Potpisali smo ugovor na 20 godina i uzeli nikad lakših 230.000 kuna. U francima. Jer, rekli smo već, samo su budale u to vrijeme uzimale kredite u kunama. Poput našeg obiteljskog prijatelja, budaletine na kvadrat, koji se odlučio baš na takav kredit. Samo, ne u banci, nego kod lihvara**. Prijatelj nije bio kreditno sposoban po strogim bankarskim pravilima, ali ga je zato lihvar dočekao raširenih ruku. I čak, što ljudi njegove sorte iznimno rijetko čine, pristao na dugoročnu pozajmicu i nešto manju godišnju kamatu.
Od 15 posto. Za razliku od od uobičajenih 20 i više posto.
Kad se sada sjetim, baš smo bili u dobrome filmu. Supruga i ja*. Bio je topao proljetni dan kada smo, vodeći se pod ruku, ušetali u poslovnicu… bla, bla, bla… Povratit ću. Proklet je, da odmah prijeđemo na stvar, bio onaj dan kada smo žena i ja kročili u poslovnicu banke i zatražili kredit. U “švicarcima”. Jer, tako su nam rekli tog proljeća te 2006. godine, “švicarci” su totalni hit. Kamata dobra, tečaj još bolji i samo budala ih ne bi odabrala da riješi svoje stambeno pitanje. A da o dvije budale i ne govorimo.
Uglavnom, potpisali smo ugovor na 20 godina. I uzeli nikad lakših 230.000 kuna. U francima. Jer, rekli smo već, samo su budale u to vrijeme uzimale kredite u kunama. Poput našeg obiteljskog prijatelja, budaletine na kvadrat, koji se odlučio baš na takav kredit. Samo, ne u banci, nego kod lihvara**. Kamatara dobre duše, kako smo ga kasnije, a objasnit ćemo i zašto, zajednički u neznanju prozvali.
Prijatelj nije bio kreditno sposoban po strogim bankarskim pravilima, ali ga je zato lihvar dočekao raširenih ruku. I čak, što ljudi njegove sorte iznimno rijetko čine, pristao na dugoročnu pozajmicu i nešto manju godišnju kamatu.
Od 15 posto. Za razliku od od uobičajenih 20 i više posto.
Prijatelj je, Kad se sada sjetim, tih dana baš bio u dobrome filmu. Pokrenuo je, trošeći i vlastitu ušteđevinu, biznis s apartmanima, a jednostavna računica je pokazivala da će dobrodušnom lihvaru, uz dvoipolmjesečnu popunjenost kapaciteta, bez problema moći plaćati mjesečnu kamatu od 3080 kuna. Plus glavnicu. I da će mu nakon 20 godina, jer i on je bio digao 230.000 kuna kredita, ukupno isplatiti 720.000 kuna.
Puno. Previše. Na granici financijskog samoubojstva. Ali, kad već zbog kompliciranih obiteljskih i još kompliciranijih poslovnih odnosa nije mogao dobiti redovan bankarski kredit, ostat će mu, tješio se, renovirana kuća vrijedna najmanje 300.000 eura.
Zakasnine i kostolomci
Da se razumijemo, prijateljev lihvar nije se činio od onih koji dužnicima, čim s isplatom zakasne jedan dan, lome kosti i o kojima čitate u crnoj kronici, nego prije, kako sam za sebe reče, biznismen koji zna što je dobro i sigurno ulaganje. A posuđivanje novca nevoljnicima koji su uvjereni da je novac sve što im nedostaje bolje je i sigurnije nego da “držite” Luku Modrića.
I tako, svatko u svom sretnom filmu, jahali smo iz mjeseca u mjesec. Plaćali rate i kućili se. Supruga i ja u 25 godina starome stanu, ajde, dobro, garsonijeri, od 35 kvadrata – šesti kat, soba, WC, kuhinja i blagovaonica koja glumi dnevni boravak – a prijatelj, pred ženidbom, ziđao je apartmane (neka od njih pet – množio je bez kalkulatora – svaki po ljetu izbaci 3500 eura, eto mu para) i spavao u garaži.
Kad, a sad je već jesen 2010. godine, eto šoka. Došao je onako, iznenada, kao što šokovi već imaju običaj činiti.
Do tada smo veselo, praktično i ne osjećajući, u bančinu kasicu prasicu mjesečno pljucali 1430 kuna (310 “švicaraca” po tečaju od 4,62, sitnica) i uživali što smo, tako pametni, lukavi i sretni, kakve nas je već Bog stvorio, za razliku od našeg nesretnog, da ne kažemo sad i naivnog i pomalo tupastog prijatelja (koji je lihvaru na vrata svakog prvog u mjesecu nosio duplo više), praktično bez ikakve muke – nećemo ni osjetiti, ponavljali smo svima koje bismo sreli trudeći se izazvati kod njih osjećaj zavisti – osigurali krov nad glavom.
Promjena na vratima
Krov?! Krović! Rugao se tih dana prijatelj, ali tko je još njega slušao, pa čovjek je, pobogu, uzeo kredit kod kamatara!
Šok je, rekosmo, bio golem. Kao kad djetetu odete na informacije, pa umjesto obećanih petica dobijete opaske i ukore. Tako je izgledao i naš odlazak osobnoj bankarici.
Ništa nismo razumjeli, a pogotovo ne kako se naš savršeni kredit pretvorio u noćnu moru. Iz koje se nikad nećemo probuditi. Jer, za nekoga tko ima 40 godina, rok od 20 godina čini se kao nikad. A kad se tome pridoda tečaj franka, poludjeloga franka, totalnoga luđaka među valutama i deviznim klauzulama, prljavog pokvarenog prevaranta iz Švicarske koji je u proljeće 2006. godine govorio jedno a u jesen 2010. činio nešto sasvim drugo, čovjek od 40 godina pred kojim je 20-godišnja otplata nabujalog kredita osjeća se kao Benjamin Button. Napušten u naopaku svijetu.
Prijatelju je, hvala na pitanju, do tada solidno išlo. Primao je goste i uredno trpao lovu u lihvarove džepove. A o tome što mu se svaka tisuća činila kao milijun, a svaki mjesec bio kratak kao veljača, nikome nije govorio. Baš kao ni o dalekim rođacima koji su se iznenada, nimalo ne mareći za rođakove trude i podignuti “kredit”, nisu sjetili svoje djedovine. Sve dok jednoga dana, taman one iste jeseni 2010. godine, lihvar, malo za promjenu, nije došao na njegova vrata. O tome nije ni trebao govoriti. Srećom da nije bio pijanist, jer više nikada ne bi zasvirao, a čitava vječnost pijenja – probajte vi brojiti dan po dan, pa tako 20 godina i vidjet ćete koliko je to – ionako je tek bila pred njim.
Nismo mu se, međutim, rugali. Zapravo, nismo se baš nešto ni viđali. On je bio zauzet lupanjem glavom o zid svojih apartmana, a mi čeonim štemanjem svoga stana koji je koncem 2014. narastao do cijene od 470.000 kuna. S namjerom da ne stane. Jer, onaj šok, ono kad smo prvi put shvatili da smo nasamareni i da će nam život proći pod nakovnjom i da će ovaj stančić, ovu 25 godina staru rupu na šestome katu, otplatiti tek naša djeca (kada bismo ih mogli priuštiti), kao da je od svog švicarskog nalogodavca dobio trajni nalog. Udara po prstima i ne prestaje. Hvata za prsi poput lihvara iz najgorega filma.
* svaka sličnost sa stvarnim osobama je slučajna
** na lihvara iz naše priče teško ćete naići, lihvari su, naime, znatno beskrupulozniji. Isto tako, teško ćete u gradu poput Splita naći stan od 35 kvadrata za 230.000 kuna; stanovi su, naime, znatno skuplji, ali, eto, nismo vas sasvim htjeli ubiti u pojam
