Bit ću iskren: nisam ginuo za ideale kao moj brat, htio sam samo nešto steći i lijepo živjeti u svojoj zemlji. Ali, očigledno mi nije suđeno. Zato ću sve rasprodati i ostati živjeti u zemlji koja mi je bila više majka nego maćeha, u Njemačkoj u kojoj mi je odavno drugi dom. Teška srca priznao je to za Slobodnu Dalmaciju Ljubomir Šimundić (62), Splićanin koji već 47 godina živi u Njemačkoj i brat prvog ubijenog hrvatskog emigranta Marijana Šimundića, koji je pak svoj mladi život prije no što je napunio tridesetu izgubio u udbaškoj sačekuši 1967. godine u Stuttgartu, dok njegov brat i protagonist ove priče još nije bio ni punoljetan.

S takvim obiteljskim naslijeđem, opterećen bratovim ‘grijehom’ iz prošlosti, Ljubomir je ostao živjeti u Njemačkoj, ali se preselio iz Stuttgarta u Frankfurt, gdje je u najboljim godinama vodio čak pet noćnih klubova i ostvario svoj san o ugodnom i dobro situiranom životu. Ipak, uvijek ga je kopkao povratak u domovinu, i to ga je s godinama nagrizalo sve više…

– Sjećam se brata jedva jer je on emigrirao još 1957. godine najprije u Italiju, a potom u Njemačku, nakon oca Mije koji je kao građevinski radnik dobio u Njemačkoj radnu dozvolu još 1939. godine, s pečatom tadašnje nacističke vlasti! Nakon Marijana za njim su išla druga braća: Ivan i Ante, a potom ja. Inače nas je bilo osmero, ja sam predzadnji najmlađi. Majci nije bilo lako s nama; preminula je kad sam išao u četvrti razred osnovne. Još se živo sjećam ispitivanja Udbe kad su je jednom prilikom gurnuli, te je pri padu slomila ruku.

Tada su preko oca posljednji put upozorili Marijana da se okani političkog djelovanja. Kako je Marijan ipak nastavio agitirati, namjestili su mu klopku pomoću djevojke Doris, koja je poslije dobila sedam i pol godina njemačkog zatvora za suučesništvo u ubojstvu ‘na američki način’, kako su tada pisali strani mediji, puno objektivniji od jugoslavenskih, u kojima se samo spominjala ‘ustaška organizacija’.

Dvojno državljanstvo

– Vratio sam se taman prije rata u obiteljsku kuću koju sam napustio kao dječak, u Varoš, a već sam na Čiovu imao jednu lijepu vikendicu u koju sam ulagao novac iz inozemstva i gdje sam 1986. ovdje u divnoj uvali Mavarštica u Okrugu otvorio restoran “Trojka”. No, onda je zaratilo, latio sam se puške, ali mi je savjetovano da se vratim u Njemačku i pomažem financijski jer je to potrebnije. Ja sam zbog Hrvatske poslije rata izgubio zdravlje; imam dijagnozu teške depresije od njemačkog psihijatra jer sam se nasekirao oko gradnje druge kuće nakon što je rat – započinje naš sugovornik priču o kalvariji s administracijom.

– Uza sve dozvole i papire prionuo sam gradnji jedinog apart-hotela u Okrugu Gornjem, u koji sam sasuo skupa s ovom prvom kućom više od tri milijuna eura, a vjerujte mi da bi me zbog takve investicije čak i u Albaniji držali kao kap vode na dlanu. Ovdje su me, pak, s izdavanjem konačne, uporabne dozvole, maltretirali sedam godina! Stalno su to bili neki sitni razlozi, a ja sam rušio lift, opet gradio iznova, udovoljavao hirovima svih aparatčika, a za to vrijeme moje su kćeri već završavale školu u Njemačkoj i tamo polako puštale korijen. – gorko će Šimundić.

Stvari su počele kulminirati kad se u jednom trenutku zadužio kod HBOR-a u Credo banci pola milijuna eura.

– Rate su stizale na naplatu, a ja nikako nisam mogao početi zarađivati novac na objektu. U međuvremenu mi je u ime investicijskog projekta vraćeno oko 560 tisuća kuna PDV-a, da bi kasnije država tražila da joj vratim s kamatama milijun i dvjesto tisuća jer investicija nije ispoštovana!

U Njemačkoj poslujem normalno

Pa kako će biti, ljudi moji, kad mi ne date uporabnu dozvolu?! – krši ruke Ljubomir, kojemu je u agoniji financijske krize život spasila rodbina. Drama ipak završava 2012. godine, kad napokon pušta u promet apart-hotel u Mavarštici, ali u međuvremenu se već razočarao i stekao dijagnozu.

– Stvar sa spornim PDV-om je na Upravnom sudu u Zagrebu i uopće ne sumnjam u povoljan rasplet po mene, a odahnuo sam i jer sam počeo dobro raditi tri ljetna mjeseca. Ipak, klub u Njemačkoj mi je najstalniji izvor prihoda, i mogu vam reći da mi u taj, kao i druge objekte tijekom više od četrdeset godina nikad nije ušao nitko iz njihove Uprave prihoda, a ovdje me maltretiraju skoro svaki dan! U Njemačkoj poslujem normalno, a ovdje su činovnici sve učinili da mi zgade svaki pokušaj rada i zarade.

Zato sam odlučio prodati obje kuće na Čiovu, kao i obiteljsko nasljedstvo u Varošu, samo da me više ne podsjećaju na sve ove izgubljene godine. Žalostan sam što je moj brat skončao svoj mladi život za ovakvu Hrvatsku. Ipak, volim je iznad svega, pogotovo moj imotski krš – ali očito je lakše voljeti izvana – tužno rezimira Ljubomir Šimundić, ugostitelj iz Franfurta.

izvor; jutarnji.hr