Datum objave: 07. siječanj 2016./Piše: Dragan Hazler

Zemlja, koju najviše volim je moja iskonska domovina Hrvatska, a iza nje slijedi moja pradomovina, odnosno domovina mojih muških predaka – Švicarska.  Hrvatska ima sve: more, otoke, gore, ravnice, jezera, rijeke, plodna polja, kraške doline, cvjetne livade, pitome brežuljke, pametnu djecu, lijepe djevojke, brižne majke i muževne očeve, bake i djedove kao suvenire iz prošlosti… Uzalud se trudim jer nikada na ću pobrojiti sve što volim u Hrvatskoj. Spomenuh domovinu mojih muških predaka Švicarsku. Uz sve ljepote prirode i od ljudi stvorenoga, koja ona nudi svome čovjeku i ljudima cijeloga svijeta, vrlina Švicaraca je domoljublje, čovjekoljublje, marljivost, miroljubivost, razboritost i štedljivost. Švicarska je uzor Europe i Svijeta u mnogočemu i na pravilnom je putu svaki pojedinac, udruga, narod i država, koji slijede švicarske uzore.

Hrvatsku volim zbog svega, dobroga, lijepoga, dragoga…, ali i tome suprotnoga jer je upravo u natezanju između ta dva pola Hrvatska obstala. Žalosno je, ali istinito: Hrvatska je čitavu svoju povijest s prijelazom u suvremenost proživjela i proživljava u zabranama i ograničenjima. Naime, u nijednom povijesnom razdoblju nismo smjeli slobodno i javno prezentirati sebe u sebi – Hrvata u Hrvatu, a to ne smijemo niti danas. Ostanimo radi pojašnjenja samo u zadnjih 100 godina. U prvoj Jugoslaviji se je kažnjavalo svako predstavljanje Hrvatom; u drugoj Jugoslaviji nije se smjelo čak ni pjevati hrvatske pjesme, a sada u Republici Hrvatskoj se ne smije niti promicati naše proizvode pod hrvatskim sloganom. Naime, Hrvatska je postala vazal Europske Unije. Zabranjen je slogan: „Kupujmo hrvatsko!“, a umjesto njega uveden je slogan: „Kupujmo kvalitetno!“, što znači tuđe jer su industrijski EU-proizvodi kvalitetniji, nego li su to hrvatski. Taj slogan gledamo svakodnevno na televiziji, koja se doduše zove Hrvatska Radiotelevizija, ali (na pr.) HTV-1 ima polovicu svoga programa posvećeno tuđinskim sadržajima: „sapunicama“, krimićima i američkoj revolver kulturi.

Mislim, da bi bilo za nas bolje napustiti slogan: „Kupujmo kvalitetno!“ i prepustiti izbor kupcima. Ljudi će kupovati one proizvode, koji održavaju radna mjesta i otvaraju nova radna mjesta u Hrvatskoj.

Politička i  druga previranja u Hrvatskoj

Hrvatski narod nije strankaški ni demokratski, nego je svađalački narod, što napose vrijedi za hrvatske političare. U svima odlučujućim povijesnim prilikama su ga skupne ili strankaške svađe upropastile.  Na primjer: Pacta concenta, Cetinski sabor, Ujedinjenje 1918. Avnojsko opredjeljenje za komunističku Jugoslaviju – sukob do istrjebljenja partizana i ustaša.  Hrvatima zaista treba tri puta nahuditi nekakvo zlo, da to oni shvate.

Povijest koju učimo

Općenito je proširena i od brojnih ljudi usvojena latinska izreka: „Povijest je učiteljica života.“ To je relativno točno, ako se uči iz čitave povijesti, to jest iz njenih dijelova, koji su označeno kao pozitivni ili (i) kao negativni. No, i to je upitno za uzor povijesti kao učiteljice života jer postavimo pitanje: Što učimo, s kojom svrhom i za kakovu namjenu. Ovakovo razmišljanje o povijesti nije jalova ili primitivna filozofija, nego opravdano mišljenje o povijesti. Naime, povijest je nažalost opis ratova u svijetu, a o ratovima bi bilo najbolje učiti, da ih posve nestane među ljudima i narodima. Ne valja žmiriti niti pred istinom, da nijedna povijest nije posve točna, a ni u kojem slučaju nije sveobuhvatna. U mnogome zavisi o tome, tko ju piše, za koga ju piše, s kojom namjenom ju piše i kojoj svrsi treba služiti. Kad je tako, a tako nažalost s pisanjem povijesti jest, onda se zaista zaoštrava pitanje o povijesti kao učiteljici života. Pojednostavljeno rečeno i svedeno povijest na metematičke predznake „plus“ i „minus“, možemo govoriti o pozitivnoj i negativnoj povijesti.

Sad se samo po sebi nameće pitanje, koja će nam strana povijesti biti učiteljicom

Hoće li ikada u Hrvatskoj nastupiti lustracija, da mrtve i žive komunističke zločince strpa u povijesnu ropotarnicu!? Ako ništa drugo, trebalo bi ih kao ratne i mirnodobske zločince i štetočine poimence – abecedno popisati ispod naslova: Ratni i mirnodobski zločinci, koji su zlodjelovali u Hrvatskoj.

Komunisti su poubijali tijekom rata i napose u poraću, ukupno blizu milijun Hrvata, koje su potvorili fašistima, a za usporedbu Saveznici su u Japanu kao vodećoj državi nacifašističke trojke osudili na smrt i pogubili  samo 6 visokih japanskih političara i prema nekim izvorima osuđeno ja na smrt 174 Japanca. U Njemačkoj je pogubljeno još manji broj ratnih zločinaca. Pitanjem pogubljenih Hrvata i njihove krivnje ne bavi se hrvatska znanost, iako se može gotovo sigurno tvrditi, da su Hrvati kao mali narod platili životima relativno najveći danak u čitavome svijetu kroz komunistička ubijanja.

Primijenimo li na Hrvate, napose na hrvatske političare ovaj improvizirani kriterij pristupa i poimanja povijesti, onda valja reći, da hrvatski političari kao po pravilu, uzimaju najčešće negativni dio nacionalne povijesti, da bi im poslužio za pljuvanje po Hrvatima. To se naročito može točno vidjeti u povijesnom vrludanju hrvatskih političara XX. stoljeća. Najkraće rečeno, hrvatski političari se prislanjaju onoj povijesti, koja prikazuje Hrvate u negativnome svjetlu. Hrvatski političari slikaju sebe u povijesti kao i pred medijskim kamerama.

Ideologije su neprijatelj čovjeka

Ideologije su neprijatelj čovjeka, napose manje obrazovanog i manje mudrog čovjeka. Znanje čak, može biti ideologizirano, ali mudrost ne! Idelogije dvadesetog stoljeća su propale upravo zato jer su se ponijele kao strašni neprijatelji čovjeka. To je marxizam u svima svojim varijantama: komunizam, lenjinizam, staljinizam, titoizam, maoizam… i fašizam kao takav i subrat mu nacionalsocijalizam. Nakon pada fašizma 1945. i komunizma 1999. čovječanstvo se je nadalo boljitku, ali do njega nije došlo. Nastale promjene su u nekim državama donijele boljitak, ali u nekima je ostalo slično kao što je bilo pa i još lošije.

Kud će politika odvesti Hrvatsku

U Hrvatskoj je najgore to, što odgovorni ljudi gotovo nikada na nijednome polju ne misle hrvatski, nego tuđinski. Primjer: cjelokupna hrvatska politika. U svome zadnjem (suvremenom) izdanju hrvatska politika misli i djeluje kroatofobno i kroatosotonizirajuće, kako ju je naučila velikosrbska iredentistička politika: “Mrzi svoje i podilazi tuđemu!”

Hrvatska je ostvarila državnu suverenost, ali njeni političari, napose onaj nekadašnji  drug/gospodin s Pantovčaka i mali crvenkapić Ivica Račan su čvrsto odlučili da se oslobode suvereniteta kroz novo bratstvo i jedinstvo, koje je ovog puta stvoreno u Zagrebu i nazvano Zapadnim Balkanom. Dakako, kad Zapadni Balkan kao Regija Europske Zajednice zaživi, vladat će se njime u Beogradu kao što je to bilo u obadvije Jugoslavije. Dakle, Tuđman je ostvario Suverenu državu Hrvatsku, a njegovi nasljednici su profućkali suverenu državu, a Hrvatska još služi kao jedan od sinonima za taj prostor. Kažem „jedan od sinonima“ jer se taj sinonim Hrvatska sve manje rabi u javnim glasilima. Tako na primjer HTV govori: „U zemlju je ušlo oko 100.000 vozila, a iz zemlje je otišlo oko 15.000.“ U vijestima o vremenu jedino Zoran Vakula spominje Hrvatsku, gdje god je mjesto tom nazivu, a svi drugi meteorolozi, napose meteorologice tijekom čitavog izvješća ne spomenu nijednom pojam Hrvatske, nego je supstituiraju nazivom „zemlja“ ili pokrajinizmima. To je mentalno nasljeđe iz vremena Jugoslavije (velikosrbske Jugoslavije), u kojoj je ime Hrvatska istiskivano, prešućivano pa i zabranjivano. Ime Hrvatske se je navodilo samo u negativnom smislu. I to nam je ostalo u mentalitetu.

Bivši predsjednik RH nije imao pozitivan odnos niti prema Domovinskom ratu jer je pred Međunarodnim kaznenim sudom za ratne zločine u Den Haagu, svjedočio protiv hrvatskih generala, koji su obranili i oslobodili Hrvatsku od srbske agresije.

Predizborna muljanja političara  i depresivan narod

Pitamo se često, mi koji smo zabrinuti za Hrvatsku, među koje spadam i ja osobno, otkuda tolika doza apatije i depresije u Hrvatskoj. Odgovor nije jednostavan, ali ga se dade svesti na jednostavnost. Političari ne vode Hrvatsku po volji i potrebi naroda, nego onako, kako to odgovara njihovim interesima. U predizbornoj promičbi obećavaju narodu „brda i doline“, a kad dođu na vlast narod je zanemaren.

Neki ljudi završe fakultet, da bi stekli pravo na stručni i znanstveni analfabetizam. U Hrvatskoj se to odnosi napose na političare. Taj status svjedoče ponajbolje sa svojim nekulturnim ponašanjem, pohlepom za vlašću i nehrvatskim jezikom, kojim govore. O nacionalnom rodoljublju uopće ne misle. Za šačicu škuda prodaju sve hrvatsko samo da bi iz te trgovine izvukli i osobnu korist. Narod im je potreban samo kao glasački zbir, a po svima drugim pitanjima, napose po pitanju rada, zarade, socijalnog i mirovinskog zbrinjavanja vlastiti narod im je najveća nebriga.

Sudeći prema ponašanju političara  ove nazovi samostalne Republike Hrvatske i njihovog „sluga sam pokoran“ odnosa prema Europskoj Uniji – Hrvatska manje sliči na suverenu državu, nego je to bila u vremenima ograničene suverenosti u raznim unijama počev od 1102. do 1991.

Hrvati su siromašan narod jer ga nema tko povesti u berbu bogatstva kojeg ima obilje u Hrvatskoj

Politika Republike Hrvatske motrena kroz njene strankaške političare je perspektivno beznadna politika jer se oni bore za vlast i privilegije, koje su si sami ozakonili. Od izbora do izbora kroz 4 godine trajanja mandata strankaški političari nastoje da se obogate, a glavno im je zanimanje kritika i kritizerstvo svojih stranačkih protivnika. Iz usta jedne od vodećih političarki SDP-a, drugarice Željke Antunović čusmo u jednoj od izbornih kampanja,  kako se njena stranka bori za osvajanje vlasti u Hrvatskoj, ali nismo čuli istinito obećanje, da će gospodarski izvesti Hrvatsku na pravi put i tako omogućiti svima žiteljima Hrvatske solidniji život, od ovoga koji znači životarenje.

A sada opet slijedi neizvjesnost i iščekivanje, ima li Vlada koja je tek u konstituiranju dovoljno stručnosti, snage i moći ispravno zagospodariti Hrvatskom i stvoriti od nje bogatu Švicarsku, a hrvatskom narodu vratiti osmijeh na lice?