Povijest sicilijanske mafije
“Kad bih imao još jedan život sve bih radio isto, ali na legalan način. Prekasno sam saznao da je uz malo pameti moguće oprati nezakonito stečenih milijun dolara.”
Lucky Luciano
Sicilija je najveći sredozemni otok i predstavlja svojevrsnu sponu između sjeverne Afrike i južne Europe. Zbog takvog položaja otok je od samih početaka civlizacije bio meta raznih osvajača. Prvi stanovnici otoka bili su Sikani koji na Siciliju dolaze s Iberijskog poluotoka. Nakon njih otok naseljavaju Elimljani da bi se potom naselili i Sikuli. Uvidjevši važnost otoka Grci počinju s kolonizaciijom Sicilije. Oni će na otoku utemeljiti nekoliko kolonija od kojih će najvažnija biti Sirakuza. Istovremeno na zapadu otoka Kartažni osnivaju svoje kolonije. I jedne i druge porazit će Rim i staviti Siciliju pod svoju vlast. Poslije pada Rimskog Carstva otok će zaposjesti Vandali. Njih će smijenjiti Goti koje će pak s otoka potisnuti Bizant. I to neće biti kraj – otokom će vladati još Arapi, Normani, Španjolci, Burboni i na koncu će otok postati dio suvremene Italije. Osvajači će dolaziti i odlaziti, ali Sicilija će ostajati specifično tradicionalno i zatvoreno društvo nesklono otvaranju prema novim utjecajima. To će u konačnici dovesti do toga da stanovnici svoje probleme riješavaju bez miješanja državnog aparata, a čast i obitelj postati će najvažnije poluge društvenog života. Uvriježit će se pravilo da se na svaku uvredu uzvraća po načelu “oko za oko, zub za zub”, a osveta (vendetta) za nanesenu uvredu postati će pravilo i dužnost.
Na koncu na Siciliji će nastati tajnovita kriminalna organizacija nazvana Cosa nostra (Naša stvar). Ona će postati toliko značajna u društvenom životu otoka da će na spomen Sicilije (a potom i Italije) najčešće prva asocijacija biti upravo mafija. Dugo će u javnosti, ali i u stručnim krugovima, prevladavati mit da mafija vuče korijene iz vremena kad se stanovništvo Sicilije odupirali raznim okupacijskim vlastima. Takvu sliku o nastanku mafije rado će prezentirati i sama mafija. Sve s ciljem da se ona prikaže kao povijesni borac za slobodu Sicilije. Zanemarivati će se činjenica da mafija nastaje tek u 19. stoljeću. Od samih početaka mafija će blisko surađivati s državnim aparatom (policijom, sucima i političarima). Od te će suradnje obje strane imati koristi.
Mafija
Sam pojam “mafija” dolazi iz arapskog jezika, ali nejasno je od koje arapske riječi vuče korijene. Moguće je da potječe od riječi “maha” (pećina), “mu’afa” (sigurnost, zaštita), “marfud” (odbačeni) ili “mahyas” (hvalisanje). U svakom slučaju genezu siclijanske mafije teško je pratiti jer je riječ o organizaciji koja ne želi ostavljati tragove o svom postojanju i djelovanju.
Do sredine 19. stoljeća feudalizam na Siciliji polako nestaje, ali većina zemlje i dalje je u posjedu feudalnih vladara koji svoje posjede štite tako što obrazuju privatne vojske. Taj sustav funkcionira do 1860. kada Italija pripaja Siciliju. Potom dolazi do velike preraspodjele zemlje u kojoj će se broj zemljoposjednika u samo godinu dana povećati s dvije tisuće na 20 tisuća. Tad su prvi puta u povijesti seljaci na Siciliji mogli posjedovati vlastitu zemlju, umjesto da teško rade na posjedima bogatih zemljoposjednika koji su taj rad slabo plaćali. Mrvljenjem zemljišnih posjeda i povećanjem broja zemljoposjednika došlo je i do povećane potrebe za ljudima koji bi tu zemlju štitili od upada razbojnika. Uporedo s tim došlo je do povećanja cijene hrane te se povećala stopa razbojstava i krađa. Malen broj policajaca na otoku (njih oko 350) nije mogao učinkovito spriječavati krađe i tragati za počiniteljima. I kako nije bilo jake središnje vlasti mjesne su elite počele stvarati oružane skupine koje su imale zadaću loviti razbojnike i vraćati ukradeno. Vlasti su na ovu pojavu gledale gotovo blagonaklono jer se činilo kako će to riješiti probleme – smanjit će se kriminal, a to državu neće ništa koštati. Ali to je za posljedicu imalo stvaranje lokalnih moćnika koji su u nastalom bezakonju provodili vlastitu pravdu i zakone. Ti moćnici nosili su titulu capofamiglia (glava obitelji), a u javnosti su zvani “poštovanim čovjekom” ili “časnim čovjekom”. Njihova će moć ubrzo toliko narasti da će nadzirati sav ekonomski, kulturni pa čak i vjerski život na otoku.
Privatne vojske
Na zapadnom dijelu otoka, posebice oko grada Palerma, rascjepkanost zemljišta bila je veća nego u drugim dijelovima tako da su pripadnici privatnih vojski zaštitu pružali istovremeno većem broju zemljoposjednika. Zbog velikog broja posjeda i malog broja privatnih vojski te su oružane skupine mogle same određivati cijene svojih usluga. S vremenom te će cijene sve više uvećavati. Ukoliko zemljoposjednici ne bi pristali na povećanje cijena privatna bi se vojska okrenula protiv svojih poslodavaca – uništavajući imanja koja su trebali čuvati. Posebice se to odnosilo na voćnjake limuna koje je bilo lako uništiti. Kako bi izbjegli neželjenu štetu zemljoposjednici su u pravilu pristajali na takve ucjene. Uskoro su privatne vojske počele ucijenjivati i stočare tako da su ubrzo i oni počeli plaćati “zaštitu” privatnim vojskama.
Prefekt Palerma, u svom dopisu vladi u Rimu 1856. prvi će puta službeno upotrijebiti termin mafija za siclijansku kriminalnu organizaciju. Koliko će utjecaj mafije biti velik govori i podatak da je ni deset godina kasnije (1864.) zapovjednik Nacionalne garde u Palermu Niccolò Turrisi Colonna napisao da diljem Sicilije operira “sekta lopova”. Prema Colonni “sektu” čine čuvari polja u okrugu Palerma i velik broj krijumčar te kradljivaca stoke. U tom izvješću on naglašava da “sekta” naplaćuje zaštitu i određenom broju trgovaca te da svoj posao radi “s malo ili bez straha od javnih tijela, jer njezini članovi vjeruju da lako mogu izbjeći kaznu”. Colonna uočava i da pripadnici “sekte” imaju posebne znakove prema kojima se raspoznaju te da, kad su uhvaćeni, ne surađuju s policijom jer imaju svoj kodeks koji im to ne dopušta. U tom izvješću Colonna upozorava talijansku vladu da njezini pokušaji riješavanja problema samo još više pogoršavaju situaciju.
Dvije godine kasnije (1866.) na otoku će doći do oružane pobune u kojoj će sudjelovati oko 40.000 ljudi. Talijanska je vlada odlučila oružjem ugušiti pobunu i na Siciliju je upućen genereal Raffaele Cadorna. On je prvo mornaricom napao Palermo (2. rujna 1866.) koji se nakon žestokog bombardiranja predao. Potom je uveo izvanredno stanje i započeo s masovnim uhićenjima i pogubljenjima. Kako bi opravdao okrutne postupke svijih postrojba talijanskoj je vladi dostavio popis navodnih užasa koji su pobunjenici počinili. Na njemu su pobrojani razni užasi, između ostalih, spaljivanje živog policajca, razapinjanje na križ vojnika i prodaja mesa ubijenog karabijenjera. Kasnije će se Cadorna ograditi od ovog popisa izjavivši da je riječ o neprovjerenim pričama. No, vlada je popis javno objavila, a ministar unutarnjih poslova u svom javnom istupu optužio je tajnovitu organizaciju, nazvanu mafija, najodgovornijom za pobunu. Čak će i talijanski parlament raspravljati o postojanju i utjecaju mafije na Siciliji. Lokalni dužnosnici sa Sicilije u pravilu će poricati postojanje mafije i tvrdit će kako je riječ o izmišljotinama. No, policijska izvješća s otoka govorit će drukčije.
U seriji izvješća u periodu od 1898. do 1900. načelnik policije u Palermu Ermanno Sangiorgi identifcirao je 670 mafijaša koji su podijeljeni u osam klanova koji su prolazili kroz različite faze suradnje i sukoba. Sangiorgi u izvješćima spominje i rituale inicijacije, kodekse ponašanja te kriminalne aktivnosti koje su obuhvaćale krivotvorenje, otmice, pljačke, ubojstva i zastrašivanja svjedoka. Otkrio je također kako mafija ima fondove preko kojih se pomaže obiteljima čiji su članovi uhićeni, te preko tih fondova plaća odvjetnike koji zastupaju uhićenike na sudu. Rasprostranjenost organiziranog kriminala na Siciliji bila je tolika da jeto bilo posve šokanto za talijanske vlasti. Cosa nostra je toliko ojačala da je korumpirala politički život otoka. To je dovelo do toga da su u nekim mjestima dužnost gradonačelnika često obnašali upravo mafijaški šefovi. Do 1890. mafijaši-političari u Palermu bavit će se malverzacijama s dionicama banaka te će krasti novac iz gradskog fonda za obnovu. Istovremeno mafija će na otoku nadzirati šverc kavom i prodaju sladoleda.
Mafijaška paralelna vlast bila je toliko doboko u porama siclijanskog društva da je rješavala i svakodnevne probleme otočana kojima se inače policija i državni organi ne bi bavili. Primjerice, ukoliko bi neka djevojka ostala u drugom stanju i mladić je nije htio oženiti njezina se obitelj mogla obratiti mafijaškom glavešini za pomoć. On je pak mogao mladiću naložiti da oženi djevojku. Ukoliko bi mladić odbio bio bi ubijen. Pravilo je bilo jednostavno – kada mafija nešto odluči toj se odluci ne suprostavlja jer u suprotnom se snose drastične posljedice. A to je u pravilu značilo smrt za onoga tko se odlučio ne povinovati odluci.
U proljeće 1876. Leopoldo Franchetti, budući političar sa sjevera Italije, krenuo je s prijateljem Sidneyeom Sonninom na Siciliju. Oni su obilazili otok i u dva zasebna izvješća iznijeli svoja opažanja. Između ostalog i o mafiji koju će Franchetti označiti kao “industriju nasilja” i “klasu nasilnih kriminalca”. U svom će izvješću Franchetti naglasiti da je mafija duboko utkana u sicilijansko društvo te da su za postojanje mafije podjednako krivi i policajci, i zemljoposjednici, i državni činovnici i seljaci. U konačnici to je otežavalo borbu protiv mafije.
Franchetti će to slikovito i opisati: “Kada kap ulja padne na mramornu površinu ona ostane nepromijenjena i lako se može obrisati. Ali ako padne na komad papira počinje se upijati i širiti i postaje jedno s materijalom na koji je pala i nerazdvojiva je od njega.” Smatrajući da na Siciliji ne postoji snaga koja se može učinkovito boriti protiv mafije predlagao je da se Siciliji da nezavisnost.
Iako je terorizirala otočane Cosa nostra je, s druge strane, praktično eliminirala sitni kriminal na Sicilji. Razlog je bio sasvim jednostavan – na onome što smatra svojim teritorijem mafija ne trpi nikakvu konkurenciju. Ukoliko bi se pak desilo da netko koga mafija “štiti” (tj. plaća pizzo) bude napadnut ili opljačkan mogao je biti siguran da će mu sve biti vraćeno. Čak i u slučajevima kad bi policija bila nemoćna. Štoviše, posljedice po počinitelje zločina mogle su biti kobne. Smrt je počiniteljima bila zajamčena ukoliko bi napali nekog od članova mafijaške obitelji. Primjerice, šef mafije u Cataniji Nitto Santapaolo zapovijedio je ubojstvo četiri maloljetnika jer su opljačkali njegovu majku.
Jedan od onih koji su se u mafijaškoj hijerarhiji izdigli početkom prvog desetljeća 20. stoljeća bio je Vito Cascio Ferro (znan kao Don Vito). On je moć i novac stekao tzv. reketom (pizzo) nad trgovinom stokom. Oni koji bi odbili plaćati pizzo bili bi ubijeni. Poruka je bila jasna – tko ne plaća umire. Eventualni svjedoci ubojstva ne bi se usuđivali bilo što reći policiji jer bi ih u tom slučaju čekala ista sudbina. Zahvaljujući tom strahu mafija je ostala obavijena velom tajnovitosti koja joj je omogućavala da nastavlja kriminalne aktivnosti bez bojazni od zakonskih kazni. Zbog toga se mafija osjećala sigurno na Siciliji, a to je opet dovelo do toga da ubojstva na otoku postanu gotovo uobičajena pojava. U konačnici do 1910. stopa zločina na Siciliji bila deset puta veća od one u ostatku Italije.
Obitelj i omertà
Važan element u uspjehu mafije bio je kodeks šutnje nazvan omertà. Taj kodeks podrazumijeva da se nakon počinjenog zločina vlastima ne odaju nikakve informacije. Prema shvaćanju mafije riječ je o “obiteljskom problemu” koji se treba riješiti “unutar obitelji” bez miješanja države. Onaj tko prekrši omertu, bio on mafijaš ili ne, postajao je mafijaška meta i svaki bi mafijaš imao zadaću takvu osobu ubiti. Pored ovog kodeksa u mafiji je bilo uvriježeno već ranije spomenuto načelo “oko za oko, zub za zub” što je značilo da se za svaku nanesenu uvredu uvrijeđeni ima pravo osvetiti. Ukoliko je riječ o suparničkom klanu uvrijeđeni to pravo polaže sve dok je živ i jedan muški član obitelji onoga tko je nanio uvredu. U takvom sustavu vrijednosti gdje se zahtjeva bespogovorna poslušnost i pokornost osobni interesi pojedinca moraju se uvijek podložiti intresesima obitelji ili klana. Unutar mafije stvoren je i snažan osjećaj samopoštovanja, dužnosti i časti na način na koji je prihvatljiv kriminalnom miljeu.
Prema svjedočenju pentita (mafijaškog pokajnika) dr Melchiora Allegre struktura mafijaške organizacije sastoji se od tzv. obitelji (cosca). Obitelj ili klan, na čijem je čelu capofamiglia, čine ljudi iz susjednih mjesta povezani rodbinskim i statusnim vezama. Capofamiglia je neovisni vladar svog područja koji surađuje s ostalim “glavama obitelji” i zajedno s njima pokoravao se jednom izabranom poglavaru koji je nosio titlu capo dei capi. Ovom prilikom valja imati na umu da su mafijaški pojam obitelji i pojam obitelji po krvnom srodstvu dva različita pojma. Pripadnik mafijaške obitelji ili klana mogla je postati i osoba koja nije u krvnom srodstvu s pripadnicima određenog klana. Takvu bi osobu, prije nego bi postala punopravni član mafije, mafijaši pomno nadzirali i stavljali na kušnju. Za vrijeme tih priprema mafijaški bi novak bio podsjećan da je on “ništa pomiješano s nulom” te kako će on postati “čovjek” tek kad pristupi Cosa nostri. U pravilu ubojstvo je bio gotovo osnovni preduvjet za pristupanje mafiji ili u najmanju ruku odlična preporuka.
Omertà
Izraz “omertà” najvjerojatnije dolazi od latinske riječi “humilitas” (muškost) koji potom postaje “umirtà”, da bi se na južnotalijskim dijalektima pretvorio u “omertà”.
Mafija i njezine obitelji (cosca) imaju i svoju jasno određenu strukturu. Najnižu razinu čine vojnici u skupinama od po desetak vojnika. Takvom jednom skupinom zapovijeda capodecina (glava desetorice). Iznad capodecine nalazi se glava “obitelji” koji ima tri zamjenika i jednog ili više consiglierea (savjetnika). Tri obitelji čiji teritoriji imaju zajedničku granicu čine mandamento (okrug). Zapovjednik svakog okruga član je Povjerenstva (naziva se još i Cupola), neke vrste mafijaškog upravnog odobra. Kao najviše tijelo Povjerenstvo ili Cupola odlučuju o stvarnima važnim za cijelu siclijansku mafiju. Ono donosi konačne odluke kod sporova između raznih mafijaških obitelji. O važnosti Cupole govori podatak da jedino ona može odobriti ubojstva istaknutih i važnih osoba (policajaca, sudaca, političara ili drugih mafijaša).
Željezni prefekt
Do početka 20. stoljeća najveći dio Sicilije bio je pod vlašću mafije. Njezina je moć bila toliko velika da se činilo kako je svemoćna. Ta će se percepcija početi mijenjati nakon što 1925. Siciliju posjeti Benito Mussolini. Fašistički je diktator posjetio brojna mjesta i gradove na Siciliji. Jedno od mjesta je bilo i Piana dei Greci gdje je gradonačelničku dužnost obnašao lokalni mafijaš Francesco Cuccia. Vidjevši brojnu Mussolinijevu oružanu pratnju Cuccia je rekao Duceu: “Vi ste sa mnom. Vi ste pod mojom zaštitom. Zbog čega vam trebaju svi ti policajci?” Ali Mussolini je odbio raspustiti svoje zaštitare i to je uvrijedilo Cucciju. Uvrijeđeni je mafijaš odlučio uzvratiti – naložio je građanima da ne dođu na skup na kojem je trebao govoriti Duce. I doista na skupu se nije pojavio nitko, tek nekoliko bogalja i prosjaka. Tašti je Mussolini shvatio poruku i odlučio unišiti mafiju na Siciliji. Po povratku u Rim imenovao je rimskog šefa policije Cesare Morija prefektom Palerma i dao mu zadaću da unišiti mafiju. Pri tome mu je dao odriješene ruke da upotrijebi “sva sredstva” kako bi ostvario zadani cilj.
Mori je pokušao shvatiti kako mafija funkcionira iznutra. Smatrao je da mafija njie samo tajno kriminalno društvo već i životna filozofija. Zaključio je da mafija ne bira svoje šefove već da se oni nameću sami zahvaljujući svojim sposobnostima i drskosti. Uočio je da mafijaši nemaju posebno razrađene znakove međusobnog raspoznavanja već da se prepoznaju po suzdržanom držanju, hladnokrvnom pogledu i specifičnom govoru. Protestantski svećenik Tulio Vinay, koji je svjedočio na sudu protiv mafije, potvrdio je Morijevo stajalište: “Mafija je na Siciliji ideologija ljudi – biti jak, umišljen, vladati. Takvo je gledište zacijelo uobiličila povijest tog otoka jer Sicilijanci jednostavno imaju potrebu biti netko i nešto. A mafija je utjelovljena potreba za dominacijom, potreba za tim da budeš gospodar situacije.” Mori je shvatio da mora “stvoriti izravnu vezu između stanovnika i države, kako bi se poništio sustav posredovanja zbog kojeg građani nisu mogli ostvariti vezu s vlastima, osim preko posrednika.” Uspješno je proniknuo i u psihologiju mafijaša: “Najvažniji faktor u psihologiji tipičnog mafijaša jest njegovo uvjerenje da ne čini nikakvo zlo sve dok se pridržava kodeksa omerte; bilo da ubija, pljačka ili krade, on je pred samim sobom i u očima svojih suradnika častan čovjek.”
Na koncu Mori se odlučio protiv mafije boriti mafijaškom metodom – nasiljem. Stvorio je malu vojsku policajaca i karabinjera koja je krstalila otokom i opsjedala domove osumnjičenih. Kada osumnjičene ne bi zatekli u njihovim domovima uzimali bi njihove obitelji (žene i djecu) za taoce. Tek kad bi se mafijaš predao oni bi bili pušteni. Imovinu koju bi zatekli pri opsadi konfiscirali bi i prodavali je. Ukoliko bi mafijaš imao stoku javno bi je smaknuli. Takav način borbe pokazao se učinkovit – u samo prva dva mjeseca antimafijaške kampanje uhićeno je preko 500 mafijaša. Do do 1928. rezultat će bti još bolji jer će biti uhićeno preko 11 tisuća osumnjičenika. Nakon uhićenja mafijaše bi često bili izlagani teškim mučenjima kako bi se iznudila priznanja. Strah od mučenja, a i mogućnost dobivanja manje kazne, naveo je neke od mafijaša da prekrše kodeks omerte i surađuju s tužiteljima. No, u nekim slučajevima mafijašima nije pomagala ni suradnja, svejedno su osuđivani na teške kazne ili su bez suđenja slani u koncentracijske logore. Zbog tako okrutnih postupaka Mori je dobio nadimak Željezni prefekt.
Ipak u njegovoj su antimafijaškoj kampanji stradali uglavnom niže i srednje rangirani pripadnici mafije. Vrh mafije ostao je gotovo neokrnjen. Neke su se mafijaške glavešine izvukle zahvaljujući svojim političkim vezama, a neki su – uvidjevši da im zbivanja ne idu na ruku – pristupili fašističkim crnokošuljašima i tako se spasili. Ipak bilo je jasno da je mafija podcijenila Mussolnijevu odlučnost i moć. U lipnju 1929. Mussolini je opozovati Morija u Rim, a fašistička će propaganda ponosno objaviti da je mafija “izbrisana s lica zemlje”. Točno je bilo da je stopa kriminala na Sicliji nakon Morijevih akcija značajno opala te da je dio mafijaša pobjegao u Sjedinjene Države. Među njima su bili Carlo Gambino i Joseph Bonanno koji će postati moćni mafijaši u Americi. Mafiji jeste zadan težak udarac, ali ona ipak nije uništena. Naprotiv, njezini najbolji dani tek su dolazili.
Mafija na strani Saveznika
Mnogi Sicilijanci nisu mogli podnijeti život u neprestanom strahu te je početkom 20. stoljeća Siciliju zahvatio veliki val iseljenja. S otoka se iselilo preko milijun stanovnika, a većina je novi život potražila u Sjedinjenim Američkim Državama. Ali doseljenici su imali dvije velike prepreke za napredovanje u novoj okolini – u pravilu su bili neobrazovani i nisu govorili engleski jezik. Stoga su mogli raditi samo teške fizičke poslove, uglavnom kao radnici na lučkim dokovima. Međutim, uskoro se pojavila i mafija koja je u američkim lukama talijanskim radnicima naplaćivala pizzo za utovareni ili istovareni teret. Baš kao što je to činila i na Siciliji. Za razliku od Sicilije u Sjedinjenim Državama mafija će se početi baviti organiziranjem ilegalnih kockarnica, prostitucijom te preprodajom i krijumčarenjem droge. Ubrzo će u američkom društvu novi ogranak mafije (koji će razviti u zasebnu mafijašku organizaciju) steći značajan utjecaj. On će dovesti do suradnje mafije i američke države.
Nakon što je početkom 1942. u njujorškoj luci potopljen brod USS Lafayette (AP-53), sumnjalo se na sabotažu. Sumnja je pala na Anthonya Anastasija, lokalnog mafjaša koji je kontrolirao sindikat lučkih radnika u New Yorku. Sumnje nisu dokazane, ali su se vlasti odlučile obratiti za pomoć mafijaškom glavešini Lucky Lucianu. On je služio tridesetogodišnju zatvorsku kaznu zbog organiziranja prostitucije, ali i je dalje bio moćan mafijaški šef. Luciano je pristao na suradnju i na savezničkim brodovima u Sjedinjenim Državama nije bilo sabotaža. Svaki takav pokušaj spriječila bi mafija. Kako se Luciano pokazao pouzdanim suradnikom pri planiranju invazije na Siciliju američke su mu se vlasti opet obratile. Postignuta je nagodba – ako im Luciano pomogne osvojiti Siciliju po svršetku rata bit će pušten na slobodu i deportiran u Italiju. Nakon postignutog dogovora prema Lucianovim uputama jedan je saveznički zrakoplov trebao uspostaviti vezu s Don Caleogero Vizzinijem. On je u to vrijeme bio šef svih mafijaških klanova na Siciliji. Saveznički je zrakoplov u dvorište Vizzinijeva rodnog doma u Villalbi bacio paketić zamotan u žutu svilenu maramu na kojoj je bilo izvezeno slovo L – što je značilo da poruku šalje osobno Lucky Luciano. Sukladno Lucianovoj sugestiji Vizzini je zapovijedio lokalnim mafijašima da organiziraju opstrukciju obrane otoka. Američki su vlasti čak pustile iz svojih zatvora mafijaše sa Sicilije te ih unovačile kako bi oni mogli američkim vojnicima pružiti logističku pomoć prilikom osvajanja Sicilije. Rezultat ove neobične suradnje bio je taj da je dvije trećine talijanskih vojnika na početku invazije dezertiralo i omogućilo američkim postrojbama da okupiraju otok s puno manje napora i žrtava. Za suradnju raspoložena Cosa nostra uhitila je zapovjednika talijanskih postrojba na Siciliji i predala ga američkoj vojsci. Bio je to jedinstven primjer u povijest da zločinačka organizacija pomaže stranoj vojnoj sili da okupira teritorij vlastite zemlje. Štoviše, mafija je među stanovnicima otoka organizirala oduševljen doček američkim vojnicima koji su dočekani kao osloboditelji.
Američke okupacijske vlasti bile su zahvalne na mafijaškoj pomoći pa su, kao čovjeka od povjerenja, za gradonačelnika Villalbe postavili Vinizzija. Na njegovu preporuku Amerikanci su na ključna politička mjesta postavili i druge mafijaše za koje je Vinizzi jamčio da su antifašisti (npr. Giuseppe Genco Russo). Novim su se vlastima mafijaši predstavili kao politički disidenti u vrijeme fašističke diktature, a uz to su naglašavali i svoj antikomunizam. Okupacijskim vlastima oni su se stoga činili gotovo idealnim suradnicima i tako je došlo do toga da su tri četvrtine novoimenovanih gradonačelnika bili mafijaši. Na koncu će ta suradnja ojačati mafiju i dovesti do novog uspona.
Portella della Ginestra
Svršetkom rata i ponovnom uspostavom višestranačkog političkog života oživljavaju i talijanske političke stranke. Glavnu snagu talijanske desnice u to vrijeme predstavlja Kršćanska demokracija (tal. Democrazia Cristiana), stranka koja će dugi niz godina vladati Italijom. Kako bi osigurali dolazak na vlast i spriječili pobjedu ljevičarskih stranaka, prije svega komunista, kršćanski se demokrati odlučuju na suradnju s mafijom uviđajući kako je ona ključ izbornog uspjeha na Siciliji. Predstavnici kršćanskih demokrata obraćaju se Vinizziju sa zamolbom da im pomogone u ostvarenju njihova cilja. Suradnja je dogovorena i ubrzo potom Vinizzi javno obznanjuje kako on osobno favorizira kršćanske demokrate. Poslije njega i drugi siclijanski mafijaši daju slične izjave. To je bio jasan signal Sicilijancima kome trebaju dati svoj glas na izborima. Oni koji nisu shvatili poruku snosili su posljedice, kao primjerice stanovništvo Portella della Ginestre. Na lokalnim izborima 1947. kršćanski su demokrati uvjerljivo izgubili od ljevičarske Narodne fronte. Zbog toga je mafija je odlučila kazniti neposlušne stanovnike Portella della Ginestre.
Za izvršitelja kazne odabran je Salvatore Giuliano, razbojnik koji nije bio član mafije i ako bi bio uhvaćen nije ga se moglo izravno povezati s mafijom. Riječ je bila o kriminalcu koji je poslije svršetka 2. svjetskog rata podupirao sicilijanski separatistički pokret i pozivao Sjedinjene Američke Države da anketiraju Siciliju. Mafija je Giulianu i njegovim suradnicima obećala siguran odlazak u Brazil ako “obuzda crvene”. On je pristao na ponudu i sa svojom je bandom 1. svibnja 1947. tijekom prvosvibanjske proslave napao Portellu della Ginestru. U tom je napadu poginulo 11 građana, a ranjeno je njih 55. Građani su shvatili poruku – na sljedećim su izborima pobijedili kršćanski demokrati. Međutim, nakon pokolja mafija se predomislila i nije željela ispuniti svoj dio pogodbe. Mafijaški su se šefovi uplašili da bi Giuliano jednog dana mogao svjedočiti protiv njih, a tada po postao izuzetno opasan svjedok. Stoga je odlučeno da se on ubije. Ali pokazalo se da to nije lak zadatak – mafiji je trebalo tri godine da ostvari svoj naum. To im je pošlo za rukom tek u srpnju 1950. kada je na svoju stranu pridobila njegovog rođaka i pomoćnika Pisciotta koji ga je osobno smaknuo. Pisciotta je poslije uhitila policija i on je na suđenju odlučio progovoriti o suradnji vlasti, mafije i Giulianove bande. U svom će svjedočenju Pisciotta, između ostalog, reći: “Bili smo kao jedno tijelo – vlada, mafija i banditi.”
I nakon Pisciottina svjedočenja suradnja mafije s političarima, a time i državom, nastavit će se. Kroz tu suradnju mafija će postati toliko moćna da je osim namještanja izbora svoj utjecaj počela širi dublje na gospodarstvo. To joj je dalo novu razinu moći i donijelo njezinim šefovima ugled u široj društvenoj zajedinci, posebice među moćnima i bogatima. Bilo je to ono čemu su stariji mafijaši silno težili. No, stariji mafijaši polako su nestajali. Vinizzi koji je bio gospodar siclijanske mafije do 1954. kada je preminuo prirodnom smrću u 76 godini života. Njegova smrt označila je i početak smjene generacija u mafijaškoj organizaciji. Nova generacija mafijaša nije marila za stara pravila. Mafijaši stare generacije svoju su moć gradili na tlačenju zemljoradnika i stočara, a nova generacija okrenula se urbanim sredinama vođena većim ambicijama i spremna na sve kako bi se domogla moći. Najznačajniji predstavnik novog vala mafijaša bio je Luciano Liggio iz sela Corleone kojeg je odlikovala velika grubost. Još u tinejdžerskoj dobi počinio je prvo ubojstvo i nastavio graditi ugled nesmiljenog ubojice. Do sredine 1950. imidž okrutnog ubojice donio mu je ugled i poštovanje unutar mafije.
Smjena generacija i novi izvori prihoda
Nakon svršetka 2. svjetskog rata vlada u Rimu trošila je velike količine novca kako bi pomogla u obnovi Sicilije. Pomoć je bila obilna jer je tijekom savezničkog bombardiranja otoka bez domova ostalo oko 14.000 ljudi. Uz to potreba za stanovima u urbanim središtima rasla je i zbog povećanog priljeva seoskog stanovništva. Zato je bilo potrebno izgraditi nove stanove, prvenstveno u Palermu kao glavnom gradu. Najveći dio te gradnje subvencioniran je državnim novcem i tu je mafija vidjela priliku za odličnu zaradu. Prvi korak bio je preuzimanje nadzora nad Uredom za javne radove u Palermu koji je bio zadužen za izdavanje građevinskih dozvola. Kada je mafija svoje ljude postavila u taj ured nitko nije mogao graditi ukoliko prije toga nije platio pizzo. Urbanizacija i modernizacija otoka dovela je do sukoba starih i mladih mafijaša. Jedan od prvih povoda za sukob bila je gradnja brane na rijeci nedaleko mjesta Corleone. Michele Navarra, predstavnik starog narašataja, protivio se gradnji brane strahujući da će se navodnjavanjem polja poboljšati životni standard seljaka i tako ih učiniti manje ovisnim o mafiji. Stariji mafijaši i inače su na svaku promjenu gledali kao na nešto loše. No, mladi naraštaj mafijaša iz Corleonea u svakoj je promjeni gledao priliku za novu zaradu. Tako je bilo i s gradnjom brane. Kao što je ranije rečeno novi naraštaj mafijaša nije odveć držao do ustaljenog mafijaškog sustava vrijednosti i pravila ponašanja. Oni se nisu libili protivnike ubijati usred bijela dana pred svjedocima i bez upozorenja. To je bilo nešto posve novo u djelovanju sicilijanske mafije.
Za trajanja te akcije uhićeni su i mnogi vodeći sicilijanski mafijaši. Među njima se (1974.) našao i Luciano Luggi koji je na koncu proglašen krivim za 945 ubojstava. Među ostalima i za ubojstvo mafijaškog šefa Michelea Navarre, nakon čega je Leggio je postao šef mafije u Corleoneu. Ubojstvo je izvedeno tako da su Leggijevi mafijaši (2. kolovoza 1958.) na otvorenoj cesti presreli automobil u kojem se vozio Navarra sa svojim prijateljem i izrešetali ga strojnicama. Nakon Leggijeva uhićenja vodeća ličnost mafije postaje okrutni, arogantni, ali i istovremno i veoma inteligenti, Salvatore Totò Riina. Premda je mafija iz Corleonea tada već nadzirala dio heroinskih puteva iz Azije Riina je htio nadzirati sve puteve. Posao s heroinom donosio je višemilijunsku zaradu, a profit je sve više rastao. Takvom izazovu Riina nije mogao odoljeti, što je (1975.) dovelo do novog unutarmafijaškog sukoba. Kao najveći trgovac drogom prvi je na meti bio Gaetano Badalamenti. No, on je doznao da ga Riina namjerava likvidirati i pobjegao je sa Sicilije. Iako je umakao Riina nije odustao od toga da “pošalje poruku” te je dao ubiti na desetke Badalamentijevih rođaka. Nakon toga okomio se na mafijaškog šefa iz Palerma Stefana Bontadea koji je nadzirao kanale kojima se droga dopremala u SAD. Ubojstvo je počinjeno 23. travnja 1981. kada je na Bondateov automobil, dok je stajao na semaforu, otvorena vatra iz kalašnjikova – Bondateu je razneseno pola glave. Nakon ovog ubojstva smaknuto je na stotine pripadnika Bondateova klana. Pronalaženi su ustrijeljeni, zadavljeni, zapaljeni, pretučeni, bacani u beton ili more, a ponekad i raskomadani. Bilo je i slučajeva kad su mafijaši hranili svinje tijelima svojih žrtava. Za manje od dvije godine ubijeno je više od tisuću ljudi. Nisu ubijani samo mafijaši već i političari, suci i policajci koji su se zamjerili klanu Corleone, ali i slučajni prolaznici. Bio je to najkraviji mafijaški sukob u povijesti. Velik broj tih ubojstava dešavao se u tzv. sobama smrti – napuštenim kućama u predgrađima Palerma. Često bi se dešavalo da nakon ubojstava tijela žrtava budu polivena kiselinom. Ponekad je to činjeno kako bi se tijela žrtava mogla što teže identificirati, ali česti su bili i slučajevi kada je to napravljeno jer su počinitelji uživali u takvim okrutnostima.
Tommaso Buscetta
Kako bi se ubojstvima i nasilju stalo na kraj 1. svibnja 1982. na mjesto prefekta Palerma postavljen je general karabinjera Carlo Alberto Dalla Chiesa. Očekivanja su bila velika jer upravo je on bio među najzaslužnijima za slamanje terorističke organizacije Crvene beretke. Ova je teroristička organizacija godinama sijala strah diljem Italije i bila je toliko opasna da ih se bojala čak i mafija. Iz tog je razloga i pomogla državi u njihovu slamanju. No, nakon preuzimanja dužnosti Dalla Chiesaje počeo istraživati smrt novinara Maura de Maura, koji je pak istraživao ubojstvo čelnika talijanske naftne tvrke Agip Enrica Matteija. Maura je opravdano sumnjao kako je u to smaknuće umiješana mafija. Cosa nostra je ubrzo shvatila da će trag Dalla Chiesu dovesti do mafije. Stoga je vođa mafjiaškog klana iz Corleonea Totò Riina odlučio brzo djelovati. U noći 3. rujna 1982. Dalla Chiesa je napustio svoj ured sa suprugom Emmanuelom i tajnim agentom Domenicom Russoom odvezavši se u Lanciji A112. Na ulazu u ulicu Isidoro Carini prišla su ima dvojica muškaraca na motociklu i otvorila vatru iz kalašnjikova na vozilo. Svo troje putnika je ubijeno. Već narednog dana bračni par Della Chiesa je sahranjen, a posljednjem ispraćaju su nazočili i članovi talijanske vlade. Ljudi okupljeni na sahrani bacali su novčiće na ministre želeći im tako poručiti da su korumpirani.
Koliko su mafijaški obračuni i smaknuća bili krvavi rječito govori to što je tijekom pet godina samo u Palermu klan Salvatorea Tote Riine ubio gradonačelnika, guvernera, čelnika oprobe, dva javna tužitelja i načelnika karabinjera. Taj teror trajao je do 1983. kada je Riina konačno uspio zavladati siclijanskom mafijom i steći nadzor nad heroinskim rutama i proizvodnjom heroina. Činilo se kako klan Corleone više ništa ne može više ugroziti, ali u listopadu 1983. stvari su se počele mijenjati. Tada je u Brazilu uhićen Tommaso Buscetta pod optužbom za organiziranje ilegalne trgovine drogom. Talijanski državni tužitelj Giovanni Falcone uspio je uglaviti da Buscetta bude izručen Italiji. Poslije izručena Buscetta je pokušao samoubojstvo progutavši tabletu strihina, ali život mu je ipak spašen. Kada se oporavio odlučio je surađivati s državnim aparatom i mjesec dana je istražiteljima svjedočio o sicilijanskoj mafiji i njezinim poslovima. Tako je postao pentito (tal. prebjeg). Koliko su njegova svjedočanstva bila značajna slikovito je opisao sam Falcone: “Za nas je on bio poput profesora stranog jezika koji vam omogućava da odete u Tursku, a da se ne morate sporazumijevati mašući rukama.” Buscetta je u suradnji vidio i način da se osveti klanu Corleone jer su upravo Riinini mafijaši u mafijaškim obračunima ubili njegova dva sina, brata, nećaka, šurjaka i zeta.
Zahvaljujući njegovom svjedočenju optužnica je sadržavala 8607 stranica dokaza koji su predočeni javnosti na tzv. Maxi suđenju (započelo 10. veljače 1986.). Za potrebe tog suđenja preuređen je sud u Palermu i pretvoren u divovski bunker koji je štitilo 200 karabinjera, a svjedoci, pokajnici i osoblje suda bili su pod stalnim nazdorom. Nakon skoro dvije godine trajanja sudskog postupka 342 mafijaša proglašeno je krivima i osuđeno ukupno na preko 2665 godina zatvora. Među njima je bilo i 19 visokopozicioniranih mafijaških šefova. Kada je u siječnju 1992. talijanski Vrhovni sud potvrdio sve presude to je šokiralo siclijansku mafiju. Bio je to najveći sudski poraz koji je ona pretrpjela i mafija je smatrala kako mora uzvratiti udarac. Odlučeno je da se ubije sudac Falcone. Nekoliko mjeseci kasnije (23. svibnja 1992.) sudac Falcone vozio se iz zračne luke u pravcu Palerma. U koloni od tri automobila pored Falconea bili su tu njegova supruga i trojica tjelohranitelja. Na dijelu autoceste, nedaleko mjesta Capacija, kojom je kolona vozila trebala proći u odvodnu cijev postavljeno je oko 400 kg eksploziva. Eksplozija je bila toliko snažna da je uništeno nekoliko desetina metara ceste. Svi putnici su poginuli. Tako se mafija riješila svog najopasnijeg neprijatelja te javno demonstrirala svoju moć pokazujući kako i dalje može zadavati opasne udarce. Štoviše, za manje od dva mjeseca ispred kuće svoje majke ubijen je Falconeov blisku suradnik i prijatelj iz djetinjstva Paolo Borsellino zajedno s pet tjelohranitelja. Poruka je bila jasna – nismo slomljeni i kad želimo možemo zadati opasan udarac.
U svim porama društva
S obzirom da je organizirani kriminal postao visokoprofitni posao – prema procjenama samo u Italiji on ostvari promet od oko 130 milijardi € (oko 7 % bruto domaćeg proizvoda Italije) – i ne čudi što je odgovor mafije bio brutalan. Od privatnih vojski koje teroriziraju zemljoposjednike i stočare Cosa nostra je izrasala u organizaciju koja zarađuje na načine koji su bili nezamislivi u njezinim počecima: odlaganje toksičnog otpada te krijumčarenje ljudi i droga. Svoju djelatnost mafija je proširila i na djelatnosti kao što su trgovina ribom, mlijekom, kavom i kruhom. Organizirani je kriminal našao načina da nadzire i poslovanja velikih poduzeća, ponajviše ona građevinska. Čak i veliki građevinski poduzetnici radije surađuju s mafijom nego prijavljuju pokušaje ucjena i zatim trpe posljedice.
Iako se može činiti da se mafija kroz povijest mijenjala ona je u srži uvijek ostajala ista ili kako je to primijetio John Dickie u knjizi Cosa Nostra: A History of the Sicilian Mafia: “Nikada nije postojala dobra mafija koja je u nekom trenutku postala pokvarena i nasilna. Nikada nije postojala tradicionalna mafija koja je onda postala moderna, organizirana i poslovno orijentirana. Svijet se promijenio, ali se sicilijanska mafija samo prilagodila; ona je danas isto ono što je bila kad je rođena: tajno društvo pod zakletom koje zanimaju samo moć i novac i to ostvaruje tako što ubija ljude i ne odgovara za to pred zakonom.”