, državna uprava ili zakonodavna tijela, mora se prvenstveno voditi računa o interesima djeteta.

Članak 9. Države stranke osigurat će da se dijete ne odvaja od svojih roditelja protiv njihove volje, osim kada nadležne vlasti pod sudbenim nadzorom odluče, u skladu s važećim zakonima i postupcima, da je odvajanje potrebno radi dobrobiti djeteta.

Članak 16. Niti jedno dijete ne smije biti izloženo proizvoljnom ili nezakonitom miješanju u njegovu privatnost, obitelj, dom ili prepisku, niti nezakonitim napadima na njegovu čast i ugled.

Članak 18. Države stranke učinit će sve što je u njihovoj moći u primjeni načela zajedničke roditeljske odgovornosti za odgoj i razvoj djeteta. Roditelji ili zakonski skrbnici snose najveću odgovornost za odgoj i razvoj djeteta. Dobrobit djeteta mora biti njihova temeljna briga.

U slučaju obitelj Fel – Država je zakazala!

Zakazale su sve javne službe, koje su dozvolile ocu, sudu, ovrhovoditelju,  i svim drugim javnim tijelima, da provode odredbe Ovršnog zakona, bez nužne i dužne potrebe brige  o pravima djeteta.  Majka ove djece ne može se promatrati kao ovršenik bez da se uz nju ne gledaju i njezina maloljetna djeca koja su također ovršenici zajedno s njom, a  čija su prava zajamčena zakonima RH i Konvencijom, grubo prekršena.

Otac te djece, nije mogao, i nije smio predložiti, a niti prodavati imovinu u kojoj su djeca živjela sa majkom.  S druge pak strane, Sud koji je o tom predmetu odlučivao, zajedno sa Centrom za socijalnu skrb  nije smio dozvoliti da se prodaju oba djela kuće u kojem žive maloljetna djeca – prepuštena nakon prodaje ulici. I na kraju, državna tijela, i nakon što su poznanstvom, vezama,  utjecajem, pogodovanjem ili jednostavno nepoznavanjem prava maloljetne djece, donijela Rješenje o iseljenju, bila su dužna – ZAŠTITITI PRAVA DJECE, i ne dozvoliti da se djeca, sukladno Konvenciji o zaštiti prava djeteta iseljavaju iz svojeg doma, izlažu očima javnosti,  zlostavljanju javnih tijela.

S druge strane štiteći prava oca koji ne plaća alimentaciju, ne brine o djeci, osobe pravomoćno osuđene za zlostavljanje i nasilje u obitelji.  Cenar za socijalnu skrb  tu je bio dužan promtno intervenirati i  sukladno zakonu spriječiti prodaju imovine koja pripada  Felu! Tada bi djeca, a i majka sigurno bila pošeđena traume i teške i tragične sitauciju kakvu su suprotno svim zakonima  bili prisiljeni proživjeti.   Osobe koje su propustile zaštititi prava djece u ovom slučaju morale bi pred Zakonom i to kazneno odgovorati, dok se Obiteljski i zakon u tom dijelu hitno mora mijenjati, s  izričitom naznakom zaštite prava djece. Dok su djeca maloljetna njihov suvlasnički dio i pravo življenja u zajedničkom domu koji su njihovi roditelji izgradili – mora biti zaštićeno!

Autor; Nada Landeka