Zbog sve više zabrinjavajućeg revitaliziranja višestoljetne borbe hrvatskog naroda za svoju slobodu i državni suverenitet, a posebno zbog dolaska srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića u službeni posjet Republici Hrvatskoj 12. veljače 2018., osjećam potrebu objaviti članak – “Poziv na hrvatsku državnu slobodu”, koji sam u mjesečniku Hrvatska sloboda u Melbourneu napisao u veljači 1989. godine, dakle prije dvadeset i devet godina. Bilo je to, kao i danas, sudbonosno vrijeme koje je odlučivalo o budućnosti i opstanku hrvatskog naroda. Tada su u Hrvatskoj (u Titovoj Jugoslaviji) na vlasti bili  hrvatski Jugoslaveni i komunisti. Danas su na vlasti globalisti, tj. djeca i unučad komunista, Jugoslavena i udbaša, koji se ponovno poigravaju sa sudbinom hrvatskog naroda.

Poziv četniku, bez obzira na dužnost koji obavlja u današnoj Srbiji, koji je u Domovinskom ratu sudjelovao u agresiji na Hrvatsku ravno je negaciji svih žrtava koje su pale za Hrvatsku u borbi protiv velikosrpskog agresora.

To je jednako kao da su Britanci, recimo 1970. pozvali u službeni posjet Ujedinjenom Kraljevstvu predsjednika Njemačke, koji je bio poznati član Nacionalsocijalističke njemačke radničke partije u Hitlerovoj Njemačkoj. Tako nešto ne bi se nikada dogodilo, jer Britanci znaju braniti svoje nacionalne interese.

Hrvatska je u mnogočemu, nažalost, na začelju u Europi, ali je prva po političarima koji su spremni za šaku Judinih škuda prodati hrvatsku državu i hrvatski narod. Kao predsjednik Inicijativnog odbora stranke u osnivanju Spasimo Hrvatsku, pozivam sve iskrene i zabrinute hrvatske domoljube da se u što većem broju odazovu na prosvjed protiv Vučićevog dolaska, koji organizira Udruga udovica hrvatskih branitelja Domovinskog rata u Zagrebu, na čelu s predsjednicom Udruge gospođom Rozalijom. 

Prosvjed će biti održan u ponedjeljak 12. veljače 2018. Okupljanje je u 9:30. sati na trgu Josipa bana Jelačića, a nakon toga se ide na Markov trg.

Više nemamo što čekati. Hrvatski branitelji su stvorili hrvatsku državu u Domovinskom ratu. Naša dužnost je sada tu državu spasiti, od naših političkih izdajica i Srbije koja nije odustala od pretenzija na hrvatski teritorij.

Antun Babić

U Zagrebu, 10. veljače 2018.

****************************************************

“Poziv na hrvatsku državnu slobodu”, objavljen u Hrvatska sloboda u Melbourneu, veljača 1989. godine

«Dok pišem ove retke još se ne zna konačni ishod sukoba Šuvar–Milošević. Sudbonosna sjednica CK SKJ-a odgođena je za ponedjeljak 30. siječnja. Prema izvješću u stranom tisku na toj će se sjednici sukobiti dvije koncepcije Jugoslavije – one općejugoslavenske koju zagovara Stipe Šuvar, uz podršku slovenskih i hrvatskih komunista, i one koju u ime Srbijanaca zahtijeva njihov vođa Slobodan Milošević.

Sjednica jugoslavenskog partijskog vodstva sazvana je nakon sve glasnijih zahtjeva iz Srbije da Stipe Šuvar podnese ostavku na dužnosti predsjednika SKJ-a. Sve te srpske zahtjeve Tanja Torbarina u tjedniku Danas od 24. siječnja kaže da Šuvara sada ruše isti oni koji su ga prije nekoliko mjeseci izabrali. Na prošlogodišnjim izborima za predsjednika SKJ-a kandidat iz Hrvatske bio je Ivica Račan, dok su Srbi tražili izbor Stipe Šuvara, pa je Hrvatska morala i njega kandidirati. Pozivi za Šuvarovom ostavkom znatno su pojačani nakon rušenja crnogorske vlade u prvim danima ove godine. Na prošlom plenumu CK SKJ-a Crna Gora dala je podršku Šuvarovoj koncepciji Jugoslavije.

Sukob Šuvar–Milošević predstavlja do sada najveći raskol u Savezu komunista Jugoslavije od 1945. godine. Ako ne dođe do kompromisa u zadnji trenutak, što nije isključeno jer se inače može dogoditi da na toj sjednici započne lanac događaja koji će nezaustavljivo dovesti do raspada Jugoslavije, a to, za sada, želi izbjeći i jedna i druga strana, Šuvaru će na dolazećoj sjednici vrha Partije biti izglasano nepovjerenje. Naime, ako mu uspje promijeniti dnevni red plenuma, Milošević ovaj put ima daleko više šanse dobiti glasove Vojvodine i Crne Gore te glasove srpskih delegata s Kosova i iz Bosne i Hercegovine. Makedonija je u zadnji čas zašutjela pa se ne zna na koju će stranu. Izglasavanjem nepovjerenja Stipi Šuvaru na sastanku u Beogradu s jugoslavenske i hrvatske političke pozornice otići će jedan od najprevrtljivijih i najomraženijih političara u Hrvatskoj u zadnjih dvadeset godina.

Pad Stipe Šuvara neće nikoga iznenaditi, a najmanje nas u Hrvatskoj slobodi. Mi smo odmah po njegovu dolasku na čelo SKJ-a tvrdili da će ga Srbi protjerati iz Beograda onog trenutka kad im više ne bude trebao ili ako se ne bude uklapao u njihove velikosrpske planove prekrajanja Jugoslavije. Upozorili smo tom prilikom i na realnu mogućnost da Šuvar u Beogradu doživi sudbinu Stjepana Radića, i ova današnja situacija u mnogočemu podsjeća na događaje iz 1928. Razlika je samo u tome što je Stjepan Radić u beogradskoj skupštini smrtno ranjen kao borac za Hrvatsku, dok se Šuvar bori za Jugoslaviju i u Beogradu će doživjeti poraz kao uvjereni Jugoslaven. Jedan njegov ljubitelj u Australiji uvjerava nas da kad Stipe Šuvar kaže da je on za Jugoslaviju, da se to onda može tumačiti kako je on za Hrvatsku, što bi značilo da su sva njegova dosadašnja zla u Hrvatskoj učinjena uime borbe za Hrvatsku. To je najobičnije pranje mozga hrvatskoj emigraciji.

Ipak, mada nismo nikada osjećali bilo kakvu simpatiju za tog jugoslavenskog prevrtljivca, u komentaru nakon njegova izbora za predsjednika SKJ-a rekli smo da Šuvara neće imati tko braniti kad ga Beograd i Milošević počnu napadati jer iza sebe nema hrvatski narod, i nadodali smo da, ako se odrekne jugoslavenstva i prihvati hrvatstvo kao temelj svoje obrane protiv Miloševića, hrvatski će ga narod podržati bez obzira na prošle grijehe. Nažalost, kako smo i predviđali, Šuvar je odmah po dolasku u Beograd započeo s još upornijim nastojanjima da se spasi Titovu Jugoslaviju koju su Srbijanci, kroz memorandum SANU, osudili na smrt nekoliko godina prije njegova dolaska u Beograd.

PROTIV TEZE O MANJEM ZLU

Nakon velikosrpskih demonstracija prošle godine, koje su navijestile današnji sukob između Šuvarove i Miloševićeve koncepcije Jugoslavije, ovdje je u Australiji bilo pokušaja da se hrvatsku zajednicu uvjeri kako mi Hrvati u tom sukobu trebamo dati podršku Šuvaru jer da je za nas Hrvate Milošević opasniji od Šuvara. Bila je to, treba reći, ispravna dijagnoza, ali je nuđen potpuno pogrešan recept za ozdravljenje. Za nas u Hrvatskoj slobodi, i većinu hrvatskog državotvornog tiska u iseljeništvu, nije bilo dileme. Nama nije bila, niti je danas prihvatljiva ni Šuvarova, a niti Miloševićeva Jugoslavija. Jednostavno smo odbili prihvatiti tezu o manjem zlu i zauzeli smo stajalište, u koje danas još čvršće vjerujemo, da se Miloševiću, tj. velikosrpstvu kao najvećem neprijatelju Hrvatske, mi Hrvati ne možemo suprotstaviti kroz Šuvarovo jugoslavenstvo, nego jedino na hrvatskoj državotvornoj platformi i kroz hrvatsko narodno pomirenje i zajedništvo. Tu nam odluku nije bilo teško donijeti jer se u našoj, ne tako dalekoj, prošlosti pokazalo da smo se mi Hrvati mogli suprotstaviti srpskom hegemonizmu samo onda kad smo kao narod bili složni i kad smo imali narodno vodstvo koje je stavljalo Hrvatsku ispred Jugoslavije.

TKO ĆE IM POMOĆI

Hrvatska, nažalost, u ovom trenutku još uvijek nema vodstvo koje ima podršku u narodu. Treba još jednom naglasiti da ni Šuvar niti današnje hrvatsko komunističko vodstvo u Zagrebu neće moći zaustaviti Miloševićeve srpske militantne trupe koje se sve više okreću prema Hrvatskoj ako to vodstvo ostane i dalje na jugoslavenskim pozicijama, ako bude protunarodno i ako nastavi sprječavati inicijative za pomirenje i zajedništvo hrvatskog naroda. Kad smo iznositi svoje stavove, bili smo uvjereni da su oni samo odraz mišljenja vodećih intelektualnih krugova u Hrvatskoj i da je samo pitanje vremena kada će hrvatska rodoljubna inteligencija, i pod cijenu opasnosti za vlastiti život, izići s tim stavovima u javnost. Nismo se prevarili. Prvi domovinski intelektualac koji se po tom pitanju oglasio jest dr. Zvonko Lerotić u članku Evropizam kao ideologija (Danas, 24. siječnja 1989.). Evo što taj hrabri hrvatski intelektualac kaže za današnju situaciju u Hrvatskoj, za položaj hrvatskog naroda, za ponašanje vlastodržaca u Zagrebu i za opasnost koja prijeti hrvatskom narodu od Miloševića zbog toga što je to vodstvo u Zagrebu nenarodno i nehrvatsko:

„Ovakva Hrvatska, slaba i šutljiva, nepromjenjiva i birokratizirana bit će isto tako slastan zalogaj za istinske i lažne antibirokratske snage. Kad ideologija antibirokratizma s uzvicima: lopov, foteljaši, izdajice itd., zahvati mase, i kad se upale sirotinja, nezaposleni, očajnici, ljudi bez budućnosti, nezadovoljnici svih vrsta, nitko ovo rukovodstvo i politiku Hrvatske neće spasiti od propasti i diferencijacije koju će provesti mase…

Zamislimo situaciju da se mase obračunaju sa saveznim vrhom i da se uspostavi homogena vlast te da nadmoćnošću masa Hrvatska ostane sa Slovenijom u manjini. Kada zakon demokratskog centralizma pritisne Savez komunista Hrvatske i Slovenije i kada ideologija jugoslavenstva kao najviša norma utvrđena masovnim sentimentima počne razarati institucije u Hrvatskoj, tko će pomoći političkoj i državnoj birokraciji u Hrvatskoj. Ova je birokracija beskrajno udaljena od naroda, ona je gušila njegovu inteligenciju, narodne poticaje i pokrete, ona je ovaj narod u Hrvatskoj svela na prosjački štap svojom antiradničkom i antinarodnom politikom. Tko će joj pružiti ruku pomoći?

Zadnji je čas da se narod prepusti samome sebi i da se ljudi počnu slobodno okupljati, slobodno poslovati i organizirati po svojim interesima i političkim uvjerenjima, kako bi se u borbi, koja ovoj republici predstoji, sve snage naroda u Hrvatskoj aktivirale i okrenule k evropskoj matici. Riječ je o nečemu već opipljivu. Kada politički vrh Hrvatske bude na odstrelu izvana i iznutra, nastat će takva diferencijacija i takve čistke, kakve nijedna naša federalna jedinica nije prošla… Politički je pluralizam, dakle, jedini danas mogući samoobrambeni sistem koji Hrvatskoj stoji na raspolaganju ako želi sačuvati svoj put u društvo civiliziranih naroda. Ona mora odbaciti lažni avangardizam jugoslavenske sinteze kao birokratskog mira i šutnje, stalno zatvarajući oči i govoreći: ne vidim problem – dakle, nema ga. Jugoslavenstvo koje bude definirano iz faktičkih jugoslavenskih republika kao stvarna snaga i iz njihove sinteze bit će uvijek prazno i neuspjelo…“

Na temelju ovih hrabrih, ali i pravovremenih, stavova dr. Lerotića, u kojima su osuđeni i hrvatska komunistička vlast u Zagrebu i svi oni koji u emigraciji daju podršku Stipi Šuvaru, očigledno je da i u Hrvatskoj mora doći do korjenitih političkih promjena ako se Hrvatska želio oduprijeti Miloševićevim velikosrpskim nasrtajima i ako želi doći u Europsku zajednicu kao samostalna država. Zato na čelo političkog i narodnog života u Hrvatskoj moraju doći novi jugoslavenstvom nekompromitirani ljudi. Još uvijek ima mlađih ljudi koji su sudjelovali u maspoku 1971. i oni mogu preko noći preporoditi Hrvatsku ako im se da prilika. Hrvatski će ih narod masovno i jednodušno podržati. I hrvatski komunisti još uvijek imaju šansu, iako im ona sve više izmiče iz ruku, da pred hrvatskim narodom i pred poviješću ublaže svoje dosadašnje teške zablude i propuste. To će, međutim, biti moguće samo onda ako, kako piše dr. Lerotić, odbace jugoslavenstvo i prihvate ideju o demokratskoj i višestranačkoj hrvatskoj državi koja će prije ili kasnije biti stvorena, s njima ili bez njih. Mi ih zato pozivamo da se pridruže svjesnim hrvatskim državotvornim snagama u domovini, da stvore hrvatsku koaliciju u borbi protiv Miloševića. Poznato je da mi Hrvati lako praštamo, a, osim toga, treba naglasiti i činjenicu da hrvatski komunisti nisu jedini koji su bili na strani tuđinaca u našoj tegobnoj povijesti od 1918. do danas. No, oni su jedini koji su ustrajali na tom pogrješnom putu sve do danas i odbijaju priznati pogrješku i promijeniti stav. Kako kaže poznati novinar tjednika Danas Gojko Marinković, njima nije tako lako riješiti se jugoslavenstva:

„Nama koji smo odgajani i kao Jugoslaveni nije lako gledati raspadanje zemlje u kojoj su na sceni sve političke snage koje su i onu prvu Jugoslaviju dovele do onog sramnog sloma“ (Danas, 24. siječnja 1989.).

ŠUVAROVA KOŽA NA TARABI

Iako nema sumnje da se Titova Jugoslavija raspada, to ne znači da će hrvatska država doći sama od sebe. Mi se za nju moramo boriti i još puno toga žrtvovati. No, ta će borba biti uspješna tek onda kad Hrvatska bude imala vodstvo iza kojeg će stajati čitav hrvatski narod, kao što je to bio slučaj između dvaju ratova. Stjepan Radić i dr. Maček mogli su se suprotstavljati Beogradu uime cijelog hrvatskog naroda jer je narod bio organiziran u Hrvatskoj seljačkoj stranci i drugim hrvatskim političkim organizacijama. Dr. Maček je mogao razgovarati i pregovarati sa Srbima 1938. godine s pozicije snage jer je 96% hrvatskog naroda glasovalo za HSS na izborima te godine. Pitamo se koliko bi Hrvata danas glasovalo za Savez komunista Hrvatske u jednim slobodnim izborima? Posebno važan čimbenik u hrvatskom političkom, nacionalnom i obrambenom životu Hrvatske prije rata bila je Hrvatska seljačka i građanska zaštita čije su postrojbe naročito došle do izražaja u rušenju stare Jugoslavije 1941. godine. A što imamo danas u tom smislu u Hrvatskoj i što nam nude oni koji brane Šuvara i sadašnje vlastodršce u Hrvatskoj? Ništa, osim poruke da treba šutjeti i kalkulirati. Dokle? U Hrvatskoj je još uvijek zabranjena i jedna tradicionalno kulturna ustanova kao što je Matica hrvatska, a da ne govorimo o Hrvatskoj seljačkoj stranci i drugim slobodnim političkim organizacijama. Dok se u emigraciji čuju povici: „Živio Šuvar“, u Hrvatskoj se i dalje pune tamnice Hrvatima koji se usude pjevati hrvatske nacionalne pjesme.

Predviđajući razvoj događaja u Jugoslaviji napisali smo u jednom broju Hrvatske slobode prošle godine da bi danas u Hrvatskoj trebalo ponovno stvarati HRVATSKU ZAŠTITU u kojoj bi bili zastupljeni svi slojevi Hrvata. Nažalost, i taj je naš prijedlog dočekan na noževe onih ljudi koji su istovremeno davali podršku Šuvaru. Dapače, oni su se toj ideji javno rugali. Ipak, nema sumnje, ako se želi suprotstaviti organiziranoj Miloševićevoj napadačkoj rulji, hrvatski će narod morati stvarati svoju obrambenu organizaciju, ma kako se ona zvala. Kad bi Šuvar danas bio na hrvatskoj strani i kad bi iza sebe imao cijeli hrvatski narod organiziran u HRVATSKOJ ZAŠTITI, onda ne bi morao ići u Beograd da mu se tamo kroji sudbina ili da mu Srbijanci vješaju kožu na tarabe, kako piše zagrebački Danas.

MARKOVIĆ POSLIJE ŠUVARA

Kako sada stoji, malo je nade da će eventualno protjerivanje Šuvara iz Beograda dovoljno osvijestiti sadašnju garnituru hrvatskih vlastodržaca u Zagrebu. I pred odlazak u Beograd hrvatski su se komunisti ponovno zakleli na Titovu Jugoslaviju.

Iako na različitom položaju, Šuvara će u Beogradu zamijeniti drugi Hrvati – Ante Marković, novi predsjednik jugoslavenske vlade. Marković, koji je bio predsjednik Sabora Hrvatske, odmah se požurio dati izjavu da se svi Jugoslaveni moraju udružiti ako žele izvući zemlju iz kaosa u kojem se nalazi. Kao i Šuvar, Marković dolazi na dužnost predsjednika jugoslavenske Vlade zato što je prihvatljiv Srbijancima i Miloševiću, a još više zato što je svoje jugoslavenstvo dokazao 1971. godine kad je zajedno sa Šuvarom, Vrhovcem, Blaževićem i drugima rušio maspok u Hrvatskoj. To što Srbijanci danas prihvaćaju Markovića, a u tome ima svoje prste i Zapad, ne znači da ga već sutra neće početi napadati. Beograd ne vjeruje niti jednom Hrvatu, bio on komunist i Jugoslaven ili ne. Za njih je dobar samo onaj Hrvat koji je mrtav ili koji drži zatvorena usta. Sve to znači da čovjek ne treba biti previše vidovit da bi došao do zaključka da je samo pitanje vremena kad će i Marković završiti kao i Šuvar. Marković nema podršku hrvatskog naroda i nećemo roniti suze ako ga u Beogradu likvidiraju bilo fizički ili politički. Ali, ne može se zaobići činjenicu da je izbor Markovića za predsjednika jugoslavenske Vlade posebno toplo pozdravljen u zapadnim sredstvima za priopćavanje baš zato što je Hrvat jer bi to trebalo značiti da Hrvati ne žele svoju državu kad imaju čovjeka na kormilu Jugoslavije. Za Markovića se inače govori da je vrlo sposoban i da jedino on može izvući Jugoslaviju iz gospodarske krize i da je može odvesti u Europsku zajednicu kao jedinstvenu državu. Kad bi se to dogodilo, hrvatska državotvorna borba doživjela bi vrlo težak udarac jer bi Jugoslavija tada imala podršku cijele Europske zajednice. Zato se čovjek ne može oteti dojmu da se s odlaskom Markovića u Beograd ponavljaju tragične zablude raznih hrvatskih političara od 1918. da se prihvaćanjem vodećih položaja u Vladi Jugoslaviju može lakše reformirati. Koliko još Bleiburga trebamo mi Hrvati doživjeti da konačno uvidimo da je Jugoslaviju nemoguće popraviti i da ju se mora što prije RASTVORITI?

ŠTO NAM JE RADITI?

Prije svega treba naglasiti da mi iz emigracije ne možemo stvoriti hrvatsku državu ako u borbi za njezino ostvarenje ne bude aktivno sudjelovao cijeli hrvatski narod u domovini. Nema sumnje da Hrvati u domovini žele hrvatsku državu, ali im na putu do države ne stoji samo Milošević nego i oni Hrvati koji stavljaju interese Jugoslavije ispred interesa Hrvatske. Stoga, ako kao narod želimo izboriti svoju suverenu hrvatsku državu, onda se moramo riješiti svakog jugoslavenstva u svojim redovima. U Hrvatskoj se što prije mora stati na kraj suludim idejama dr. Horvata i Predraga Matvejevića o nekoj demokratiziranoj Jugoslaviji. A njima će se moći stati na kraj samo kroz osnivanje hrvatskih državotvornih organizacija i ustanova. Dva smo puta kao narod bili u Jugoslaviji prevareni i izigrani. Treći put nam se to ne smije dogoditi.

Poslije rata u Jugoslaviji stalno se tvrdilo da niti jedna „jugoslavenska republika“ ne bi mogla živjeti bez Jugoslavije. Mi Hrvati nismo nikada vjerovali u tu laž, pa je vrlo važno što se na tu temu progovorilo u domovini. Dr. Slaven Letica napisao je u tjedniku Danas od 24. siječnja da bi i današnja republika Hrvatska mogla živjeti samostalno; on iznosi podatak da i ovakva kakva je danas, hrvatska je površinski veća od Albanije, Belgije, Danske, Nizozemske, Švicarske i svih sedam patuljastih europskih zemalja zajedno. Tomu treba dodati i elaborat koji su 1971. izradili najbolji hrvatski gospodarski stručnjaci, u kojem je dokazano da bi samostalna država Hrvatska trebala najviše deset godina da se razvije u zemlju tipa Švicarska. Dakle, pitanje je samo volje i odlučnosti svih Hrvata, u domovini i emigraciji, da se okrenu prema Hrvatskoj i hrvatskoj državi. Sve drugo vodi u još jedan povijesni promašaj i još strašniju tragediju hrvatskog naroda. U ovim odlučnim momentima ne smije se gubiti iz vida vrlo jaka inozemna aktivnost da se stvori treća Jugoslavija, pa makar i pod vodstvom srpskog princa Aleksandra koji je u zadnje vrijeme postao vrlo aktivan. U Jugoslaviju stiže sve veći broj poruka „narodima Jugoslavije“ da prihvate treću Jugoslaviju koju danas podržava Amerika i druge države Zapadne Europe.

ULOGA HRVATSKE EMIGRACIJE

Ako bude svjesna svojeg potencijala, hrvatska bi emigracija mogla odigrati ne samo važnu nego i sudbonosnu ulogu u rastvaranju Jugoslavije i uspostavi hrvatske države. Taj potencijal leži ponajprije u našoj brojnosti i financijskoj snazi, ali još više u udruživanju svih naših državotvornih snaga, bez obzira na stranačke i ideološke poglede. Mi moramo razviti parolu da je dobrodošao svaki Hrvat koji je protiv Jugoslavije i za stvaranje hrvatske države. Sve drugo će se riješiti kad se država izbori. Australija je koncem prošle godine napravila prvi značajni korak u tom smjeru. Sada tu ideju treba prihvatiti i proširiti na svim drugim kontinentima, a posebno u Europi, na pragu domovine.

Prema pisanju NIN-a o djelovanju hrvatskih političkih organizacija u iseljeništvu, očigledno je da se Beograd najviše boji inicijative koja bi mogla dovesti do zajedništva i pomirenja Hrvata u domovini i iseljeništvu. Zato danas na svojim leđima veliku odgovornost ne nose samo hrvatski vlastodršci u Zagrebu, već i vođe raznih hrvatskih državotvornih organizacija u emigraciji. Idućih nekoliko mjeseci će pokazati, ako već ne bude sve prekasno, jesu li ti ljudi sposobni ići ukorak sa zahtjevima naroda za svehrvatskim pomirenjem ili će u povijesti ostati zabilježeni kao vrlo ograničeni stranački emigrantski lideri koji jednostavno nisu bili dorasli zadatku i vremenu koje ih je zateklo na potencijalno tako važnim dužnostima. Jedan reprezentativni svjetski sastanak hrvatskih političkih organizacija u što skorije vrijeme ne bi samo pokazao da su hrvatske vođe u emigraciji svjesne važnosti sadašnjeg povijesnog trenutka, već bi to bio i najbolji znak domovini da može ozbiljno računati na pomoć nas u iseljeništvu u sukobu s Miloševićem, a ponajprije u borbi za samostalnu državu Hrvatsku.

TRENUTAK KOJI SMO ČEKALI

U zaključku treba naglasiti da mi Hrvati zaista nemamo što više čekati. Titova Jugoslavija već je srušena. Politička i gospodarska situacija u tekućem je stanju. Sada se treba ubaciti u prazninu koja tamo postoji. To je upravo ono što Milošević i Srbi rade. Zato nema sumnje da će pobjednik biti onaj narod koji bude vjerovao u sebe i vlastite snage. Istina, u Jugoslaviji vlada mutno vrijeme koje poziva na oprez, ali i na odlučnost da se iskoristi povijesna prilika. Kao narod, mi Hrvati nemamo drugog izbora nego vjerovati u sebe i svoje hrvatske snage. Nitko neće napraviti naš posao ako ga sami ne napravimo. Potrebno je znati da Amerika i druge zapadne zemlje još uvijek žele spasiti Jugoslaviju i uvesti ju u Europsku zajednicu, zato se ne smijemo prepuštati iluzijama da su one promijenile svoj odnos prema toj državi. Zato treba znati da svatko tko nas odvraća od rastvaranja Jugoslavije danas kad se ona nalazi u krizi, bio to stranac ili Hrvat, nesumnjivo radi protiv interesa hrvatskog naroda.

Hoćemo li mi Hrvati znati iskoristiti ovu povijesnu priliku, pokazat će skora budućnost. Hrvatski narod ima danas samo dva puta. Onaj koji vodi do HRVATSKE DRŽAVNE SLOBODE, a za nju se, prije svega, treba žrtvovati, ili ne raditi ništa i pomiriti se s još pedeset ili više godina u velikosrpskoj Jugoslaviji, u ovom ili onom obliku, što bi u našem slučaju značilo i prihvatiti siguran put u nacionalni i biološki nestanak. Međutim, ja sam duboko uvjeren da će hrvatski narod izabrati onaj prvi put. Put koji nas sigurno i nezaustavljivo vodi do SAMOSTALNE I DEMOKRATSKE DRŽAVE HRVATSKE».

Ante Babić, Hrvatska sloboda, veljača 1989.