Prije 36. godina, 04. svibnja 1980 godine, u 15:05 minuta umro je u Ljubljani zločinac Josip Broz Tito.
Ma koliko bolni i užasavajući bili tekstovi o Titovim zločinima, treba ih se čitati kako bi se upoznalo barem djelić zločina Titovog antifašizma. Titov antifašizam je bio najzločinačkiji, među svima antifašizmima tijekom Drugog svjetskog rata i poraća u svijetu. Dijelić zločina Titovog zločinačkog antifašizma može se vidjeti iz sljedećih stranica.
Dokumenti o partizanskim zločinima
“1945., siječanj 17.
Izvješće Drage Desputa, člana Sudskog odsjeka Glavnog štaba NOV i PO Hrvatske upućeno Centralnom komitetu KPH o radu vojnih sudova i obračunu s “narodnim neprijateljima” u Dalmaciji
IZVJEŠTAJ
Polovicom studenog mjeseca upućen sam u Dalmaciju sa zadatkom da obiđem vojne sudove na sektoru VIII, da pregledam njihov rad i da im u radu pomognem. Za vrijeme mog boravka u Dalmaciji zapazio sam stanovite nepravilnosti od kojih iznosim najglavnije.
Povjerenik OZN-e za kninski sektor drug Ilija izjavio mi je, da su oni dobili direktivu, da prilikom oslobađanja uhapse što više ljudi, jedan dio od tih, koji ispunjavaju potrebne uslove, likvidiraju, a ostali dio puste na slobodu.
U duhu te direktive od Dubrovnika – Knina pa do Zadra likvidiran je stanovit broj ljudi. Od likvidiranih jedan su dio domaći ljudi, a jedan dio zarobljenici naši državljani, koji su bili u zarobljeničkim logorima. Za jedan dio od likvidiranih zatraženo je od naših vojnih sudova da se izrade presude u svrhu objavljivanja, što je i učinjeno.
Kod sprovodjenja navedene direktive sa strane drugova, koji su je sprovodili, učinjeno je krupnih pogrešaka. Prvo, sve je radjeno vrlo nekonspirativno. Tako su na primjer iz zatvora i zarobljeničkog logora u Splitu odvođeni zatvorenici i zarobljenici u kamionima u grupama različitog broja sa izjavom, da idu u vojsku. Razumije se, da je to bilo vrlo providno i neuvjerljivo, jer nitko ne može vjerovati da će se zatvorenici i zarobljenici ravno iz zatvora ili zarobljeničkog logora voziti u kamionima u jedinice, dok naši borci idu pješice, a s druge strane, kad su porodice likvidiranih počele obilaziti naše jedinice tražeći svoje članove i razumije se nisu ih mogli pronaći, brzo im je postalo jasno što se je s njima desilo. Vrativši se svojim kućama, razumije se da o tome nisu šutile, nego na veliko pripovijedale.
Drugo, kod sprovođenja te mjere upotrebljavani su ljudi nedovoljno ozbiljni, što dovoljno dokazuje priloženi prilog komandanta zarobljeničkog logora u Splitu druga Milate , u kojem je iznio uz službeni pečat logora i svoj potpis točan broj ljudi, koji su iz logora odvedeni i jačinu pojedinih grupa, uz usmeni komentar, da su ti ljudi odvedeni u podrum neke zgrade gdje su postreljani.
Treće, sama justifikacija likvidiranih vršena je bez potrebne opreznosti na vrlo nezgodan način, što kao primjer navodimo slučaj, gdje je jedna grupa iz Drniša strijeljana i bačena u jame a da svi iz te grupe nisu bili ni do kraja ubijeni tako, da su iz jame vikali – majku vam vašu ubijte me do kraja! /To mi je pripovjedao komandant kninskog područja i predsjednik vojnog suda VIII korpusa/: – ili slučaj u Dubrovniku gdje se je justifikacija vršila ne strijeljanjem već su takve ljude klali. To je u Dubrovniku radila jedinica narodne obrane, a ja sam za to saznao od komandira čete narodne obrane.
Četvrto, kod sprovođenja te mjere drugovi koji su je sprovodili bili su vrlo površni. Kao primjer navodimo slučaj koji se je desio u Dubrovniku, gdje je u oglasu osuđenih na smrt bio naveden i jedan građanin Dubrovnika, koji se je u tom momentu nalazio na slobodi i u oglasu među strijeljanima čitao svoje ime i prezime; – ili slučaj u Splitu gdje se još i danas nalazi u sudskom zatvoru jedan građanin Splita, koji je bio određen za strijeljanje i neposredno prije odvođenja na strijeljanje nekim slučajem dospio je u sudski zatvor. Kod OZN-e je zaveden u popisu likvidiranih.
Peto, među likvidiranima bez suda nalaze se i takovi, koji bi, da imaju deset života deset puta bili osuđeni na smrt
To su ljudi, koji su svojim radom počinili toliko zla tamošnjem narodu, organizatori četničkih i ustaških banda, te bi se, njihovim izvođenjem na javno suđenje, dala ne samo izvjesna zadovoljština tamošnjem narodu, već bi se i postigao veliki politički uspjeh, jer su to klasični primjeri preko kojih bi se sjajno moglo raskrinkati i ustaštvo i četništvo, kao i djelovanje okupatora.
Osim toga među likvidiranim ima i takovih, koji se nikako nisu smjeli likvidirati unutar četiri zida. Njih je trebalo najprije raskrinkati među narodom, izvesti na javno suđenje i onda suditi. Kao primjer navodim slučaj sa 20 popova u Dubrovniku.
Šesto, već sam napred naveo, da je za jedan dio od likvidiranih zatraženo od naših sudskih organa, da se izradi presuda isključivo u svrhu javnog objavljivanja. Naši sudski organi u velikoj su većini tek od novijeg vremena u našem pokretu. Politički su neizgrađeni, s našim pokretom i borbom nesaživljeni, malograđani. Saznavši za takav postupak OZN-e oni su, razumije se, primili to s negodovanjem i o tome, možda ne u zloj namjeri, pripovijedali drugima. Kako je to daleko otišlo, koliko pogrešno i sa kakvim nerazumijevanjem je to shvaćeno sa strane naših organa najbolje ilustrira slučaj sekretara našeg vojnog suda vijeća kod komande šibenskog područja, koji je učinio čak slijedeću “uredovnu zabilješku”:
– “Prema zahtjevu Opunomoćstva OZN-e šibenskog područja, ovaj Sud je naknadno sastavio presudu, radi javnog oglašavanja iste u Šibeniku. …….. Ovakav postupak je kao izniman bio, prema saopćenjima dobivenim od opunomoćstva OZN-e u Šibeniku, dirigiran od viših faktora i odobren od nadležnih političkih funkcionera”.
Sedmo, od OZN-e je zatraženo, a po našim organima tako izrađene presude u svrhu objavljivanja nisu od drugova iz OZN-e pregledane, te se je i u tom pravcu griješilo. Kao primjer navodim presudu Oliver Mate, koji je osuđen na smrt strijeljanjem, a u dispozitivu presude navedeno je, da se isti osuđeni na smrt među ostalima i za to “što je osorno nastupao prema predstavnicima narodno oslobodilačkog pokreta, kad bi od njega zatražili ekonomsku pripomoć i premda imućan nije im htio dati bilo kakovu pomoć”.
Osmo, prilog br. 4 govori sam po sebi dovoljno. Da li se smije po džepu nositi takove zabilješke do kojih može i nepozvan doći? Sigurno ne bi bilo od koristi našem pokretu kad bi u neprijateljskoj štampi izašla fotografija ovakvog dokumenta.
Ima još dosta ovakovih primjera, a koliko ih ima koji meni nisu poznati!
Razumje se, da je uslijed takvog sprovođenja navedene direktive šira javnost za to brzo saznala, te se osjeća, da je to primila sa negodovanjem i da u narodu vlada osjećaj pravne nesigurnosti. Kao primjer za to navodim izjavu jednog građanina Knina, koji je, kad mu je predsjednik suda izjavio, u vezi s jednim hapšenikom, koji se nalazi kod OZN-e, da će biti izveden pred sud, i ako se uspostavi da je kriv bit će kažnjen, a ako se ustanovi da nije kriv, bit će oslobođen, izjavio “ostavi to, njega će noć progutati prije nego što dođe do suda”. Delikatnost situacije u kninskoj krajini u vezi sa četništvom pokazuje pravi značaj istaknutog primjera.
Savezno sa naprijed navedenim htio bi reći još i ovo.
“Koliki je broj likvidiranih nije poznato. Ali on po mom mišljenju nije prevelik, što više on je na nekim sektorima mnogo premalen”
Pogledajmo samo Dubrovnik. Tamo je likvidirano svega oko 100 ljudi. To je premalen broj za Dubrovnik i okolicu u kojem su za ovo čitavo vrijeme carevali i ustaše i četnici, Talijani i Nijemci, a ogromna većina Dubrovčana s njima se je povezala. Osim toga u samom Dubrovniku rađale su se ideje i izgrađivali planovi vršenog nasilja nad čitavom Južnom Dalmacijom. Petokolonaštvo i špijunaža bilo je u punom cvatu. Mišljenja sam da je uzrok tako malog broja likvidiranih baš u načinu sprovođenja date direktive , jer je uslijed toga javnost za istu vrlo brzo saznala, te se je osjetila reakcija javnog mišljenja. Naši drugovi su pred tim i takovim “javnim mišljenjem” zastali i prešli u drugi ekstrem, u drugu pogrešku u pretjeranu blagost. Kao primjer navodim slučaj velikog župana dubrovačkog , koji je izveden pred sud i kažnjen jedva jedvice sa dvije godine prisilnog rada, dok je dubrovačka OZN-a predlagala oslobađajuću presudu: – ili slučaj u Kninu gdje se članovi četničkog oblasnog odbora i četničkog ratnog vijeća šeću slobodno po kninskoj krajini, a samo u Kosovskom polju postoji groblja stotine i hiljada srpskih žrtava i nasilja kojeg su počinili četnici.”