Stjepan Đureković  ubijen je 28. srpnja 1983. godine u Wolfrathausenu, malenome mjestu u Gornjoj Bavarskoj, nedaleko od Münchena. Neposredno prije smrti, za tjednik Nova Hrvatska napisao je nekoliko tekstova u kojima je detaljno opisao razne vidove djelatnosti i organizacije UDBE kao i način regrutiranja u toj tajnoj službi.  Tekst koji prenosimo objavljen je u tisanom izdanju  Nova Hrvatska (London) br. 1 od 16.01.1983. godine.

Dezinformacije

Ne samo Državna sigurnost nego i najviše rukovodstvo Jugoslavije jako se boje političke emigracije i njezina utjecaja na „gastarbeitere“, kao i na građane u domovini. Zbog toga budno prate sva zbivanja među emigracijom, smjerove njezina djelovanja i konkretne političke akcije, pa u tu svrhu ubacuju u njezine redove i svoje doušnike, a k tome se još posebno bave dezinformacijama.

Pod dezinformacije prije svega spada etiketiranje svih političkih stranaka i političkih struja među emigrantima, da su ustaše, četnici, diverzanti i teroristi. Takve zlonamjerne informacije ne ubacuju se samo među narod u zemlji (preko tiska, televizije, na partijskim sastancima i sl.) nego i u inozemni tisak slobodnog svijeta.

U tom smislu neprestano se podnose optužbe protiv hrvatskih organizacija kod vlada država u kojima djeluju.

Dezinformacije se sastoje i u tome što Državna sigurnost  širi među našom političkom emigracijom glasine kako se  više nikome ne može vjerovati, odnosno da je gotovo svatko suradnik UDBE. U tome se ide čak dotle da Državna sigurnost proširuje glasine i o konkretnim pojedincima, često vrlo odanim i poštenim emigrantima, kako su suradnici UDBE.   Svrha tih dezinformacija jest da iznutra razori i oslabi političku emigraciju, te da ljudi izgube volju za politički rad.

To je psihološki rat koji UDBA vodi ustrajno i lukavima metodama.

Aktivisti koji su putem tih dezinformacija optuženi da su suradnici UDBE, doživljavaju da ih okolina izbjegava, čak i dojučerašnji najbolji prijatelji. Ti ljudi doživljavaju razočaranja, čak gube  i volju za život, a to je upravo ono što UDBA želi.

U isti mah, oni stvari suradnici UDBE vješto prikrivaju svoj izdajnički rad i nastavljaju razorno djelovati među našom emigracijom. Oni imaju precizne upute kako taj rad treba prikrivati i pri tome čak izigravati istinske rodoljube.

U područje dezinformacija spada i širenje glasina o nekim aktivistima kako su nečasni u svome privatnom životu, kako se bave kriminalom i slično.

Posebna kategorija dezinformacija usmjerena je na stvaranje neprijateljstava između pripadnika pojedinih hrvatskih političkih skupina. Državnoj sigurnosti (UDBI) posebno je stalo i do toga da se raspiri neprijateljstvo između pripadnika raznih naroda u emigraciji.

Među dezinformacije spada i sijanje straha, osobito kod članova Saveza komunista u Jugoslaviji, da će ih u slučaju pada komunističkog režima ustaše i četnici, kad se vrate u domovinu, sve poklati ili barem postrijeljati. Time žele postići da se članovi partije do posljednje kapi krvi bore za komunistički poredak i očuvanje Jugoslavije. Odsutnost jasnog i preciznog programa što će se dogoditi i kako će se organizirati državi i privredni život nakon obaranja komunističkog režima recimo u slobodnoj Hrvatskoj, jako pogoduje službi državne sigurnosti u cijelom jugo-režimu.

Likvidacije

Tu na prvom mjestu mislim na likvidacije političkih protivnika u inozemstvu. Eliminiranje političkih protivnika u domovini ima svoje druge, uhodane i jednostavnije puteve.

Osnovno jest pritom da politička ubojstva naših ljudi u inozemstvu u pravilu moraju biti tako organizirana kao da se ne radi o političkom ubojstvu, a najmanje po nalogu Državne sigurnosti, nego da se međusobno obračunavaju suparničke političke struje unutar jedne nacije ili da su četnici ubili ustaše i sl.

Često se ti atentati i tako organiziraju kao da je po srijedi obračun među kriminalcima, pa se to tumači i s pljačkom ili umorstvom radi grabeža.

Tarife koje se plaćaju za ta politička ubojstva kreće se između 50.000 – 100.000 DM, a za uklanjanje onih važnijih pojedinaca, i to osobito za one do kojih je teško doći, Državna sigurnost je spremna platiti i do 500.000 DM.

Način financiranja UDBE

Vojska i policija, a posebno UDBA, dobivali su do sada onoliko novca koliko im je trebalo.

Kako vojni budžet tako i budžet policije u Jugoslaviji jest tabu-tema u njihove troškove nitko se ne usuđuje zaviriti, a kamo li stavljati kritičke opaske. To vrijedi za sve, počevši od odbornika u općinskim skupštinama pa do Savezne skupštine.

Devizni izdatci za špijunsku mrežu u inozemstvu, za plaćanje ubojica političkih emigranata i za suradnike UDBE među „gastarbeiterima“ i sl. Pokrivaju se iz onog dijela deviza koji služi za financiranje tzv. „općedruštvenih potreba“ na nivou federacije.

No, tako se pokriva otprilike samo polovica deviznih izdataka UDBE. Druga polovica pritječe iz crnih fondova vanjsko trgovinskih poduzeća što ih je negda osnovala Rankovićeva UDB-a, kao što su Genex, Inex, Progres, Astra i Granex. Njihova je glavna namjena pri osnivanju i bila da osiguravaju devize za razne mutne poslove UDB-e.

Radi toga su ta poduzeća osnovala i svoje mnogobrojne podružnice po svijetu, preko kojih su tajne isplate postale vrlo jednostavne jer su izvan kontrole Narodne banke.

Udbina „izdavačka djelatnost vrlo je raznolika: tu su „rodoljubne“ karikature, „bilteni“, izvještaji, kružna pisma (s naznakom: „umnoži i širi dalje“), čak i „pozivnice“ itd. itd.

Slabosti UDB-e

Prije svega, časni ljudi – osim ako ih UDBA nije nečim teško ucijenila – uopće ne žele postati suradnici Sigurnosne službe. Pa čak i kad takvi postanu suradnici Državne sigurnosti, svoju zadaću obavljaju bez volje i ne pokazuju potrebne aktivnosti i revnosti.

Onih 210.000 članova Komiteta društvene samozaštite i narodne odbrane često su samo slovo na papiru i postaju aktivni tek kad ih poguraju općinski komiteti Saveza komunista. Potom opet zaspu do nove kampanje.

Ni u profesionalni aparat Državne sigurnosti ne odlaze pošteni i sposobni ljudi, već kojekakvi propali studenti, ljudi koji se nisu mogli afirmirati na normalnom građanskom poslu, kao i ljudi koji imaju sumnjive karaktere i nezdrave porive.

Osim toga, na vodeća mjesta u Državnoj sigurnosti, kao i kod većine političkih položaja u Jugoslaviji, ne dolazi se po osobnoj sposobnosti i stručnosti nego prema stupnju odanosti režimu, partiji ili zahvaljujući protekciji nekoga iz klana rukovodilaca. Sreća je da je to tako, inače kad bi Državna sigurnost imala sposobniji kadar bila bi to mnogo opasnija organizacija i našem bi narodu mogla nanijeti mnogo više zla.

Sreća je i to što je većina suradnika Državne sigurnosti u domovini društveni i karakterni ološ, te što su većina primitivci, pa ih njihova okolina lako prepoznaje. Potom ih se svi klone, te oni mogu malo što saznati ili otkriti. No, budući da svojim naredbodavcima moraju davati redovne izvještaje često izmišljaju, pa to Državnu sigurnost odvodi na krivi trag, opasnost se traži tamo gdje je nema, a pregled sigurnosne situacije postaje sve zamagljeniji.

Kakav soj ljudi u Jugoslaviji služi u Državnoj sigurnosti vidi se najbolje po mnoštvu viceva što o njima kruži u narodu, prikazujući ih tupim i glupim stvorenjima, isto tako kao što to čine vicevi i u ostalim istočno-europskim zemljama.

Prema tome, taj glomazni aparat Državne sigurnosti nije ni iz daleka onako djelotvoran kakav bi treba biti po svome broju i sredstvima koja mu stoje na raspolaganju. No, taj aparat nikako ne treba podcjenjivati, utoliko više što u njemu ima mnoštvo krvoločnih ljudi, pripravnih i na najteže zločine.

Autor: Stjepan Đureković