Joseph Stiglitz, profesor ekonomije na američkom sveučilištu Stanford, bivši gospodarski savjetnik predsjedničkog vijeća Billa Clintona i bivši potpredsjednik Svjetske banke “progovorio” je o tome kako zapadne banke i Ministarstvo financija u svojim tajnim dokumentima precizno i hladno predviđaju “socijalne nemire” u zemljama koje pomažu. Evo što je izjavio još 2001. godine, a što je dokaz da su sve naše vlade izdajničke i jasano upletene u taj plan. Cijene hrane su enormne, prodaja državnih poduzeća se stalno događa, a na kraju se sprema i prodaja hrvatskih voda.
Gospodarstvo svake države se analizira, a onda Svjetska banka svakom ministru predaje isti program od četiri koraka.
Prvi je korak privatizacija. Neki su političari, umjesto prigovora rasprodaji državnih poduzeća, a koristeći se zahtjevima Svjetske banke kako bi ušutkali lokalne kritičare, radosno prodavali svoju elektroprivredu i vodoprivredu. “Možete vidjeti kako se rašire oči na mogućnost provizije ako se skine nekoliko milijardi od prodajne cijene.”
Nakon privatizacije, drugi je korak liberalizacija tržišnog kapitala. To, u teoriji, investicijskom kapitalu omogućava ulazak i izlazak iz zemlje. Nažalost, kao što je bio slučaj u Indoneziji i Brazilu, novac često samo izlazi. To je krug “vrućeg novca”. Novac ulazi radi špekulacije nekretninama i valutom i onda bježi na prvi znak nevolje. Državne se pričuve mogu isušiti u nekoliko dana. A onda kada se to dogodi, kako bi se špekulante privuklo na povrat vlastitog državnog kapitala, MMF traži da države povećaju kamatne stope na 30, 50 i 80 posto. “Rezultat je predvidljiv”. Veće kamatne stope uništavaju vrijednost imovine, razaraju industrijsku proizvodnju i isušuju nacionalne riznice.
hazud.hr
Tada MMF državu koja je na izdisaju uvlači u treći korak: tržišno određivanje cijena – lijep izraz za dizanje cijena hrane, vode i plina za kućanstva. To vodi u treći i pol korak: “MMF-ov prosvjed”. MMF-ov prosvjed bolno je predvidljiv. Kada je država uništena, MMF iz nje izvlači zadnju kap krvi. Pojačava vatru dok konačno cijeli kotao ne eksplodira. Primjer je Indonezija 1998. kojoj je MMF ukinuo subvencije za hranu i gorivo za siromašne, a onda su buknuli prosvjedi. Postoje i drugi primjeri: bolivijski nemiri zbog cijena vode prošle godine.
MMF-ovi prosvjedi uzrokuju novi bijeg kapitala i stečajeve vlada. Taj gospodarski palež ima i svoju svijetlu stranu – za strance – koji onda mogu preuzeti preostalu imovinu po cijenama u paničnoj rasprodaji.
Pokazuje se obrazac. Postoji mnogo gubitnika, ali izgleda kako su jasni pobjednici: zapadne banke.
Zabrinjavaju dvije stvari kod planova MMF-a i Svjetske banke. Prvo je to što se planovi stvaraju u tajnosti i vodi ih apsolutistička ideologija, nikada nisu otvoreni za raspravu i primjedbe i “urušavaju demokraciju”. Drugo, nisu uspješni.
Postoji li zemlja koja je izbjegla ovu sudbinu? Da, kaže Stiglitz – Bocvana. Njihov trik? “Rekli su MMF-u da se spakiraju.”
(The Observer,2001 godina)