2. HRVATSKI ŽRTVOSLOVNI KONGRES (1998.g)

 Autor; Ljubica Štefan

Jasenovac je bio logor oba totalitaristička režima: prvo ustaškog od ljeta 1941. do travnja 1945., a od svibnja 1945. do 1947./1948. komunističkog. Tu nepobitnu povijesnu istinu prvi je, na temelju svojih početnih istraživanja, objavio 1989. dr. Franjo Tuđman u svojim Bespućima. Od tada traje bjesomučna hajka onih, koji – znajući vrlo dobro istinu! pokušavaju zataškavanjem svojih zločina obmanjivati i dalje inozemstvo. Zato sada traže staviti prostor Jasenovca pod međunarodni protektorat, nadajući se da će tako uz pomoć međunarodne zajednice sakriti istinu, kao što im je to godinama uspijevalo s Ovčarom uz pomoć UNPROFOR-a.

Sljedećih nekoliko svjedočenja očevidaca i stradalnika Titovog Jasenovca bacaju dovoljno jasnu svjetlost što je i na čijoj je strani istina

Slavko Bašić, tada četrnaestogodišnjak, vraćao se 1945. s Bleiburga u zarobljeničkoj koloni. Prošao je kroz mnoga sela, u nekima su prenoćili. Na jednom mjestu, sjeća se: “Zaustavili smo se, prošli kapiju i vidjeli natpis ‘logor Jasenovac’ “. A tamo: “Vidjeli smo strašan prizor: gomila leševa na nekoj čistini. Prepoznao sam učitelja koji je bio s nama prošle noći u štaglju”. Bašić se sjeća da su prije toga u selu Rajiću videli filmske snimatelje koji su doveli neku ženu i ona je njima, zarobljenicima, pred kamerama dala mlijeka. Kad je snimanje bilo gotovo, satjerali su ih sve u štagalj. Te snimatelje doveo je čuveni Englez Fitzroy Maclean, Titov prijatelj i obožavatelj, te tako prikazao svijetu “humanost narodne vlasti!”.

Stjepan Ereš proveo je u Jasenovcu u prolazu 10 dana. Masovna ubojstva nije vidio, ali svjedoči da je logor bio krcat zarobljenim domobranima, ustašama i civilima. Vidio je dva zarobljenika umrla od tifusa, ali mnogi su, kaže, nestali “u noći i magli”.

Dragan Ercegović iz Krila Jasenice kod Omiša izdržavao je dvogodišnju robiju u logoru Sisak. Nije bio ni domobran ni ustaša, nego bivši partizan koji je pobjegao na Maltu i tamo stupio u Kraljevsku mornaricu Jugoslavije. Godine 1946., po njegovu sjećanju, kad su seljaci vea posijali kukuruz, sa još 500 drugih zatvorenika bio je poslan iz Siska na rad u Jasenovac “rušiti zidine bivšeg ustaškog logora”. Ono što je tamo vidio dugo je čuvao u sebi, jer, kaže; “To nije bilo uputno govoriti”. Jer: “Bili su prokopani na tom terenu jarci – kanali, oko metar i pol dubine s metar širine”. U njima su bili: “Čovik do čovika i izgledali su da su ubijeni prije mjesec dana. Bili su, govorili smo, svježe mrtvi. U raznim odorama, i civilnim i vojnim”. Procjenjuje da je u tim kanalima: “Mrtvih tjelesa bilo na stotine” i postalo mu je jasno: “Nisu ih mogli ubiti ustaše, nego partizani”, jer rat je završio prije više od godinu dana. Ercegović se sjeća da su i u logoru Sisak masovno ubijali zatočenike, pa su logoraši morali: “Ustrijeljene logorskim mitraljezom bacati pod budnim okom partizana-čuvara niz kosinu i samo zatrpavati zemljom.”

Dr. Ivo Paspa bio je u raznim logorima od 4. kolovoza 1945. do 4. kolovoza 1948. U lipnju 1946. s grupom logoraša prebačen je iz logora Sisak-Viktorovac u Jasenovac, gdje su mjesec i pol dana rušili glavni zid i ciglanu bivšeg ustaškog logora. Godine 1997. on daje pismeno svjedočenje: “Posao je bio strahovito težak, ruke krvave od opeka, hrana nikakva, a postupak prema zatočenicima krajnje nečovječan, pojajprije zahvaljujući nekom komesaru Crnogorcu, koji je očito imao zadatak samo vikati i mučiti nas. Zapovjednik logora bio je pristojan potporučnik, imenom Mirko. Kako smo rušili južni dio zida na kojem su se viđele rupe od zrna, naišli smo na vrlo mekano i rahlo tlo, pa smo onim alatom koji smo imali pročačkali mekanu zemlju. Naišli smo na plitko zakopana tjelesa u odorama hrvatske vojske, kao i tjelesa u odorama na koje su bile našivene željezničarske oznake. Kako je bilo ljeto, a tjelesa još neraspadnuta, smrad je bio nesnosan. Taj pojas rahle, još neslegnute zemlje, bio je širok pet do šest metara, ali o duljini ne mogu ništa sa sigurnošću kazati, jer nas je vea spomenuti gonitelj otjerao, zaprijetivši da ae nas sve pobiti kažemo li komu makar rijeć o onomu što smo videli. Nikad, međutim, nisam zaboravio grozomoran prizor iz jasenovačkog logora”.

Matija Helman, šumarski inženjer, robijao je u Gradiški. U sačuvanom malom džepnom kalendaru vodio je svojevrsni dnevnik. S grupom logoraša prebačen je u lipnju 1946. na rad u jedan dio logora Jasenovac. O boravku tamo zapisao je:

“1. VI. 1946. Išli u Jasenovac za uređenje Konačišta.

2. VI. 1946. Kopanje poljskog zahoda. Uređenje privremenog štednjaka za kuhanje hrane. Čišćenje, priprema za gradnju krušne peći i donos materijala. Izvid u logoru – vanjski zidovi.

3. VI. Zidanje krušne peći i štednjaka, početak. Izmjena uske pruge i stojećih obodnih zidova bivšeg logora.

4. VI. Dovoz cigle i ilovače za gradnju peći i zidanje iste. Popravak rešetki na prozorima osuđeničke nastambe. Počelo sa sređenjem bunara.

5. VI. Dovoz materijala i zidanje peći.

6. VI. Zidanje peći, dovoz materijala i drva. Čišćenje i nasipavanje nastambe. Uređenje priručnog magazina i dolazak 20 ljudi (logoraši radnici iz Gradiške, op.a.).

7. VI. Zidanje, dovoz materijala, šute, uređenje dvorišta.

8. VI. Zidanje peći, dovoz materijala za nasipavanje stanova. Kopanje bunara. Sušenje i dovoz šaša i sječa vrba.

9. VI. Odlazak – Gradiška “.

Ing. Matija Helman umro je 1962. godine. Njegova obitelj čuva taj dnevnik kao najveću svetinju. Pokojni monsinjor Nikola Soldo iz Petrinje bio je politički zatvorenik u Staroj Gradiški punih petnaest godina – od 5. srpnja 1945., a njegov matičeni broj u toj robijašnici bio je l. Kao mladi svećenik određivan je na najteže radove u tom logoru, ali i izvan njega. On svjedoči: “Od svega je bilo najteže iskapanje oko 900 leševa 1946. Iskapali smo neke civile iz Zemuna: neki su imali u džepu i legitimaciju. Bilo je dosta i Roma za koje su pričali da su opljačkali Topolu (Bačku, op,a.) nakon što je iz nje izbjeglo stanovništvo (Mađari, op.a.) prije nego su je partizani osvojili. Iskopali smo i grupu njemačkih vojnika s Urlaubscheinima (dozvole za dopust, op.a.) u džepovima. Dr. Premru, profesor sudske medicine iz Zagreba, koji je stručno vodio cijelo iskapanje, bio je u neprilici kazati tko je i zašto poubijao te Nijemce. Bilo je proljeće, dosta toplo, i zadah truljenja ljudskih tijela bio je neopisiv. Leševi su bili povezani žicom, pa smo ih morali odvezivati da bismo ih mogli iznijeti iz rovova”. Spomenuti dr.Premru bivši je jasenovački logoraš (komunist, predratni), koji je tamo radio u upravi. Već 18. svibnja 1945., sada kao major JNA i stalni zaprisegnuti sudsko liječnički vještak, došao je u Jasenovac kao član prvog povjerenstva Državne komisije za ratne zločine i na temelju svjedočenja prva četiri saslušana tada preživjela logoraša istoga dana potpisao zapisnik da je prema iskazu Milana Duzemljića utvrdeno: usmrćeno od strane ustaša 1,400.000 osoba. No, iz zapisnika tih saslušanja vidi se da to nije rekao Duzemlić, nego drugi svjedok – Mihajlo Marić!

I šezdesetih i osamdesetih godina Savez boraca i tko zna tko sve s njime nekoliko su puta naknadno istraživali na zemljištu Jasenovca: iskapanje grobnica, filmska snimanja, čak i snimanje iz zraka uz pomoć JNA. Rasčlambom (samo letimičnom) intervjua prof.dr.Srboljuba Živanovića s Medicinskog fakulteta u Novom Sadu, objavljenog tek u studenome 1989., nazire se djelić istine, uporno skrivane do danas: u Jasenovcu, tada već Titovom, ubijani su masovno Hrvati. Razumije se, dr.Živanović to ne kaže, no opis nalaza pri iskapanju grobnica 1963. i 1964. pažljivom čitatelju to potvrduje. Savez boraca tražio je da medicinski stručnjaci izvrše iskapanje (po nepuna tri mjeseca ljeti). Jedan od članova tog povjerenstva sastavljenog od antropologa bio je i Živanović. On priča: počeli su iskapanja, nalazili žrtve, no profesor ne kaže kako su znali gdje baš trebaju kopati, niti koliko približno godina ti ostaci žrtava leže u zemlji. O svakom iskapanju vodili su dnevni zapisnik. I tako: “Nađen je veći broj predmeta koji su pripadali žrtvama i koji su bili nabacani preko žrtava posle njihovog bacanja u jamu”. Zatim: “Velika količina predmeta pokazuje da su žrtve bile dovedene direktno do mosta pogubljenja i da prethodno nisu bile u logoru. Na to posebno ukazuje prisustvo noževa, prstenja, zlatnika itd.” A nađenih predmeta u iskapanim jamama bilo je mnogo: “Karakteristično je da je nađeno mnogo kišobrana, mnogo tekstila po čijem se tkanju vidi da predstavljaju narodnu radinost, uglavnom crne boje, šalovi pleteni od vune, dosta obuće – uglavnom dečje od broja 33 i manje. Mnogo flaša i opletenih balona, kašika, četkica za zube, emajliranih posuda različitih veličina i oblika – do šest litara, mnogo dugmeta i perli. Zapažen je narodni vez na tekstilu sa sitnim perlama različitih boja”. Po nađenim predmetima Živanović zaključuje: “Ostaci tekstila i stvari govore da se radilo o našem seoskom življu”. Ono “naš živalj” za njega znači srpski živalj. No, etnografija ne poznaje kao ni laici, srpske narodne nošnje od crnog tekstila, vezene raznobojnim perlama, sa mnogo dugmadi na njima.

O antropološkim zapažanjima profesor kaže: “Na osnovu boje kose i oblika dlake može se zaključiti da se radi o populaciji koja je nosilac svetle komponente, najverovatnije slovenskog (slavenskog, op.a.) porekla. Znači u toj raci nije bilo Jevreja i Cigana”. Treba li biti antropolog pa znati da Srbi po boji kose nisu baš “populacija svetle komponente”? Dr. Živanović kaže i ovo: “Tokom iskopavanja na jasenovačkom terenu članovi komisije su nalazili znatne količine zlatnog nakita i novca”. Udubimo se u ovu izjavu: “nalazili” znači na nekoliko mjesta, a ne našli na jednom mjestu; zatim “znatne količine zlata” – ne znatnu količinu na jednom mjestu. Profesor nastavlja: “Članovi ekipe su sve zlatne predmete skupili i nakon završetka radova predali uz zapisnik SUBNOR-u Hrvatske”. O sudbini tog zlata on zna samo ovo: “Nezvanično su mi rekli da je doneta odluka da se ponovo zakopa u Jasenovcu. Ako je to i urađeno, bilo bi dobro doznati koja je to komisija zakopala i gdje”. Vjerovati u to? Na molbu preko tiska Saveza antifašističkih boraca Hrvatske 1998. da se očituje gdje je zapisnik, tko je potpisao prijam zlata, koliko ga je bilo i gdje je ono uslijedio je do danas – potpuni muk. Zagrepčanin ing. Ivan Ruševljan opisuje povlačenje svoje vojne postrojbe 8. svibnja 1945. iz Zagreba prema Austriji: “Ispred nas desetkilometarska kolona civila, mahom Šokaca iz Srijema i Slavonije. Oko 600 kola s konjskom zapregom. U kolima u prosjeku dva unuka, snaša, baka i djed. U svakim kolima, reče mi jedan dida, bilo je najmanje 50 šokačkih dukata. To zlato su snaše o blagdanima pokazivale našiveno na svojim svečanim haljinama, nazvanim zlatarama”. Kod Dravograda kolona civila dijelom je masakrirana. Drugi dio, najvjerojatnije, upućen natrag na Križni put. Zlatnici su, razumije se, u tom zbjegu bili ušiveni u odjeću, tkanina je istrunula, a zlato ostalo u jasenovačkoj zemlji. Koliko je bilo takvih kolona hrvatskih seljaka s opisanim nađenim stvarima koje su u Jasenovcu i drugim stratištima ubile Titove postrojbe? Dr. Živanović nastavlja “Mi smo svoje nalaze (zapisnike, op.a.) predali u Jugoslovenski arhiv. No, država je ocenila da široj javnosti ne bi trebalo da budu dostupni svi podaci”. I do danas hrvatskim istraživačima nisu dostupni… Intervju dr. Živanovića objavljenje nekoliko mjeseci poslije izlaska knjige Bespuća dr. Franje Tuđmana. I on, kao i drugi u Srbiji, bune se: “Jednom su se ovakva istraživanja sprovodila i besmislica je tvrditi da pod njivama Jasenovca leži tek trideset-četrdeset hiljada žrtava”. Te brojke naših stručnjaka odnose se samo na žrtve ustaškog logora. Ali za Titov Jasenovac tek treba istražiti i utvrditi koliko je tisuća i tisuća hrvatskih žrtava u njemu poubijano i pobacano u jame pod njegovim njivama. A za to trebaju godine. Neistinita je tvrdnja da su partizani u svibnju 1945. u Jasenovcu našli samo ruševine i zgarišta, jer su navodno ustaše sve razorili da bi sakrili istinu. Čak iz izjava nekih srpskih “stručnjaka” za Jasenovac može se nazrijeti istina: logorske zgrade i postrojenja bili su – uslijed savezničkog bombardiranja (uz žrtve) – dijelom oštećeni, no velikim dijelom sačuvani, a sustavno je sve uništeno tek pedesetih godina. Milan Bulajić, glavni “genocidolog”, kaže: “U stvari, ustaški logor Jasenovac nije oslobođen. Četvrta brigada 21. srpske divizije 2. maja 1945. prije podne ušetala je bez otpora, ustaše su (ga) već napustile”. Ljudi u njemu nije bilo. U izvještaju Zemaljske komisije Hrvatske iz 1945. stoji i ovo: “22. travnja 1945. čitav dan i čitavu noć ustaše su bili zaposleni time da miniraju jednu tvorničku zgradu za drugom, radionicu za radionicom, skladište za skladištem, baraku za barakom i da tako izazivaju eksplozije i požare. Tako se čitav logor pretvorio u užarenu baklju, a njime je odzvanjao tutanj eksplozija”.

No, Antun Miletić, pukovnik JNA, ravnatelj Vojnoistorijskog instituta u Beogradu piše 1987. godine: “Jedinice 21.. srpske udarne divizije postavile su obezbeđenje oko bivšeg logora. Posle izvršenog uviđaja maja 1945., odnosno nakon odlaska komisije, počelo je raščišćavanje logorsko; prostora, koje je trajalo sve do 1951.”(!). Miletić nehotice odaje i ove istine: “Zašto nije sačuvan (sic!) odnosno obnovljen nijedan od logorskih objekata, odgovor se ne može dati ni do danas” (1987.!). Zatim: “Granik iznad Save koji je služio za ubijanje i bacanje logoraša u Savu, srušen je 1948.(!) godine. Logor je sravnjen sa zemljom i porastao u korov i šiblje. Tragajući za dokumentima tko je dao zeleno svetlo da se raščisti logor Jasenovac i sve (?) zaboravi, istima se za sada (1987., op. a.) nije moglo ući u trag”. Podsjetimo se: od 2. svibnja 1945. do potpunog rušenja logora 1951. njime nisu upravljali ustaše… Invalid domobranski časnik Eduard Mikša jedan od samo 156 preživjelih zarobljenika ranjenika logora Prečko u Zagrebu 1945., kojih je bilo ukupno 13.672, svjedoći da su mu se nakon niza godina: “Javljali prijatelji iz logora Prečko koji su pukim slučajem preživjeli Jasenovac. Oni svjedoče da su kolone Križnog puta koje su se od Siska dolinom Save kretale prema istoku zemlje zaustavljali vojnici 21. srpske divizije u selima Plesnom, Krapju, i Drenovu Boku, Novskoj i drugdje, a potom ih odvodili u Jasenovac, gdje su pobijeni bez istrage i suda. Jednostavno su proglašavani ‘ustašama’ i ubijeni”. Mnogi od posljednjih ustaških zatočenika Jasenovca stupili su 22./23. travnja 1945. poslije proboja (i povlačenja ustaša) u postrojbe 2l. srpske udarne divizije. Jedan od dvadesetak i više Židova iz nje, Jakov Avrama Kabiljo, pismeno svjedoči: “Sa partizanima sam bio u borbi od Banove Jaruge, 9. maja smo prošli kroz Zagreb i nastavili prema Sloveniji. 24.maja smo se vraćali kroz Zagreb, išli pješice (1) do Slavonskog Broda, nastavili put sve do Pirota “(1). Predsjednik Saveza antifašističkih boraca Hrvatske mr. Ivan Fumić uporno ponavlja: “Povijest opovrgava tvrdnju o poratnim pogubljenjima u Jasenovcu”. Slavko Goldstein kaže: “Tvrdnja da ‘za razliku od drugih logora smrti ‘logor Jasenovac 1945. nije bio zatvoren i da su ga nekoliko godina nakon Drugog svjetskog rata komunističke vlasti koristile u kaznene svrhe, naprosto nije istina”. I dodaje: “Poslijeratni logor Jasenovac izmišljen je tek nedavno, premda o tome nema traga u dokumentima ni u svjedočenjima preživjelih logoraša”. O strogo čuvanim tajnim službenim jugoslavenskim dokumentima o poslijeratnim u logorima zasada samo ovo: neki od njih stigli su, ipak, i do hrvatskih istraživača. A što se tiče tvrdnje o “nepostojanju traga u svjedočenjima preživjelih logoraša”, treba istaknuti: ima preživjelih logoraša komunističkog Jasenovca, no za razliku od ustaškog logora nitko od njih nije pušten, nego su pobjegli, čak i iz jame, samo ranjeni, kao onaj jedan jedini branitelj iz Ovčare. I na koncu iskaz pred dva svjedoka jednog Hrvata preživjelog stravičnu egzekuciju u Titovom Jasenovcu. Po njegovu zahtjevu ostaje, zasada, samo NN, jer se boji za svuju obitelj. Naime, glavni naredbodavac te egzekucije, čije je ime svjedok naveo, živ je još, a bio je jedan od najviših dužnosnika Ozne, zatim Udbe u Jugoslaviji. Sredinom svibnja 1945. odveli su ga s grupom mještana iz kraja stradalog od četnika i u Drugom svjetskom i u Domovinskom ratu. Imao je 16 godina. Putem kroz druga naselja partizani su sakupljali sve više ljudi i u Jasenovac, po prosudbi svjedoka, stiglo ih je tada oko pet tisuća. Zatvoreni u barake, pratili su odvođenje nekuda grupe po grupe, od kojih se nitko nije vraćao. Došao je red na njega. S grupom stigao je na obalu Save i ugledao rovove s ubijenima prije njih. Naređeno im je kopati jamu u koju će ih ubijene pobacati. Onima u vojnim odorama naređeno je skinuti se do donjeg rublja uz štravičnu ciničnu izjavu: “mrtve ćemo vas baciti u Savu i otplovit ćete do Beograda da se vidi kako su ustaše ubijali Srbe”. Tako su i učinili.

Naši znanstvenici su pomnim proučavanjem nekih fotografija, prikazivanih do danas kao dokumentaciju o ustaškim zločinima u Jasenovcu, otkrili, navedimo samo to, dugmad na domobranskim odorama. Preostali iz grupe pokošeni su strojnicama. Svjedok je pao, ali je bio samo ranjen. Noću se uspio izvući i, neprimijećen, krenuo svome mjestu. Usput su mu neki ljudi pomogli. Stigao je u svoj dom, ali jedan član obitelji, uplašen, odveo ga je u Oznu da se prijavi. Na naredbu: “Pričaj!” rekao¸je sve. Glavni koji ga je saslušavao bio je do jučer četnik, viđali su ga s kokardom na čelu. I tada mu je rečeno: “Ovo si rekao sada i nikada više nikomu ni riječi. Inače – nestat ćeš i ti i cijela obitelj.” I šutio je do prije dvije godine.

O Titovom logoru Jasenovac sakupljeno je već relativno dosta materijala, no još nije vrijeme da se sve objavi. Istraživanja se nastavljaju. Pred hrvatskom historiografijom, ali i politikom i diplomacijom stoji krajnje važna zadaća: uspješnim promicanjem istine upoznavati inozemstvo da se pod imenom logor Jasenovac ne podrazumijeva samo ustaški logor do 1945., nego i poslijeratni komunistički koncentracijski logor Titove Jugoslavije samo za Hrvate. Širenje te istine jedan je od prioriteta u razbijanju pedesetogodišnjeg mita o Jasenovcu kao jednom od dokaza “genocidnosti” hrvatskog naroda i “bezgriješnosti” svih ostalih, prije svega Titovih navodnih antifašista.

IZVORI
Antun Miletić,
Koncentracioni logor Jasenovac, knj. III, Beograd, 1987.

Jasenovac,
Mjesto natopljeno krvlju nevinih, Sveti Sinod SPC, Beograd, 1990.

Sećanja Jevreja
na logor Jasenovac, Savez jevrejskih opština Jugoslavije, Beograd, 1972.

"Vjesnik",
Zagreb, 1997.

"Večernji
list", Zagreb, 1997.

"Politieki
zatvorenik", glasilo Hrvatskog društva političkih zatvorenika, Zagreb,
1997.

Matija Helman,
dnevnik iz logora, obiteljski arhiv.

"Informativni
glasnik" Medicinskog fakulteta u Novom Sadu, 1989.

Usmeni iskaz NN.

Franjo Tuđman,
Bespuća, Zagreb, 1989. (stranice 209 – 214)

====================================================

 SVJEDOČENJE O PARTIZANSKOM LOGORU U JASENOVCU

Piše: Ivan VUKIĆ

Ustaški pokret i Nezavisna Država Hrvatska mlinski su kamen koji sustavno u pravilnim vremenskim razmacima vješaju o vrat Hrvatima neskloni pojedinci i skupine, dobro organizirani i vođeni iz istog centra. Nažalost, za ovakav svoj rad dobro su plaćeni iz državnog proračuna, novcem hrvatskih poreznih obveznika. Morbidno, zar ne? Za njih su ustaše zločinci, a NDH zločinačka tvorevina, a kako su iznjedreni iz hrvatskog naroda, onda su po tome i Hrvati genocidan i mrziteljski narod, koji ne trpi strance u svojoj sredini. Je li to baš tako? Ne, nije!

S obzirom na brojnost Hrvata i veličinu Hrvatske, malo će se naći država u kojima ima tako puno narodnih skupina kao u Hrvatskoj, u kojima stranci uživaju ista prava kao Hrvati, a u pojedinim povijesnim razdobljima i veća. Izjednačeni u pravima s Hrvatima žive Talijani, Austrijanci, Nijemci, Česi, Slovaci, Mađari, Rusini, Bošnjaci, Albanci, Makedonci, Židovi, Romi i Srbi, većinom nastali od pravoslavnih Vlaha. Kako to da brojni ovi narodi dođoše živjeti u Hrvatsku, kad smo mi Hrvati tako nesnošljiv i genocidan narod??? Na ovo pitanje, naravno, ne daje se odgovor! Na hrvatsko gostoprimstvo neki od ovih narodnih skupina odgovoriše nasiljem, nastojeći pojedine dijelove Hrvatske pripojiti svojim matičnim zemljama. Od nakane nisu odustali ni danas, samo to sada rade na prikriven, pokvaren i lukaviji način. Kada ih u tome osujetimo, nabacuju se na nas optužbama, među inima, da smo zločinački i fobičan narod, da tako otklone pažnju sa sebe i da se mi lakovjerni Hrvati zabavimo sami sobom u nastojanju da otklonimo ove besmislene potvore i laži.

Ustaški su prijestupnici kažnjavani smrću

Ivi i Slavku Goldsteinu omiljena je tema o ustašama zločincima i o zločinačkoj tvorevini NDH, koja je za Ivu zemlja noža. Ne razmatraju uzročno-posljedične sveze ni povijesne okolnosti, već na temelju nesretnih i tragičnih ratnih događaja donose generalni zaključak. Njihove optužbe sluganski podupire predsjednik sabora Vladimir Šeks s dopredsjednicima Sabora iz svoje stranke. Postoje dokazi koji opovrgavaju ove optužbe, za koje oni – siguran sam – znaju, a koje namjerno prešućuju. Evo nekoliko primjera:

U Gospiću u Žabičkoj ulici dvojica ustaša Frković iz Ličkoga Novog i Pavletić iz Ličkog Osika ubili su iz koristoljublja dvije starice, Srpkinje, sestre Lemaić. Uhićeni su i osuđeni na smrt vješanjem. Na gospićkoj tržnici koju Gospićani zovu “Placa”, trebali su biti obješeni. Vješala su bila postavljena a oni privedeni iz gospićkog zatvora. Njihova se postrojba pobunila, pa su, da se spriječi nemir, vraćeni natrag u zatvor, gdje su obješeni. Nekoliko dana bili su izloženi na Logorištu (u ratu zrakoplovno uzletište) kraj Gospića, kao opomena puku, što će se dogoditi svakom tko prekrši zakon.

Ako je ustaška organizacija bila zločinačka, a NDH zločinačka tvorevina, kako to da se odlukom ustaškoga suda i po ustaškom zakonu vješaju dvojica ustaša koji su ubili dvije starice, Srpkinje? Ako je ubijanje Srba bilo politički programirano, zar umjesto smrtne kazne vješanjem, nisu trebali biti nagrađeni ili barem njihov zločin zataškan?

Nećak ustaša-sudionika velebitskog ustanka, viteza Krune Devčića i brata mu bojnika Ivana Pivca Devčića, Tomislav Nikić Devčić svjedoči:

“Nakon napada na oružničku postaju u Brušanima, moji ujaci Kruno i Ivan Pivac pred žandarmerijskim i vojnim progonom bježe u Cesaricu podno Velebita, gdje su se jedno vrijeme skrivali. Brodićem su se prebacili na Pag, pa zatim u Zadar k ustaškom povjereniku Anti Brkanu, koji je organizirao njihov bijeg u Italiju. U logoru Lipari bili su 9 godina. Po uspostavi NDH jedno vrijeme služili su u Karlobagu. Kruno potom odlazi na službu u Sarajevo, a zatim u Zagreb kod Poglavnika Ante Pavelića. Nakon jedne vojne akcije ubijen je u Ludbregu dok je sjedio na kupoli svoga tenka. Odlikovan je odličjem viteza.

Ivan Pivac iz Karlobaga premješten je u Gospić. Ratovao je po Lici.

Moj bratić Zvonko Devčić, agent UNS-a, nećak viteza Krune i Ivana Pivca, ubio je u Zagrebu židovski bračni par i uselio se u njihov stan. Uhićen je i osuđen na smrt strijeljanjem.

Strijeljan je. Ujaci, vitez Kruno i Ivan Pivac, nisu ga htjeli ni posjetiti u zatvoru, a kamoli da pokušaju utjecati na izmjenu presude. Štoviše, vitez Kruno je rekao da se, kad bi to od njega tražio i sam Poglavnik, ne bi miješao u rad suda. Neka bude onako kako sud presudi.

Svoju mamu, baku Mandu, koja je primila najviša odličja od Poglavnika, kad se ovo sa Zvonkom događalo, smjestili su u toplice na liječenje, kako se ne bi miješala i tražila pomilovanje za njega. Ostala je u lječilištu dok Zvonko nije bio strijeljan.

Ako je ubijanje Židova bilo politički programirano, zašto se ovako ponašaju zakleti ustaše, vitez Kruno i Ivan Pivac? Zašto nisu spriječili strijeljanje svoga nećaka, ustaškog agenta Zvonka Devčića.

Slučaj Tome Biljana

Tomo Biljan iz Kosinja, visoko pozicionirani ustaški dužnosnik, među inim zaduženjima bio je dogradonačelnik Zagreba u vrijeme kada je gradonačelnik bio Ivan Werner. Uživao je veliko povjerenje poglavnika Ante Pavelića. Pomagao je ljudima koji su se našli u nevolji. U svome stanu sakrivao je brojne kojima je prijetila opasnost od uhićenja, nekima je pak javljao da će biti racija, pa neka se sklone dok racija ne prođe, a za neke je ishodio puštanje iz zatvora. Znao je da mu je žena Ljerka partizanska simpatizerka i da je u njihovu stanu čuvala lijekove i sanitetski materijal, koje je uz njegov prešutni pristanak slala partizanima u šumu.

Kad su ga 1945. partizani uhitili, na suđenju u Gospiću, svjedočeći o njegovoj plemenitosti i uljuđenosti, te potvrđujući da je štiteći ih i svoj život stavljao na kocku, svoje iskaze dali su: Bruno Kossi, Zlatko Pišl, Rudolf Forajt, Ljerke Dujmić, Draga Mima Stein, Milan Vaić, Tomo Stern, Olga Neuman, Edo Vaić, Emil Grätrer Hahn, Elza Hadžiamanović i Josip Jurković. U Novoj Gradiški pomogao je Ivanu Ražiću i obitelji Milana Tomića i Zvonka Lucića. Ivan Ražić bio je šef sekcije u Novoj Gradiški, jedna partizanska brigada nosila je ime Milana Tomića, a Zvonko Lucić bio je major OZN-e. U Kosinju je pomagao i zaštitio osumnjičene Maricu Špoljarić, Pepu Pleša, Srpkinju Milku Bjelobrk, te srpske obitelji Trive Bobića i Mane Pavlovića. Đuru Špoljarića i njegovu obitelj štitio je sve vrijeme rata. Đuro Špoljarić bio je iza rata glavni sekretar radničkih sindikata u Beogradu.

To Biljanu nije pomoglo, jer je bio je ustaša. Strijeljan je na jednom od brojnih stratišta u Gospiću ili u njegovoj okolicu 27. listopada 1946. u 5 sati u jutro. Presuda mu je pročitana u nazočnosti sudskog tajnika Živka Mrčića, zapisničara Ise Stanića, predstavnika javnog tužiteljstva Tomice Ostoića, predstavnika odjela unutrašnjih poslova za okrug Liku Vase Vujnovića i predstavnika logoraške uprave Jose Trošelja. U obrazloženju presude piše da je on pomagao iz prijateljskih, a ne iz ideoloških pobuda. To je komunistička pravda!

Zar bi Tomo Biljan mogao sve ovo raditi, zar bi mogao pomoći tolikima, da u mnogima nije imao potporu i da za to nisu znali i odobravali sami vrhovi državne vlasti. Uostalom, zar najviši državni, vojni i policijski dužnosnici u NDH nisu bili židovskog podrijetla ili oženjeni Židovkama? Ako je ubijanje Židova bilo politički programirano, kako to da ovako visoko pozicionirani ustaški dužnosnik spašava Židove, da to čini otvoreno i da za to nije kažnjen? Zašto je njegov spis izdojen i pohranjen u skladište komiteta u Gospiću, a ostala povijesna neuništena građa u Povijesni arhiv u Karlovcu, koja se sada čuva u Državnom arhivu u Gospiću?

Na gospićkoj gimnaziji

Ličko-senjski arhiđakon Dragutin Kukalj, biskupski delegat za gospićki, perušićki i udbinski kotar, poznati katolički liturgijski pisac, župnik i dekan gospićki prije rata, okupljao je hrvatsku katoličku mladež iz Gospića, koja je bila frustrirana državnim nasiljem, posebice, nakon Velebitskog ustanka, te Senjskih i Žitničkih žrtava, odgajajući ih u domoljubnom duhu. Kad je otpočeo rat, nije se zanosio politikom, držao se po strani, pa se nije bojao partizana i do kraja života ostao je uz svoj puk.

Bio je vjerni sluga Božji, pa je, potaknut milosrđem, po svome mežnjaru Mili Aliću i svome nećaku, gimnazijalcu Dragecu Delaču, slao hranu i odjeću zatvorenicima u zatvor. Među zatvorenicima bilo je i Židova. Po svome milosrdnom djelovanju stekao je pravo da ga po suglasju sa svojim kriterijima danas Židovi proglase za pravednika među narodima. Partizani su ga ubili uz prethodno stravično mučenje, izmasakriravši ga. Zločin su izvršili njegovi đaci s gospićke gimnazije, opijeni lažima komunističke partije.

U gospićkoj gimnaziji za sve vrijeme NDH likovni odgoj predavala je Židovka, akademska slikarica Scharlota Rosenstock. Živjela je slobodno. Slikala je i svoje slike dobro, bez smetnje prodavala, uživajući uvažavanje i puno poštovanje svojih sugrađana. Ustaška vlast znala je da je Židovka i nije je dirala niti joj je pravila neugodnosti. I zapovjednik njemačkih postrojbi znao je da je Židovka. To mu nije smetalo da gotovo svaku noć s njom i susjedima iz Budačke ulice karta. Po izjavi svjedoka iz kartaškog društva, opskrbljivao ju je i cigaretama, jer je bila strastvena pušačica. Umrla je nakon rata otrovavši se hranom.

Blaženi je Alojzije Stepinac u složenim ratnim uvjetima pomagao svima, bez obzira na vjeru i rasu o čemu svjedoče brojni dokumenti i živi svjedoci. U televizijskom sučeljavanju, na razložno izlaganje znanstvenika dr. sc. Josipa Jurčevića o zločinačkoj naravi komunističke partije i o plemenitosti i nesebičnoj žrtvi blaženog Alojzija Stepinca, koju potvrđuje i sudionik partizanskog pokreta akademik Bilandžić, Ivo Goldstein nevoljko to priznaje, nastojeći umanjiti djelo i moralni lik blaženika procijedivši: ”Mogao je napraviti i više”. Umjesto zahvalnosti, nepriznavanje i pokuda. Zašto?

Incident s Jovom Ćurulijom

U zatvoru u Staroj Gradiški, za jednog posjeta moj me je pokojni otac upitao: Jesi li čuo što se dogodilo u Čehoslovačkoj? Zatvorski stražar, mislim da se zvao Jovo Ćurulija, zaurlao je na oca rekavši mu da šuti, jer da će u protivnom prekinuti razgovor. Iznerviran, rekao sam mu da sam ja u zatvoru samo broj (najprije sam bio 2283, a potom 556), pa neka sa mnom radi što hoće, a neka mi oca pusti na miru. Nastala je prepirka koju si nisam smio dopustiti. Znao sam da ću završiti u samici ili u mračnjači i da ću biti pretučen. Mračnjača je soba bez prozora, bez rasvjete, bez kreveta i bilo kakvog pokućstva. Stajalo se, čučalo i ležalo na betonskom podu, u svome i tuđem izmetu, jer se nužda vršila u veliku limenu kantu za boju, koju smo mi robijaši zvali kibla. Živeći u mraku, čovjek izgubi osjećaj za prostor i vrijeme, te bi se često nužda umjesto u kiblu izvršila kraj nje.

Kako sam nesmotreno ušao u prepirku i više nisam imao što izgubiti, rekao sam ocu da mi politički uznici živimo s kriminalcima-višestrukim povratnicima, nastranim tipovima koji su seksualno iskorištavali svoju malodobnu djecu, seksualnim silovateljima nedorasle djece i luđacima koji su opasni po okolinu, pa ih ne drže u ludnici već s nama u zatvoru. Zatupljuju nas, onemogućeno nam je dobivanje stručnih knjiga. Meni uskraćuju da mi od kuće pošaljete ortopedske cipele, a ove su se raspale. Pokazao sam mu cipele u kojima sam istrošeni potplat pokrpao papirom, omotavši ga komadićem špage.

Posjet je prekinut. Nisam završio u samici. Mučili su me nekoliko mjeseci neizvjesnošću do poziva na “kazneni raport”. U sobi za prijavak dočekao me je mladi službenik koji mi reče da je Hrvat iz Zagreba i pri tome me poslao u p…. materinu, upitavši me koliko života imam i za koga radim. Reče mi da je i on Hrvat i ne osjeća se ugroženim i zakinutim u ničemu, pa ne zna o čemu ja trabunjam. Odgovorio sam mu da ne radim za nikoga, već postupam po svom uvjerenju. Ispričao sam mu o uvjetima života u zatvoru i o neljudskom odnosu spram političkih uznika. Zatražio sam da nas političke uznike premjeste u poseban odjel i da nam omoguće dobivanje stručne literature.

Otpustio me je bez riječi, pokazavši rukom prema vratima.

Zbog ovog incidenta sa stražarom moji roditelji poslali su predstavku Javnom tužilaštvu Hrvatske, Republičkom sekretarijatu za pravosuđe i opću upravu te Izvršnom vijeću sabora SRH. To je bio razlog za ovaj moj “kazneni raport” pred službenikom iz Zagreba. Predstavka me je, siguran sam, spasila samice i batinanja. Odgovor na predstavku roditelji su dobili sa zadrškom, kad sam već bio dobio ortopedske cipele i omogućeno nam je dobivanje stručnih knjiga. Glede moga traženja da političke uznike odvoje od kriminalaca, odgovorili su: ”Prema rezultatima provjere, Vaš sin ne shvaća zapravo dovoljno odgovorno svoju situaciju, tj. mjesto gdje se nalazi. On smatra, da kao politički delikvent ne bi trebao da bude zajedno sa ostalim osuđenim licima. Međutim, to je njegovo subjektivno gledanje, a njegov smještaj s ostalim osuđenicima potpuno je u skladu s dnevnim redom kazneno popravne ustanove gdje se nalazi na izdržavanju kazne.”

Da, u skladu s njihovim dnevnim redom je mučenje, batinanje, izolacija, samice, mračnjača, ubojstvo Ive Mašine, Vjekoslava Balina i stotina drugih pokopanih na zatvorskom groblju Uskoci, gdje im na nadgrobnoj daski piše tek samo kažnjenički broj. U skladu s tim dnevnim redom su negrijane i vlažne zatvorske sobe, samice u kojima su postavljene peći i sanduk drva, koje nikad nisu upaljene. Nisu ni mogle jer nisu spojene na dimnjake, jer dimnjaka nema, služile su za obmanjivanje komisija povremenih odglumljenih pregleda, podrumske samice u kojima je razina vode oko jedan metar iznad poda, u skladu s dnevnim redom su lanci okovi i teške željezne kugle učvršćene za noge i betonski pod političkih kriminalaca, kako su nas zvali.

Ćurulijino priznanje o poratnom logoru u Jasenovcu

Nakon dvadesetak dana premješten sam s IV. odjela u kulu. Navečer me u svoj ured pozvao stražar Ćurulija, koji je bio dežurni. Pomislio sam da će me ubiti i opravdati ubojstvo navodnim pokušajem moga bijega. No, umjesto toga rekao mi je: “Protiv tebe nemam ništa. Sin mi je student u Zagrebu. Nisam siguran što se i s njim može dogoditi. Ja sam sirotinja s Kozare. Partizani su me poveli sa sobom a onda po nalogu komunističke partije postao sam stražar u zatvoru Stara Gradiška. Bez škole sam i bez zanata. Onako mladom, svaki nalog partije bio je za mene ispravan. Ti si prvi osuđenik s kojim sam se sukobio. Žališ se na uvjete u zatvoru. Ovo je raj prema onom što se ovdje događalo nakon rata. Zatvorske sobe bile su popođene na tri četiri kata s uskim prolazom kroz sredinu. Osuđenici su na daskama ležali stiješnjeni jedan do drugoga, da se nisu mogli ni okrenuti. Smrad u sobama bio je nepodnošljiv. U jutro u dva sata nakon obroka od 2 dcl juhe od cikle, s krampovima, lopatama i drvenim ručnim kolicima u koloni išlo se na isušivanje Lonjskog polja. Mi stražari pratili smo ih jašući na konjima. U kaljuži se radilo, pilo, umiralo i pokapalo. Nakon posla, tek po ispunjenju norme, kasno bi se u noć vraćali u zatvor. Za večeru bi zatvorenici dobili opet juhu od cikle. Tako se radilo iz dana u dan.

U logoru Jasenovac bilo je još puno, puno gore. Tamo su bili zatvoreni zarobljeni ustaše, domobrani, civili i njemački vojnici. Nitko od njih nije ostao živ. Svi su pobijeni.”

Nakon toga me je otpustio, rekavši: ”Možeš ići.”

Bio sam zaprepašten. O mučenjima i ubijanjima Hrvata u kaznionicama Stara Gradiška, Lepoglava, Goli otok i Grgur pričali su stari robijaši, ali da je Jasenovac bio partizanski logor, tada sam prvi put čuo. I to ne od bilo koga, već od zatvorskog stražara.

Nakon uspostave Republike Hrvatske očekivao sam da će se ispitati zatvorski stražari, pripadnici KNOJ-a, OZNE, SUP-a i partizanske glavešine koji bi svojim iskazima svjedočili o zločinima izvršenim nad Hrvatima. Nažalost, od toga ništa. Štoviše, dobro ih se čuvalo. Jedan od gospićkih zapovjednika hrvatskih postrojbi u Domovinskom ratu reče mi da su dobili nalog da čuvaju komunističkoga glavešinu, udbaša, danas pokojnog Miću Jelaču. Ni mi, politički uznici, nismo se pretrgnuli u zahtjevu da do toga dođe, ne da bismo se osvećivali, već da se dozna istina. To je naša velika i nepopravljiva pogrješka.

Od svih nazočnih na utemeljiteljskoj skupštini HDPZ-a, jedino je Ante Uroda tražio da se privede i ispita sudsko, zatvorsko i udbaško osoblje, kao i komunistički vlastodršci odgovorni za smrt i patnju na tisuće i tisuće Hrvata. Nažalost, ostao je usamljen, što nam se – kako vidimo – osvetilo, te smo zbog toga dovedeni u ovaj položaj. Bio sam i sam na strani većine, na što nisam ponosan. Priznajem, Ante, bio si u pravu!

Jedan županijski odvjetnik rekao mi je da su od svojih nadređenih dobili tek naputak da prikupljaju informacije i ništa više. Djelatnik Hrvatske televizije, kojemu s razlogom ne ću reći ime, rekao je da su pozvani u Jasenovac da snime otkopavanje skupnih grobnica žrtava ustaškog zločina. Kada je otpočelo otkapanje, na više mjesta, po ostatcima odora i metalnim vojnim oznakama od kojih je najčešće bilo U, umjesto žrtava ustaškog zločina, našli su na skupne grobnice pobijenih hrvatskih vojnika i civila. Grobnice su na brzinu zatrpane, snimateljska ekipa vratila se u Zagreb i o tome se nije govorilo, a šuti se i danas. Zašto? Na ovo pitanje odgovor zna politički vrh Hrvatske, a možda i Slavko Goldstein, član uprave spomen-područja Jasenovac.

Potrebna nam je istina

U zatvoru Stara Gradiška, po pričanju političkih, civilnih i vojnih hrvatskih uznika i kasnije po izjavama svjedoka o prijeratnim, ratnim i poslijeratnim zbivanjima, spoznao sam da je partizansko-komunistički prikaz događaja iz Drugoga svjetskog rata lažan, krivotvoren i nasiljem provođen u školama i u javnom životu.

Iz svega se razabire da je ustaški pokret nastao kao odgovor na državni teror spram Hrvata u Kraljevini Jugoslaviji. Komunistička partija Jugoslavije, odnosno Hrvatske radi svojih je interesa povremeno podupirala ustaški pokret. No, kad su ustaše došle na vlast, komunistička se partija po nalogu Moskve okrenula se protiv njih. Zašto? Komunisti su željeli vlast i protivnik im je bio svatko tko je na vlasti, a saveznik onaj koji je protiv nje. Nisu birali sredstva kako doći na vlast. Imali su svoje ljude u civilnoj vlasti NDH, u policiji, ustašama i domobranima. Mnoge zločine organizirali su i proveli njihovi ljudi, što je pripisano aktualnoj vlasti. Partizani, predvođeni komunističkom partijom preobučeni u ustaške i domobranske odore, počinili bi strašne zločine u pravoslavnim selima, kako bi potaknuli pravoslavno pučanstvo na pobunu i nezadovoljstvo, bijeg u šumu, te odbojnost Hrvata prema NDH.

U Sukošanu kraj Zadra vodio sam nadzor na izgradnji restorana gospodina Grgurića. Jednom, uz piće, znajući tko sam, vjerojatno da bi olakšao duhovni naboj, poveo je razgovor sa svojim susjedom o njihovim partizanskim danima i kako su dospjeli u partizane. Iz njihove priče doznao sam da se u partizane novačilo na različite načine, nagovaranjem i uglavnom prisilom. Preobučeni u ustaške ili domobranske odore, upali bi u selo i ubili unaprijed odabranog jednog ili više seljana koji su bili pošteni i omiljeni u selu. Na ovaj način izazvali bi ogorčenje i mržnju prema NDH. Ako je netko bio kritičan prema NDH, a nije se htio priključiti partizanima, po noći bi ga digli iz kreveta i prisilili bi ga da pozove već ranije odabranog suseljana, koji je bio pristaša NDH, da iziđe na trenutak van, jer ga nešto žurno treba. Ne sluteći nikakvo zlo, žrtva bi izišla iz kuće. Pod prisilom oružja odveli bi je i ubili, a za grob joj se nikad ne bi saznalo. Ukućani bi znali tko im je lupao na vrata i pozvao njihova člana da iziđe. Ovom ne bi ništa preostajalo, već da pobjegne u partizane. Da bi ovako unovačene čvrsto vezali uza se, u sljedećoj su akciji oni morali biti likvidatori, a žrtve su im uglavnom bile poznate. Tko se okrvavio u partizanima, njemu nije bilo povratka. Poimence su nabrajali ljude sudionike tih događaja. Po njihovom svjedočenju organizatori su bili pripadnici komunističke partije.

Sve je padalo na ustaše. A ustaše su se dijelile na ustaše i nastaše. Među nastašama bilo je svega i svačega: bivših državnih službenika, žandara, podoficira i oficira, muževa i žena iz miješanih brakova, njihove djece i ostale klateži, koji u nastojanju da dokažu tobožnje svoje pravovjerno hrvatstvo počiniše ratne zločine, što je pripisano aktualnoj vlasti i palo na hrvatski obraz. Nedavno objavljene knjige dr. sc. Josipa Jurčevića, te skupine autora o partizanskim zločinima, svjedoče o zločinačkoj ćudi komunističke partije i o partizanskim zločinima počinjenim nad Hrvatima. Krajnje je vrijeme da hrvatski znanstvenici objave istinu o ustaškom pokretu i NDH. Istina, samo istina, najbolja je odvjetnica. Nova Hrvatska ne može se graditi na tragu ustaškog pokreta i NDH, jer je drugo vrijeme i druge su okolnosti, već na veličanstvenom Domovinskom ratu na čijoj pobjedi je iznjedrena.

No, ne smijemo dopustiti laži i potvore, jer će nam se ponoviti povijest. Kao što se sustavno blatilo i rastakalo NDH, tako se i danas blate Domovinski rat i rastače Hrvatska. Hoćemo li mi Hrvati ponoviti istu pogrješku? U ratnim uvjetima za vrijeme NDH postojala je talijansko i njemačko posadno područje. Danas u Republici Hrvatskoj opet imamo ne posadna, nego okupacijska područja. Njih ne nadziru vojne postrojbe već banke u talijanskom i austrijsko-njemačkom vlasništvu.

Sprema li se to opet slom hrvatske države? I zašto su vlastodršci urušili onaj silni domoljubni naboj i ponos da je prodaja djedovine strancima obiteljska sramota. Jer, usprkos svih nedaća koje smo trpjeli kroz povijest, upravo zahvaljujući tom ponosu i domoljubnom zanosu ostali smo na ”svojoj hridi od stoljeća sedmog”! A takvi ne možemo ostati, ako nas se proglašava zločincima…