Za opisati ponašanje Hrvata u svemu prije ere nametnutog zločinačkog komunizma i sada trebalo bi ne samo pisati knjige, nego uvesti u škole obvezatni predmet. To se odnosi na sve što život čini životom, kojeg je komunizam poremetio ili čak nepovratno uništio pa će ovaj tekst biti tek simbolični spomen s nekoliko primjera iz ere Titovog komunizma.
Prije toga treba reći, što današnjim pokoljenjima nije jasno, da je Hrvatska prije nametnutog komunizma kao najvećeg zločinstva u povijesti svih vremena bila država marljivog naroda, većeg izvoznika vlastitih proizvoda, nego uvoznika tuđih proizvoda kao što je ova komunistička Hrvatska sada. Hrvati su radili sve nametnuto životnim potrebama i navikama – plaćene i neplaćene poslove. Treba posebice istaknuti da smo znali raditi sve, odnosno svi sve i u usporedbi s drugim narodima u Europi držali smo sigurni prosjek. Danas smo na dnu dna Europe i ne poduzimamo neobhodno potrebni Hrvatski opći preporod za oporavak i napredak, nego i dalje tonemo poput utopljenika bez volje da se spasi.
Prije komunizma sve je u životu bilo sukladno vremenu, prilikama i općem razvitku u Hrvatskoj i živjelo se je od svoga rada i svoje pameti dosta dobro.
Pojavljuje se ideologija komunizma privlačna lažima i zločinačka istinom!
Tijekom 19. stoljeća pojavio se u Europi prokleti Židov Karl Marx sa svojim komunizmom, koji je lijepim najavama bio privlačan napose za radnike u tvornicama, a sa svojom teorijom učio je da se komunizam može ostvariti samo revolucijom, „koja guta vlastitu djecu“. Komunizam se je u praksi pojavio i djelovao kao genocid, holokaust, revolucija u trajanju, ateizam, međuljudske svađe, netrpeljivost… i nerad. To nam potvrđuje komunizam slikom i prilikom svih zločinstava počev od genocida do vandalizma Revolucija u Rusiji 1917. godine, koju predvode Židovi Lenjin, Trocki…
Sjetimo se samo zločinačkih scena komunizma u Hrvatskoj za vrijeme rata i revolucije od 1941. nadalje pod vodstvom marxističkog diktatora, šumskog maršala Tita, koji je doslovce primjenjivao židovski marxizam: „Nakon pobjede revolucije treba obračunati s unutrašnjim neprijateljima!“
Tito je nastavio obračun s unutrašnjim neprijateljima i nakon rata!
Komunizam u Hrvatskoj iza revolucijske pobjede u ratu nastavio je revoluciju u miru. Primjerice, uz produžetak masovnih i pojedinačnih ubijanja Hrvatica i Hrvata, prisiljavao je seljake na odlazak sa zemljoradnje u gradsku industriju i tako od marljivih i dobrih seljaka stvarao loše radnike, neproduktivni proletarijat. Sjetimo se samo nekih izreka iz ere komunizma u njihovim značenjima i primjeni: „Ne može me se tako malo platiti, kako ja mogu malo raditi!“
Komunizam je nazvao seljake kulacima, inokosima… i čak neprijateljima socijalizma i kočničarima društvenog razvoja. Položaj seljaka postao je težak i nepodnošljiv, čak opasan po život: Komunizam im je oduzimao zemlju, prisiljavao seljake u razne kolektivizacije, kao takozvane Seljačke radne zadruge, uvodio trudodane, ukidao starinske načine raznih samoučenih i učenih obrtnika, koje je također prisiljavao na zanatske zadruge.
Takvim metodama komunizam je uništio hrvatska sela i obrtništvo u Hrvatskoj.
Prisile na sve promjene iz „kapitalističke zaostalosti“ u socijalistički napredak nerijetko su punile zatvore, mučilišta i logore s nepokorenim seljacima. Bilo je i seljačkih buna, koje su završavale brojem i oblicima kažnjavanja strašnije, nego u vrijeme bune Matije Gubca. Primjerice, u seljačkoj pobunu protiv prisile u zadruge poubijano je Cazinskom i Rakovičkom kraju (1950) uz brojne osude na zatvore oko 500 seljaka, što nadmašuje Seljačku bunu Matije Gubca i Matije Ivanića.
Negativne posljedice svih komunističkih reforma bile su vidljive u svemu. Uz spomenute loše ishode evo primjerice još nekih:
Od dobrih seljaka, koji su proizvodili sve što se na zemlji može proizvoditi stvoreni su loši industrijski radnici, nestalo je brojnih zemljoradničkih proizvoda, uvedene su svuda socijalističke racionalitzacije, koje su imale samo loše posljedice.
Tako na primjer prehrana u Titovom socijalističkom raju odvijala se je racionalizirano na takozvane točkice i ograničena kupovina tekstilija i cipela na bonove… sve do 1953. godine.
Američka UNRA spašavala je narod od gladi. Komunističke vlasti oduzimale su ljudima stoku i „viškove“ poljodjelskih proizvoda, ljudi su morali kupovati takozvane „zajmove“ i pod cijenu kazne za neposluh morali su ljudi izvršavati „obveze prema državi“ u određenim količinama drveta: orahovine, kestena čak i drenovine… Ljudi su prisiljavani na neplaćene šumske i druge teške radove, a omladina je morala ići na „dobrovoljne“ radne akcije, primjerice gradnju željezničkih pruga: Brčko – Banovići; Šamac – Sarajevo, zatim graditi Novi Beograd „da bude kao Moskva“…
Sve trgovine su pretvorene u socijalističke trgovine. Na određeni način postale su i sve struke taoci „naprednog socijalizma“.
Čak su socijalizirane škole i fakulteti, podržavljena je medicina i farmacija, a ekonomija i pravo, što bi se moglo protegnuti i na filozofiju postale su institucije za učenje i sprovedbu marksističkog komunizma i socijalizma. Uvedeni su u sve škole i fakultete marksitički predmeti, vojna obuka i izmišljavani su neprijatelji socijalizma, s kojima su se opravdavale sve pripreme za obranu.
Namjerno je spomenuta medicina i farmacija ne samo radi podržavljenja struka, nego radi vrlo loših i neprihvatljivih raformi na fakultetima.
Studenti tih fakulteta organizirali prvi studentski štrajk u Titovini počekom školske godine 1952/53. Štrajk se je odvijao od Farmaceutskog fakulteta u Zagrebu smjerom k Šloserovim stubama, gdje su se udružili studenti Farmacije i Medicine i uspinjali se prema Medicinskim fakultetima na Šalati. Dakako, štrajk je ugušen vrlo brutalno. „Narodna milicija“ u pješačkim kordonima i na konjima je nemilosrdno mlatila polugladne studentice i studente, čime je položila s odličnim uspjehom svoj socijalistički zadatak. Osim izmlaćenih studenata, među kojima je bio i pisatelj ovih redaka, našlo se je znatan broj studenata u zatvorima, a bilo je i sedmero mrtvih.
Nekoliko dana se je raspravljalo o tom neprijateljskom štrajku, u kojem su se protustudentski isticali: Anka Berus, njezin suprug i sva Komunistička partija Hrvatske u Zagreba… Ne smije se zaboraviti i protustudentski stav Titovog prijatelja, inače poznatoga Prof. Dr. Andrije Štampara, tvorca reforma na fakultetima Medicine i Farmacije. Nevjerojatno, ali istinito, studente su branili Mika Tripalo i Mirko Cukor, ondašnji čelnici Saveza studenata Zagrebačkog sveučilišta.
Goli Otok – škola mučenja za „čisti socijalizam“!
Opisivano ovdje je bila i era stvaranja Golog Otoka, kao dodatak već postojećim logorima mučenja i ubijana poput logora Foče, Glavnjače, Lepoglave, Mitrovice, Via Roma u podzemlju Rijeke, Zenice, Titovog Jasenovca i još tridesetak većih Titovih mučilišta, a onim mučilištima na razini lokalne Udba-e nitko ne zna broja – zlodjelovali su u svima gradovima, mjestima pa i selima…
Eru masovnih i učestalih pojedinačnih ubijanja „neprijatelja socijalizma“ i izmišljenih neprijatelja socijalizma preinačio je velezločinac Tito oko 1960. godine. Primjerice, Milovana Đilasa nije pogubio kao ranije Andriju Hebranga niti poslao na Goli Otok kao tisuće nevinih ljudi, nego u mučilište Zenicu.
U nemogućnosti i s najistaknutijim primjerima dotaknuti sva zločinstva i nastranosti Titovog komunizma što vrijedi i za sve druge komunizme treba barem reći: Sudeći po svevrstnim zločinstvima Marksovog komunizma u Europi, uz Lenjivov i Staljinov genocid, sadizam i vandalizam… najužasniji je bio Titov komunizam u svima zločinačkim oblicima.
Tito je najveći tvorac mazohizma u svijetu!
U Hrvatskoj nema obitelji, u kojoj Tito sa svojim komunističkim dželatima nije ubio jednog ili više članova ili i na sve načine sadistički mučio i zlostavljao. Te strahote je sprovodio Tito i prema svojim komunističkim suradnicima na svima lokacijama u državi, a napose na Golome Otoku. Preživjeli „Golootočani“ i dobri poznavatelji Staljinovih čistki, govore da je Titov Goli Otok po svojim strahotama svih oblika mučenja nadmašio Staljinove Gulage u Sibiru.
Kad se znade kakav je Tito bio zločinac, genocidni ubojica, narcisoidni sadist, kojemu su svestrana zločinstva bila životna slast, postavlja se zagonetno pitanje:
Zašto još uvijek taj univerzalni superzločinac ima veliki broj svojih ljubitelja, štovatelja i privrženika u Hrvatskoj?!
Univerzalni, najviše kvalificirani velezločinac Tito, po međunarodnom kriteriju deseti na ljestvici najvećih zločinaca dvadesetog stoljeća u svijetu, uspio je od velikog broja Hrvatica i Hrvata napraviti trajne mazohiste.
Tim zločinačkim svojstvom Tita, kojim je uspio nametnuti mazohizam (ljubav prema mučitelju) znatnom dijelu Hrvatskog naroda trebali bi se pozabaviti najveći hrvatski i svjetski psiholozi i psihijatri.
Grad Zagreb nazvao je najljepši svoj dio: Trg Hrvatskog narodnog kazališta imenom najvećeg zločinca u čitavoj hrvatskoj povijesti: Trg maršala Tita. To je poraz ne samo hrvatske kulture i umjetnosti, nego poraz svih zdravih kriterija i ponosa – poraz zdravog nacionalnog duha Hrvatskog kršćanskog naroda.
Zašto bar Crkva u Hrvata ne preuzme brigu za ozdravljenje i pokajanje onog dijela Hrvata, koji voli i ljubi svoga največeg zločinca Tita?!
Hrvatski narod se mora osloboditi mazohizma prema najvećem zločincu Titu i baciti ga u najdublju povijesnu ropotarnicu, iz koje se neće nikada povratiti njegov zloduh u Hrvatski narod.
Ime velezločinca Tita treba bez odlaganja ukloniti s Trga Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu i sa svih drugih toponima u Hrvatskoj. Slavljenike kulta Titu treba poslati na liječenje u psihijatrijske bolnice u Hrvatskoj i u one ponajbolje u Europi.
Krug za Trg: Građanska inicijativa za Hrvatsku bez totalitarističkoga znakovlja u javnim prostorima
Uz domoljubni pozdrav čestitim Hrvaticama i Hrvatima: ZA DOM I DOMOVINU HRVATSKU – UVIJEK! „Dok nam hrašće bura vije! – Dok nam živo srce bije!“
Mr. sc. Dragan Hazler – hrvatski djelatnik u dijaspori
Basel – mjeseca svibnja uoči obljetnice Bleiburške tragedije i Križnih putova mučenja i smrti Hrvata, kojima je zapovijedao velezločinac Tito. D.H.