Ovogodišnji Svjetski dan slobode štampe ne bi trebao biti posvećen samo sigurnosti novinara i sprječavanju beskrupuloznih kokošara i raspištoljenih političara da se okomljavaju na medije, već i nastojanju da se novinarstvu vrate njegovi etički temelji.

Trećeg maja svake godine dočekujemo Svjetski dan slobode štampe nakon uragana medijskih priča koje težište stavljaju na ljudsku tragediju, ali koje također potcrtavaju važnost dobrog novinarstva u našim svakodnevnim životima.

Zemljotres u predgorju Himalaja, muke stotina migranata koji su se podavili u Mediteranu, patnje milijuna raseljenih zbog rata na Bliskom Istoku, te sjećanja na genocid počinjen u osmanskoj Turskoj prije stotinu godina, sve su to priče s kojima se moramo upoznati.

One nas podsjećaju zbog čega nam je potreban pristup pouzdanim informacijama, te zbog čega je utemeljeno, pravovremeno i uglađeno novinarstvo danas važnije nego ikad.

Njegova važnost naročito dolazi do izražaja kada se uzme u obzir koliko ozbiljno neprijatelji istine i transparentnosti napadaju novinare. Svake godine grupe koje nastoje ušutkati disidentske, kontraške glasove, ili cenzurirati vijesti koje razotkrivaju korupciju ili kršenja zakona, napadnu stotine izvještača i urednika, a mnoge i ubiju.

Novinarima i medijima u zemljama zapadnog Balkana takve prijetnje nisu nepoznanica. Prije nešto više od 25 godina, mediji su korišteni kao pješadija u političkim i vojnim trvenjima koja su uslijedila nakon pada komunizma.

Desetine novinara je poginulo. Mnogi mediji postali su megafoni za beskrupuloznu nacionalističku propagandu i poticanje na mržnju i nasilje.

U to vrijeme prešao sam regiju uzduž i poprijeko: bio sam u Sarajevu za vrijeme opsade da razgovaram o medijskoj solidarnosti s novinarima i medijima na svim stranama u sukobu; u Zagrebu, da razgovaram s predsjednikom Tuđmanom o njegovoj ratnoj propagandi i kontroli nad štampom; u Beogradu za vrijeme NATO bombardiranja, kako bih protestirao protiv gađanja medija i novinara.

Borba za slobodu štampe u to vrijeme bila je pitanje života i smrti, a cilj je bio ne samo obuzdati širenje glasinam straha i neznanja, već i stvoriti prostor za novinarstvo kao instrument mira i dijaloga.

Danas meci više ne zvižde, ali prijetnje po slobodu štampe nisu ništa manje ozbiljne.

Neki mediji još uvijek vode informacijski rat. Opasnost od političkog uplitanja, autocenzure i propagande još uvijek postoji, no moguće je da se situacija i pogoršala.

Mada je manje otvorenog nasilja i direktne cenzure, mediji su i dalje alati u rukama političkih i privrednih moćnika.

U mnogim zemljama, radio, televizija i novine postali su trofeji korporacijskih oligarha i pripadnika političke elite.

Po tom pitanju naročito je kritično u zemljama zapadnog Balkana, što se vidi iz izvještaja Mreže za etično novinarstvo pod nazivom Untold Stories, objavljenog u travbhz 2015. Izvještaj otkriva kako u nizu zemalja, koje dijele bolnu povijest, korupcija ometa nastojanja da se mediji oslobode nasljeđa rata, cenzure i političke kontrole iz vremena decenijske komunističke vladavine.

Prije nekih 20 godina, po završetku Hladnog rata, mediji diljem Europe gurnuti su na prve linije fronta u kampanji za demokraciju, pluralizam i izgradnju novog europskog političkog konsenzusa zasnovanog na proširenju Europske unije.

Ta bitka se još uvijek bije, i to u uvjetima koji manje obećavaju nego prijašnji. Europski projekt je slabiji, a tako i novinarstvo.

Danas su ljudi zasuti informacijama – od kojih je većina trivija, život poznatih, plitki oblici infozabave koju pogone socijalne mreže i internet sudionici. Korporacijski i vladini spin doktori svuda koriste internet da špijuniraju ljude, kako bi prodavali proizvode ili širili propagandu. Međutim, ljudi se i dalje okreću novinarima kada traže pouzdane informacije – najjači informativni web portali i dalje su mediji kojima se tradicionalno vjeruje.

No, iako je novinarstvo javnosti još uvijek potrebno za pristup odgovornom komniciranju, ono i nastavlja patiti, i to često od rana koje samo sebi nanosi. Neki vlasnici i urednici, u borbi za opstanak u uvjetima financijske krize, spremni su žrtvovati etičke standarde kako bi održali firmu na životu.

Među krivcima nisu samo gubitaši. Krivi su i neki od najvećih i najmoćnijih medija. Nedavno je Visoki komesar UN-a za ljudska prava prozvao jedan od vodećih britanskih tabloida, The Sun (jedna od najvećih novina u Europi), zbog toga što je migrante nazvao “žoharima” u jednom članku punom mržnje, za koji je rekao da smrdi na nacističku antisemtisku propagandu.

Dok su mediji intenzivno pokrivali tragediju u kojoj su nastradale stotine migranata koji su se podavili u blizini talijanske obale, Sunova kolumnistica napisala je: “Baš me briga. Pokažite mi slike mrtvačkih kovčega, pokažite mi tijela što plutaju u vodi, svirajte violine i pokažite mi mršave ljude tužnih lica, mene i dalje nije briga… migranti su poput žohara. Možda izgledaju kao da su utekli iz ‘Geldofove Etiopije iz 1984.’, ali to je građeno da preživi atomsku bombu. Nema njima smrti.”

Taj zapaljivi članak izišao je tek nekoliko sati prije nego što će još jedan brod s migrantima potonuti u blizini libijske obale, pri čemu je poginulo 800 ljudi, te je izazvao oko 300.000 protesta na internetu. Zeid Ra’ad Al Hussein, Visoki komesar Ujedinjenih nacija za ljudska prava, rekao je da medijski inspirirana mržnja (naročito kad dolazi iz novina u vlasništvu Ruperta Murdocha, jednog od vodećih svjetskih medijskih mogula) čini štetu na puno širem području nego što je to Ujedinjeno Kraljevstvo.

Svjetski dan slobode štampe ne bi trebao biti posvećen samo sigurnosti novinara i sprječavanju beskrupuloznih kokošara i raspištoljenih političara da se okomljavaju na medije, već i nastojanju da se novinarstvu vrate njegovi etički temelji.

A to se najlakše postiže putem novinarske etike – komuniciranjem zasnovanom na činjenicama; humanošću u izvještavanju; transparentnošću i pravednošću; te odgovornošću za posao koji radimo.

Prijevod: Mirza Purić