Politika i poduzetništvo u Lijepoj našoj usko su povezani, jer bez pravog političara na pravoj poziciji teško da možete uspjeti.Kako su točno u svijet tajkuna stasali oni čijem se bogatstvu hrvatski narod danas divi ponajviše govori sudbina Ivice Todorića. Odbjegli milijarder, odnedavna s londonskom adresom stasao je preko noći u velikog poduzetnika, jer se našao u pravo vrijeme – na pravom mjestu i s pravim ljudima – političarima. Jer samo politički vjetar u leđa u našem društvu može osigurati uspjeh.
Ništa se po tome pitanju nije previše promijenilo od ratnih 90-tih naovamo. I dok su nekoć tajkuni stasali u vremenu kada su najbolji hrvatski sinovi ostavljali živote na bojišnicama, danas tajkuni stasaju u vremenu kada najbolje hrvatske sinove i kćeri šaljemo u bijeli svijet, da ondje strancima pokažu koliko uistinu znaju i vrijede. No, da se sreća i bogatstvo ne mogu graditi na tuđoj nevolji pokazuje također Todorić čije poslovno carstvo naočigled propada, dok se on koprca i bori za slobodu, ali i ono što je kako tvrdi na pošten način stekao.

Kralj hrvatske pri(h)vatizacije – Miroslav Kutle

Nije međutim Todorić jedini tajkun za kojega možemo reći da se imovine domogao pod sumljivim okolnostima, niti je pak on jedini čije se carstvo unatoč svemu što im je darovano i dano uspjelo raspasti.
Kraljem hrvatske privatizacije nazivali su Miroslava Kutlu, najvećeg HDZ-ova tajkuna, kako se to u kuloarima voli reći. Politika ga je 90-tih godina prošlog stoljeća lansirala u orbitu uspješnih poduzetnika omogućavajući mu nadasve lagodan život s oko 200 tvrtki i tisućama zaposlenih. I on sam teško bi mogao nabrojati sumnjive poslove s kojima se povezivao, a tajni ortački ugovori bili su krupan zalogaj za istražitelje.

Ipak, danas su rijetki oni koji znaju za Kutlu i njegove mutne poslove, a priča se i kako mu je financijsko stanje nezavidno – u ‘progonstvu’ susjedne BiH. U ništa boljoj poziciji nije niti Josip Gucić koji je optužen za štetu načinjenu u riječkom Brodokomercu, ali i za podmićivanje sudskog vještaka. I on je u ‘progonstvu’, ali u Srbiji.

Zagorski tajkuni Željko Miketić i Mladen Jakopec također se mogu uvrstiti na popis propalih tajkuna. U krivom smjeru otišao je i Jozo Ćurković koji je, gle čuda, od kaznenog progona pobjegao u susjednu Bosnu i Hercegovinu, ostavljajući radnike i vranjički Salonit.
Također i sva imovina bivšeg metkovskog gradonačelnika Stipe Gabrića Jamba, uključujući i kuću u Metkoviću uskoro bi se mogla naći na bubnju jer na njoj je zabilježba o kreditu i ovrsi od strane RBA u visini od 106 milijuna kuna. Jambovo poslovno carstvo zadnjih nekoliko godina naočigled propada zahvaljujući ovrhama zbog stotina milijuna kredita koji su podizani u eri gospodarskog rasta. Jambo je nedavno za portal neretvanski.com rekao kako je spomenuti kredit RBA jamčio i osobnim nekretninama, ali danas ga to ne brine previše.
”Nisam ni mrvicu zabrinut, ionako imam previše, nije mi to prva nekretnina”, poručio je Jambo za spomenuti medij dodajući da očekuje kako će banka potraživanje prodati nekome od stranih fondova, kako bi se otkupila potraživanja, a on će osobno pokušati postići dogovor barem o obiteljskoj kući u svojem Metkoviću.

Privatizacija donijela više novca od vrhunskog tenisa

Koliko je politika duboko pustila svoje krake u svijet poduzetništva najbolje oslikava primjer nekadašnjeg vlasnika Diokija Roberta Ježića. Pad ovoga nekoć uspješnog poduzetnika započeo je paralelno s padom bivšeg premijera Ive Sanadera, kada su na površinu počele curiti priče o korupciji i kriminalu, dakako pod pokroviteljstvom najvećih političkih stranaka. Jer da se razumjemo Ježić je podjednako financirao sve, u to doba relevantne političke opcije kako SDP, tako i HDz-u sa stotinama tisuća kuna, a donaciju od njega ubro je i bivši predsjednik Ivo Josipović, koji se kleo da će istu vratiti ukoliko Ježića proglase krivim.
Međutim, dokazalo se kako su kletve političara potrošne kao zahodski papir.
Negdar, u ta ”zlatna vremena” hrvatske politike Ježić je bio ugledan član društva, ali i veliki izvoznik, a sa Sanaderovim posrtanjem postaje jedan od ključnih svjedoka u postupku protiv bivšeg premijera u slučaju Ina-MOL. Danas je pak Ježić teško bolestan i optužen za štetu veću od 600 milijuna kuna, a sud od njegove švicarske tvrtke potražuje pet milijuna eura, koji su kako stoji u presudi služili za mito Sanaderu. Sam Ježić duguje 44,1 milijun kuna, a dug je navodno još i narastao.

U priči o tajkunima koji su imali, pa nemali, vrijedi se podsjetiti i tenisača Brune Zvonimira Orešara iza čije životne priče stoji propast Jadrankamena, iz kojega su izvučeni milijuni. Bivši tenisač poduzetničku je karijeru izgradio ponajviše dobroj suradnji s pokojnim predsjednikom Tuđmanom, s kojim se rado susretao na sportskim terenima. Ozljeda ga je stajala sportske karijere, ali se stoga baca u poduzetničke vode te postaje vlasnik Jadrankamena, koja je u to doba, konkretnije 1995.godine bila najveća i najuspješnija kamenarska tvrtka na području cijele bivše države. Istovremeno, Orešar počinje dominirati nad dalmatinskim firmama pa preuzima i splitski Monter za završne radove u građevini, a koliko je širok bio spektar njegova poslovnog interesa svjedoči i preuzimanje modne kuće Uzor. Firme su to koje su svojedobno zapošljavale i do 2000 radnika, a osim toga ono što zvuči posebno zanimljivo su, prije svih, atraktivne nekretnine na kojima se iste nalaze. Povoljni uvjeti koje je Orešar imao nisu se odrazili na daljnje poslovanje tvrtki. Štoviše, novac se iz njih godinama izvlačio, a one su se zaduživale kako zbog lošeg vođenja, ako i zbog nedostatka vizije za upravljanje istima.

Spletom tih i takvih okolnosti raspao se i Jadrankamen, tvrtka koja je imala rijetko viđen poslovni potencijal na ovim prostorima. Osim toga Monter je potpuno razmontiran, a zla sudbina stigla je i Uzor. Još jedan od poduzetničkih uspjeha Brune Orešara je i luksuzni hotelski resort u Novom Vinodolskom. S propadanjem njegovih tvrtki, život bivšeg tenisača Orešara postajao je sve luksuzniji, a po medijima se govorilo da je Orešar vlasnik apartmana u elitnom koplemsku Murano Portofino u Miamiju, ali i da posjeduje apartmane u Petoj aveniji u New Yorku. Apartman u Miamiju prodala mu je u srpnju 2004.godine propala hrvatska tenisačica Iva Majoli, a isti je plaćen 639 tisuća dolara, znatno niže no što mu je realna tržišna cijena.

Zaboravljeni tajkunčići i bitange

Bivši političar, i poduzetnik na ”zlu glasu” Miomir Žužul, jedan je od prisnih prijatelja aktualne hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović. I premda ga mnogi pamte kao Sanaderova pulena, Samoborci će ga se sjetiti zbog crne sudbine u koju je zavio njihovu tvornicu čarapa Sloboda. Način poslovanja, koji se prije svega treba pripisati njegovoj supruzi Tatjani Žužul i partnerima rezultirao je time da je 200 ljudi iz navedene tvrtke ostalo bez posla. Povela se zatim 10 godina duga istraga, a velikogorički Županijski sud sudionike ove priče kažnjava s 11 mjeseci uvjetne zatvorske kazne s rokom kušnje od pet godina. Žužulova ”bolja polovica” morala je vratiti 628 tisuća kuna koje je dobila od tvrtke koncem 1998.godine, a dok je firma financijski tonula, bivši ministar stekao je niz nekretnina, istodobno pokrenuvši fakultet u Dubrovniku.

Na popisu bivših poduzetnika je i direktor Kamenskog Antun Crljenka, zahvaljujući kojem su stotine radnica ostale bez posla. Te hrabre dame svojeg bivšeg šefa kazneno gone i potražuju 50 milijuna kuna za neisplaćene plaće, a dok se one bore za svoja neostvarena prava poduzetnik Crljenka vlasnik je kuće u Zagrebu, dok mu stan u Novom Zagrebu glasi na kćer. Katica i Petko Gavrilović vlasnici su tvrtke Gamont, koja je kakve li slučajnosti također dobivala brojne poslove od Grada Zagreba, a završili su svaki sa dugom od 13 milijuna kuna.

Stramputicom je krenuo i čelni čovjek Bramgrada, firme koja je u Zagrebu sagradila mnoštvo stanova. Riječ je o Branku Mihaljeviću nekoć uglednom građevinaru, koji se s čelnim čovjekom metropole Milanom Bandićem družio čak i iza rešetaka zbog štete od 12 milijuna kuna, dok je paralelno njegov osobni račun u blokadi od 54 milijuna kuna.

Jedan od najvećih stručnjaka za trgovinu dionicama na ovom području svojevremeno je bio Josip Galinac s partnerom Juricom Pevecom, a njihova brokerska kuća nizala je vrhunske rezultate. Galinac se širio i na građevinski biznis preuzimajući Industrogradnju, koja je neslavno propala.
Podjednaka sudbina sustigla je i mladog Tomislava Radoša, nekoć uspješnog direktora u Auto Zubaku, i to nakon što se napuštajući tu tvrtku odlučio upustiti u poduzetničke vode. Radoševo carstvo je potonulo, a kupnja zemljišta i pružanje konzultantskih usluga doveli su ga do duga od 19 milijuna kuna.
Spomenuti treba i Barbaru Bešanić, bivšu HDZ-ovu saborsku zastupnicu iza koje stoji tvrtka BBS koja se pak bavila otkupom Pet ambalaže od Fonda za zaštitu okoliša koju je u to doba vodio, ponovno ”slučajno” njezin stranački kolega Vinko Mladineo. Zahvaljujući uspješnom poslovanju tvrtke u Novom Marofu ova je dama podigla luksuznu vilu, a danas je osobno dužna 10 milijuna kuna dok se istovremeno protiv nje vodi postupak u kojem se tereti da je zajedno s Mladineom oštetila Fond za 130 milijuna kuna. Kriza se reflektirala i na njezin u tvrtku.

Rezime priče, kada se sve zbroji i oduzme bio bi da hrvatski poduzetnici uglavnom žive, dok na vlasti preživljavaju njihovi političari. Dobro uhodan hranidbeni lanac, u kojem u konačnici gladni ostaju tek naivni hrvatski građani koji im uvijek iznova daju priliku da vladaju.

Plenkovićevo „Ja mogu šta hoću“ – geslo je i većine tajkuna