Gotovo svakodnevno peru neke gaće, potkošulje, čarape, onda to lijepo izvjese u medijima, izlože svo to svježe oprano i ucifrano rublje pred oči javnosti, da se Hrvati dive lijepo opranim mrljama. Međutim, nedostaje im kvalitetnog i izuzetno jakog deterdženta kojim bi bar malo sprali svu garež i mulj koji se nakupio godinama u hrvatskoj politici. I gdje je tu kraj? Svake srijede posljednjih tjedana SDP odlučuje o povjerenju svojim visoko pozicioniranim dužnosnicima. Malo poznatiji tiskani mediji pišu da je to dobro isplanirana Bajićeva osveta koji progonom SDP-ovaca uzvraća Milanoviću iskazano nepovjerenje zbog čega nije dobio još jedan mandat.
Poznavajući način istupanja političara u vremenima kada se bliže izbori, rekla bih da je to Karamarkovo maslo. Tko je god zaboravio, treba ga podsjetiti da je Karamarko niz godina držao sve konce u svojim rukama, ili bolje rečeno, sve njih, političare držao je na udici. O svima sve zna, i tko mu god smeta na njegovom putu do trona, najvjerovatnije će ga odmaknuti. Naravno da mu je pri tome puno lakše, ako je određeni nemir već unešen, pa u suprotnom taboru ima lak posao „obaranja pješaka“. Najlakše je suparnike eliminirati ako o njima sve znaš pa je tim Karamarku zadatak puno jednostavniji. Uostalom, i njegova bivša šefica Jadranka Kosor maknuta je iz HDZ-a gotovo na jednak način. Isčačkali su neku prastaru ljubavnu aferu i s time ju pokušali diskreditirati. Drugi HDZ-ovci, i oni koji su bili protiv, i oni koji su bili sve do zadnjeg uz nju, nisu ni pustili glasa. Sigurnije im je šutjeti, poput Biblijskih apostola. Puno je bolje zatajiti, nego li otkriti svoje misli i pri tom postati meta. Nisu takvim ucjenama puno naškodili Kosorici ali su javnosti pokazali – da će se na svojem putu do cilja služiti svim dostupnim sredstvima. I neće nikog žaliti tko im se na tom putu nađe!
U vrijeme predizbornih kampanja, pa bile one za Europski parlament ili za lokalne izbore, među političarima nema milosti. Ako još k tome jedan drugom stanu na žulj, tada nikad kraja „prljavom vešu“. Nižu se afere za aferama, mijenjaju se pozicije u stilu „Tko bi gori, sad je doli!“. Manje pak stranke ili koalicije gledaju ove dvije već dobro uhodane političke stranke kako se nadmeću, i potiho se u sebi vesele. Razlog veselju, opet dobro poznat; „Zavadi pa vladaj!“ jer dok se oni svađaju i jedni drugima podmeću, treći ima priliku istaknuti svoje kvalitete i možda pridobiti koji politički bod na izborima.
A što je sa Hrvatskom u međuvremenu? Što je sa Hrvatima? Financije su u kolapsu, gospodarstvo u totalnom rasulu, uvoz je već odavno veći od izvoza, proizvodnju gotovo da i nemamo, a o poljoprivrednicima više gotovo nitko i ne govori. I oni su umukli. Ponašao se prema njima Jakovina kao prema maloj djeci koja nekontrolirano vrište uporno tražeći ono što žele, a onda roditelj onako strogim glasom kaže „dosta“ i okrene se bez imalo želje da ih više sluša dok vrište. Eto, tako su umukli i poljoprivrednici, i sindikati, i radnici, pa i građani. Na dobro organiziranim facebook prosvjedima i revolucijama, skupi se po tisuće lajkova, a onda, pri okupljanju u gradu, nule se negdje zagube pa se pojavi samo desetak ili dvadesetak prosvjednika koji su uludo vjerovali da su svi za promjene.
Suprotno početnom entuzijazmu i želji za promjenama, trenutno je narod zahvatila potpuna ravnodušnost. Znaju da nešto debelo ne štima, znaju da nije dobro, znaju da tonemo i jedva se držimo, ne niti za dasku, već za slamku, svakog trenutka čekajući da nas zahvati visoki val koji će nas odnijeti negdje u dubine, ali isto tako ne znaju što bi.
Prijevremeni izbori? I što kad se izbore za prijevremene izbore? Tko će biti i kakva će biti Tehnička Vlada? Koga birati na prijevremenim izborima? HDZ? Karamarka? Broj članova HDZ-a i SDP-a toliko je nadmoćniji u odnosu na ostale političke stranke i broj njihovih glasača da je suludo razmišljati da postoji bilo koja druga opcija. Oni su jedostavno gospodari Hrvatske. Sve je u njihovim rukama. Osim što nemaju ljubavi. Ljubavi prema svojoj, našoj Domovini nemaju dovoljno, nemaju ljubavi niti u tragovima, jer da imaju, vidjeli bi Domovinu koja krvari, koja vapije za zdravim razumom, za pametnim odlukama, za kvalitetnim promjenama. Domovina, koja se ne može oporaviti bez čvrste, željezne ruke koja bi počela rješavati privatizacijsko-pretvorbeni kriminal iz kojeg bi se opljačkani novac i imovina vratila Državi, čvrsta ruka koja ne bi meko popuštala bahatim milijunašima koji isto toliko milijuna duguju Ministarstvu financija, ta Domovina zapravo nema nikog tko bi ju vodio. Ova Država treba čvrstu i stabilnu ruku koja će – lupivši šakom o stol reći DOSTA JE, lihvari i kamatari, parazitski i ilegalni kreditni uredi neće više pljačkati građane, nećemo svoje tj. naše ljude tjerati iz njihovih domova. Došlo je vrijeme da svi građani žive životom dostojnim čovjeka, da svaka majka bude sretna držeći u krilu svoje malo djetešce, znajući da mu može pružiti sve što djetetu treba jer je plaća redovna, jer imaju mir u obitelji zahvaljujući redovnim primanjima. Biti će sretna jer njihov đak, student ima pred sobom viziju budućnosti u kojoj će sebe i svoje znanje dati na raspolaganje svojoj Domovini a ne tamo nekoj Njemačkoj u koju je zadnjih nekoliko mjeseci otišlo čak 20.000 Hrvata.
Sanjam li? Očekujem li previše? Očekujem li nemoguće? Ima li negdje u ovoj našoj prelijepoj Domovini, ima li negdje neko junačko, hrabro, domoljubno srce, koje će shvatiti da sudbina svih Hrvata, sudbina cijele zemlje – ovisi u odlukama 151 saborskog zastupnika i da te odluke nisu uvijek najbolje niti za Hrvate niti za Hrvatsku!
Nada Landeka