Datum objave: 23. veljače 2016./Piše: Željko Tomašević/HAZUD

Hrvatski sabor je, potvrđujući smisao i sadržaj Rezolucije 1096. o uklanjanju naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih sustava Parlamentarne skupštine Vijeća Europe od 27. lipnja 1996. i Rezolucije 1481. o međunarodnoj osudi zločina totalitarnih komunističkih poredaka (režima) Parlamentarne skupštine Vijeća Europe od 25. siječnja 2006., donio 30. lipnja 2006. Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkoga poretka u Hrvatskoj 1945-1990. godine, kojom:

-podsjeća hrvatsku javnost – s osjećajem iskrenoga žaljenja, pijeteta i sućuti prema svakoj i svim nevinim i nemoćnim žrtvama jugoslavenskoga i hrvatskoga komunizma, na brojne zločine koji su u ime komunizma, klasne borbe i diktature proletarijata počinjeni nad građanima današnje Republike Hrvatske i Hrvatima izvan Hrvatske, a zločini opravdavani u ime teorije klasne borbe i načela diktature proletarijata. Tumačenje oba načela ozakonila je “eliminaciju” ljudi koji su smatrani opasnima za izgradnju novog društva i, kao takvih, neprijateljima totalitnog komunističkog režima;

– izražava zabrinutost zbog činjenice što se u hrvatskoj javnoj upravi i u nevladinim udrugama, nalaze pojedinci koji su izravno sudjelovali u ugrožavanju ljudskih prava tijekom vladavine totalitarnog komunizma u Hrvatskoj;

-iskazujuci odlučnost učiniti sve kako se tragična prošlost zločina i teških povreda ljudskih prava u vrijeme totalitarnih sustava ne bi nikad više ponovila;

pa prihvačajući sadržaj ovih Rezolucija utvrđuje, da su svi komunistički režimi bez iznimke bili označeni masovnim povredama ljudskih prava, ali da pad totalitarnih komunističkih režima nije bio u svim slučajevima, pa ni u slučaju Republike Hvatske, popraćen nacionalnim i/ili međunarodnim istragama zločina koje su ti režimi počinili. Dapače, počinitelji tih zločina nisu izvedeni pred sud međunarodne zajednice, kao što je to bio slučaj sa stravičnim zločinima koje je počinio nacionalsocijalizam. Kao posljedica toga vrlo je niska svijest javnosti bivših komunističkih država, pa i hrvatske javnosti, o zločinima počinjenim od strane totalitarnih komunističkih režima. Hrvatski sabor vjeruje, da žrtve zločina totalitarnih komunističkih režima i njihove obitelji, zaslužuju sućut, razumijevanje i priznanje za svoje patnje. Hrvatski sabor podržava odluke Vijeća Europe da upravo ta institucija (Vijeće Europe) bude forum za raspravu i osudu zločina komunizma na međunarodnoj razini. Skoro sve bivše europske komunističke države sada su njezine članice i zaštita ljudskih prava i vladavina prava osnovne su vrijednosti za koje se zauzima Vijeće Europe. Istodobno, Hrvatski sabor smatra da on sam treba postati ključna nacionalna institucija za osudu zločina jugoslavenskog i hrvatskog totalitarnog komunizma te da se sustavnim istraživanjem povijesti tih zločina trebaju baviti znanstvene i pravosudne institucije.

Rezolucijom Europskog parlamenta o Europskoj savjesti i totalitarizmu od 02. travnja 2009., utvrđeno je:

-da ni jedno političko tijelo ili politička stranka nema monopol na tumačenje povijesti, takva tijela ili stranke ne mogu tvrditi da su objektivne;

-budući da politička tumačenja povijesnih činjenica ne bi smjela biti nametnuta od strane većinskih odluka parlamenata, budući parlament ne može donositi sudove o prošlosti;

-budući da je dominantno povijesno iskustvo zapada nacizam, i budući da su države Srednje i Istočne Europe iskusile i komunizam i nacizam; budući da se razumijevanje mora pomicati u odnosu na dvojno nasljedstvo diktatura koje su ove države pretrpjele;

-budući da Europa ne će biti ujedinjena ako ne uspije stvoriti zajedničko gledište o svojoj povijesti, ako ne prepozna nacizam, staljinizam te fašističke i komunističke rezime kao zajedničku zlu ostavštinu, te ako ne pokrene iskrenu i temeljitu raspravu o njihovim zločinima u prošlom stoljeću;

-budući da je iz perspektive žrtve svejedno koji ih je režim i iz kojih razloga lišio slobode, ili ih mučio i ubijao; pa se,

-odaje počast svim žrtvama totalitnih iili nedemokratskih režima u Europi, te odaje priznanje onima koji su se borili protiv tiranije i terora;

-naglašava važnost održavanja sjećanja na prošlost jer bez istine o prošlosti i sjećanja na žrtve ne može doći do pomirbe; Europski parlament ponovno potvrđuje svoju jedinstvenu osudu totalitarne vladavine koja se temelji na bilo kojoj ideologiji;

-naglašava se potreba da se dokumentacija i svjedočenja o zločinima u turbulentnoj europskoj povijesti moraju podržavati, jer ne može doći do pomirbe bez sjećanja na žrtve;

-poziva se za uspostavu Platforme europske memorije i savjesti da se time osigura podršku u uspostavi mreže i suradnje među nacionalnim istraživačkim institutima koji su specijalizirani za područja povijesti totalitarizama, i dr.

Unatoč jasne međunarodne obveze poštovanja ovih međunarodnih Rezolucija te Deklaracije Hrvatskog sabora, u Republici Hrvatskoj ponovno oživljavaju ostatci osuđenog komunističkog režima te suprotno zadanoj europskoj (međunarodnoj) zadaći specijaliziranog znastvenog pristupa utvrđivanja povijesti, jača pojava održavanja zločinačkom komunističkom ideologijom i režimom nametnutog nam tumačenja povijesti, pače i daljnjeg politikantskog povijesnog revizionizma osuđenog zločinačkog totalitarnog sustava komunizma od strane pojedinaca koji su izravno sudjelovali u ugrožavanju ljudskih prava tijekom vladavine totalitarnog komunizma u Hrvatskoj, uz djelomičnu potporu hrvatskih državnih političkih struktura.

Tako primjerice, suprotno jasnom određenju usvojene Rezolucije Vijeća Europe o nužnosti revizije ideološki nametnutog tumačenja povijesti i njezinog znanstvenog utvrđenja te određenja, da ni jedno političko tijelo ili politička stranka nema monopol na tumačenje povijesti jer takva tijela ili stranke ne mogu tvrditi da su objektivne, na obilježavanju Dana Europe u Koncertnoj dvorani “Vatroslav Lisinski”, bivša potpredsjednica Vlade Republike Hrvatske s političke govornice javnosti poručuje, kako “ne će dopustiti reviziju povijesti”!?

Istodobno, jedna od Rezolucijom i Deklaracijom identificiranih “pojedinaca koji su izravno sudjelovali u ugrožavanju ljudskih prava tijekom vladavine totalitarnog komunizma u Hrvatskoj”, građane koji u svom punom ustavnom pravu nazočnima dijele brošure s činjeničnim navodima o dokazano počinjenim komunističkim (partizanskim) zločinima, po staroj zloj totalitarnoj i naravno, neuljuđenoj navici, javno naziva “huškačima koji kleveću da su antifašisti činili zločine kakve su činili ustaše”. Nevješto ne shvačajući, da komunistička revolucija sa svojim najsurovijim boljševičkim načinima (metodama) osvajanja vlasti i borbe pa njezin kasniji totalitarni zločinački komunistički režim (diktatura), ne ostvaruju niti jedan bitan sastojak (element) antifašizma.

Spomenuta “pojedinka koja je izravno sudjelovala u ugrožavanju ljudskih prava tijekom vladavine totalitarnog komunizma u Hrvatskoj”, već se prije  bila “proslavila” svojom izjavom pri prijamu kod tadašnjeg predsjednika Republike Hrvatske Stipe Mesića zbog tada započetih istražnih radnji u svezi s počinjenim komunističko-partizanskim zločinima, izjavivši tada, da istražna postupanja hrvatske policije, njihove osumnjičene drugove antifašiste podsjećaju na ispitivanja ustaške policije! Na sveopće zaprepaštenje i ushićenje Hrvata, a posebno svih preživjelih pripadnika ustaških i domobranskih postrojbi iz Drugog svjetskog rata i članova njihovih obitelji, koji ni u snu nisu očekivali, da će dočekati  riječi rehabilitacije iz usta komunista, opravdano držeći, da ako su već tada u Drugom svjetskom ratu, policajci tadašnje Nezavisne države Hrvatske primjenjivali iste načine (metode) i sredstva ispitivanja u istraživanju počinjenih kaznenih djela koja primjenjuje današnja hrvatska policija, da su Hrvati kao narod uistinu jedinstven, čovječnošću vjerojatno najbogatiji i spoznajno najrazvijeniji svjetski narod.

Svjesna zabluda ovih tobožnjih “hrvatskih antifašista”, po kojoj bi gola činjenica vođenja rata između dvaju najvećih zala prošlog stoljeća, komunizma protiv nacizma/fašizma bila dovoljna za postignuće naravi antifašizma, puka je i prazna želja, ugašena već spomenutim međunarodnim Rezolucijama koje su zločinstvo totalitarnog režima komunizma osudile bez iznimke. Za razliku od slobodarstva antifašizma koje se u slobodnom dijelu Europe (Zapadu) ostvarivalo poštovanjem svih osnovnih ljudskih, političkih, imovinskih i drugih  prava, poput prava na život, slobodu misli, govora, političkog i drugog udruživanja i političkog višestranačja, zaštite privatnog vlasništva, tržišnog natjecanja i dr., zločinacki totalitarni režim njihovog jugokomunizma s nespornim obličjem snažne srpske šovinističke hegemonije, zatirao je sva ta od uljuđene svjetske zajednice priznata i poznata ljudska, imovinska, politička i druga prava pojedinca i naroda.

I unatoč takvom duhovnom ozračju, u kojemu zlo, kao i inače “nema ni mjere ni dobrog ukusa”, nije moguće ne osupnuti se na  vijest o perverznom pokušaju neokomunističkog politikantskog povijesnog revizionizma, izraženog u osnivanju saveza nekih nepoznatih braniteljskih udruga i Udruženja spominjanih “antifašista”, poticatelj čega je Dr. Prodan! Poziv za osnivački skup tog čudnog saveza, otkriva da je među pozvanima i komunistički partijski i visoki državni dužnosnik(funkcionar, kako bi njemu bilo draže) Ivan Fumić, dakle opet jedan od onih zbog kojih su Europska unija i Hrvatski sabor izrazili zabrinutost, “zbog činjenice što se u hrvatskoj javnoj upravi i u nevladinim udrugama, nalaze pojedinci koji su izravno sudjelovali u ugrožavanju ljudskih prava tijekom vladavine totalitarnog komunizma u Hrvatskoj”!

Ovaj najnoviji pokušaj povijesnog revizionizma lažnih “antifašista” predstavlja, za njih do sada “najhrabriji”, a za hrvatski narod i hrvatsku državu, najopasniji pokušaj pretvorbe genocidnih mu osporavatelja, zatirača i ugnjetavača, u hrvatske rodobljube i domoljube!

Pokušaj kojim bi se, oni, koji su ubijali, zatirali i progonili sve što je hrvatsko, od hrvatskih ljudi, narodnog imena, narodne pjesme, spomena postojanja slobodne hrvatske države, u Domovini i po svem svijetu po kojem su protjerali hrvatske ljude, u cijelom razdoblju njihove borbe za vlast, posebno u trenutku osvajanja i uspostave vlasti pa sve do sloma njihovog zločinackog totalitarnog komunističkog sustava 1990., koji su izručili hrvatski narod nenaoružan srpskim četničkim hordama pod većinom njihovim zločinačkim komunističkim simbolom “crvenom zvijezdom”, potom i nadalje tijekom ratnih godina 1991-1995. iskazivali svojom neskrivenom netrpeljivošću prema hrvatskoj vojsci i hrvatskoj državi, pa bijesnim zahtijevima za progonom hrvatskih branitelja za nedjela počinjena u obrani golog života i narodnog nam opstanka, uz istodobno bijesno protivljenje progonu i osudi komunističkih partizanskih zločina i zločinaca te uklanjanja njihovih zločinackih simbola s javnih prostora sve do današnjih dana, “o vremena, o običaji”, iz njima znanih razloga sada htjeli proglasiti stvarateljima hrvatske države!

Da stupanj ovakve njihove svjesne i zle manipulacije bude jači, za mjesto svojeg privatnog okupljanja u svrhu osnivanja privatne građanske udruge, “drugovi” ciljano odrediše prostor Ministarstva obrane Republike Hrvatske, kako bi takvoj svojoj zločinačkoj namjeri dali ton institucionalno odnosno državno podržanog čina.  A za nadnevak osnutka svog povijesno lažnog, ciljano reivizionističkog pa time i zločinačkog saveza, odrediše nadnevak 15. svibnja, dan kad hrvatski narod u tuzi i boli obilježava najveće narodno stradanje u povijesti, biblijsko stradanje Hrvata, komunističko-partizanski četnikoliki pokolj hrvatskog naroda genocidnih razmjera i posljedica. Sve to unatoč usvojenim međunarodnim Rezolucijama i Deklaraciji Hrvatskog sabora kojom su se izrazili osjećaji “iskrenoga žaljenja, pijeteta i sućuti prema svakoj i svim nevinim i nemoćnim žrtvama jugoslavenskoga i hrvatskoga komunizma, za brojne zločine koji su u ime komunizma, klasne borbe i diktature proletarijata počinjeni nad građaniima današnje Republike Hrvatske i Hrvatima izvan Hrvatske”, i utvrđenju, “da Žrtve zločina totalitarnih komunističkih režima i njihove obitelji, zaslužuju sućut, razumijevanje i priznanje za svoje patnje”!

Dakle, tobožnji hrvatski “antifašisti” držeci se svoje bizantinske poslovice “da su dobar i budala dva brata”, očevidno i nadalje misle, da su Hrvati glup narod koji nije sposoban shvatiti njihove namjere!

Nama se za upitati jedino, hoćemo li sebi nakon Bleiburškog genocidnog pokolja 1945 i sljedećih godina pa onog drugog “tihog” Bleiburga provedenog našim prisilnim iseljavanjem iz Domovine, dopustiti i “treći Bleiburg” u nekom novom obliku?

Kao mali podsjetnik na “slobodarski” komunističko-partizanski “hrvatski antifašizam” s četničkim obličjem, djelom i posljedicama, ovom pismu prilažem izvadak iz knjige svjedočanstva hrvatske  mučenice Margaret Grahovac Siegrist “Koliko je daleko do nikada”- Hrvatski “križni put” petogodišnje djevojčice od Podravske slatine do Amerike 1944-1952., izdanje Hrvatski informativni centar, Zagreb, 2010.

Pitamo se, ima li ikakvog smisla ove slavitelje kom-partizanskog(četnickog) pokreta i ove nove osnivače nekakvih “braniteljsko-antifašističkih saveza” pitati za sram i savjest, ili bi povodom ovakvih pojava prema njima po službenoj dužnosti morala intervenirati nadležna državna tijela!?

Pitamo se također, imaju li što o ovom nečuvenom zločinačkom revizionizmu, kao i o obožavanju totalitarnog komunističkog režima i njegovih zločina zajedno s njihovim poglavicom, konačno nesto reći i nadlezna tijela Europske unije?

Željko Tomašević