Datum objave: 06. ožujak 2016./Piše: Z. Bibić/tekst i foto: Facebook

Prije nekoliko godina otac i ja smo išli na Studeni bok na otoku Sveti Klement kako bismo istražili prastaru gustirnu. S nama je u brodu bio i građevinski inspektor koji je trebao izaći u obližnjoj uvali Vinogradišće. Bio je ožujak, mjesec nepredvidivog mora i praznih uvala i plaža. Na privezištu u Vinogradišću čekala je miješalica za beton i nekoliko uredno posloženih vreća cementa, gotovo kao počasna straža. Ne znam što je u tom trenutku mislio građevinski inspektor niti epilog njegovog posjeta tog ožujskog jutra, no sjećanje na te momente mi se vratilo pročitavši u Slobodnoj Dalmaciji tekst o gradnji vinskog podruma na Vlaki.

Investitor Nikola Colnago je namjeravao izgraditi vinski podrum, građevinska inspekcija je odredila zabranu zbog nepravilnosti, investitor najavljuje sudsku tužbu uz riječi da „prostorni plan grada Hvara uporno ignorira da je ovdje odavno naselje u kojem ljudi žive, a ne neka šuma“.

Izjavu su dale i vijećnica LZPM Katija Zaninović Dawnay, koja je pokrenula inicijativu protiv gradnje vinskog podruma, viša savjetnica za prostorno uređenje Ita Pavičić i gradonačelnik Budrović, rekavši kako „U uvali Vlaka nitko ne živi.

Ima ljudi koji tamo provode tristotinjak dana u godini, no ne možemo reći da tamo žive. To je zaštićeno područje, a ne naselje i u interesu je grada Hvara da se gradnja na cijelim Paklenim otocima zaustavi. No, uređenje tog pitanja u domeni je Županije, koja bi o tome trebala brinuti. Kažem, trebala, jer nisam siguran je li oni to i čine“.

Pakleni otoci -ili Škoji, kako ih u Hvaru nazivamo – 1972.g. proglašeni su zaštićenim područjem – značajnim krajobrazom, uz Šćedro, kanjon Cetine, Vidovu goru, Prološko blato…

Takvo područje namijenjeno je odmoru i rekreaciji i nisu dozvoljeni zahvati i radnje koje narušavaju obilježja zbog kojih je taj prostor proglašen zaštićenim. Slovo zakona ovdje je jasno. Međutim, dovoljno je pročešljati Internet i pronaći naslove poput „Ministrica šalje bagere na otoke“ (Jutarnji list, 2009.), „Gosti Yacht Weeka opasni su za živote stanovnika“ (tportal, 2014.), „Mladi po otoku gase cigarete i razbijaju boce“ (Večernji list, 2014.). Idealnu sliku Škojih dodatno zamagljuje istraživanje spomenuto na nedavnom predavanju i izložbi Pityeia-Borov otok, koje pokazuje veliku narušenost eko-sustava u odnosu na 1975.g., kada je provedeno prvo istraživanje o vegetaciji na našem otoku. Ta narušenost posljedica je stihijskog, neplaniranog i masovnog turizma kojemu svjedočimo iz godine u godinu.

Slika „prije“ i „poslije“ na mnogim razinama jasno pokazuje da se Škoji nepovratno mijenjaju, unatoč i usprkos časnim iznimkama koji se brinu za njihovu očuvanost.

Dovoljno se sjetiti tisuće ljudi željnih zabave na Stipanskoj, bezbrojnih usidrenih jahti, imovinsko-pravnih odnosa koji su postali štetni i za ljude i okoliš, betonizacije, apartmanizacije…

Čiji su Škoji i tko se za njih brine?

Što može Grad, što Županija, što država? Zbog čega je zaštićeno područje nakon dugotrajne izloženosti postalo narušeno i oštećeno?

Čini se da su brojne inicijative i napisi u novinama posljednjih godina uvijek nailazile samo na zatvorena vrata, bez ikakvog pomaka. To što je prostor zaštićen nije značilo apsolutno ništa. Po našem dobrom starom običaju, značit će tek kada bude kasno.