Burna i neukusna prepiska koja se prije više od šest mjeseci odvijala na popularnoj društvenoj mreži facebooku između intelektualca i hrvatskog akademika – člana HAZUD-a Marka Franciskovića i ministra MUP-A RH Ranka Ostojića završila je po Marka Franciskovića na način da je nad njim izvršena represija vlasti. Narušena su mu sva osnovna i temeljna ljudska prava zajamčena Ustavom i međunarodnim Konvencijama. Marko Francisković još je jedna žrtva sistema i politički zatvorenik.
U čemu je Francisković tako grubo prekršio zakon da bi već šest mjeseci bio zatvoren u Zatvorskoj bolnici u Svetošimunskoj ulici u Zagrebu, a potom premješten u Zatvorski odjel u Popovači? O Markovoj sudbini odlučila je zatvorska liječnica! Nečuven događaj, proveden mimo svih pravila, propisa i zakona obveznih za postupanje u RH . Sve još jednom upućuje na zlouporabu položaja onih koji imaju moć i vlast u rukama i koji potpuno samostalno odlučuju o našoj sudbini i našim životima. Danas je to Marko Francisković, jučer su to bili neki drugi ljudi, sutra to može biti bilo tko od nas!
Francisković nije jedini nad kojim je provedena ovakva neviđena tortura moćnika i vlasti. Iz medija je do sada poznato niz pokušaja diskreditacije državljana ove zemlje na način da ih se “proglasi ludim” ili ih se javno obilježi kao osobe koje se ne uklapaju u uobičajene norme ponašanja. Javnosti su poznati slučajevi pukovnika Branka Kakarića, zatvorenog prisilno na psihijatriju jer je uporno zahtijevao da se istraži istina u njegovom slučaju miniranja privatnog zemljišta u zoni koja nije bila zahvaćena ratom, Mirjane Pukanić o čijoj sudbini je sve više nego dobro poznato a koja je na žalost tragično završila, Zdenke Kvesić supruge osječkog suca zbog jednog šamara, a sada je pažnju medija izazvao i slučaj Marka Franciskovića. Ni on nije jedini. Sličnu sudbinu djeli još jedan aktivist Tibor Trstenjak zbog kako su to vlasti procijenili – “zanemarivanja djeteta” a za kojeg njegovi prijatelji tvrde da upravo iznad svega voli svoju djecu.
Našoj redakciji poznati su i drugi slučajevi u kojima su prisilno na psihijatriju bili zatvarani i mnogi drugi borci za pravdu a čija prisilna hospitalizacija je završila tiho i bez pompe. Jednom od takvih slučajeva – D.P. – dijagnosticiran je poremećaj “kreiranja vlastitog svijeta dobrote koji nije realan i kakav ne postoji u vremenu u kojem živimo” – te je zbog toga proglašen manje normalnim od onih koji su zli. Slično je prošao i R.M. borac za povrat oduzetog nasljeđenog zemljišta, koje mu je oduzela država – i to više tisuća m2 vrijednog zemljišta u Dalmaciji.
Način kako ga “nagovoriti” da odustane od dokazivanja svojeg prava – svakako je do sad najuspješniji sa stajališta vlasti – zatvaranje na psihijatriju i psihijatrijsko vještačenje! Tko se god bori za istinu i pravdu – izgleda lud je, reklo bi se!
Međutim međunarodne Konvencije upućuju na sasvim drugačiji tretman prema psihičkim bolesnicima u odnosu na dosadašnju praksu u Hrvatskoj. Nužna je primjena Zakona o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama, te primjena međunarodno priznatih i usvojenih Konvencija; Havajska deklaracija, Tokijska deklaracija, Lisabonska deklaracija, te Opća deklaracija o ljudskim pravima, kao i dr. Konvencije koje su iznad Ustava RH.
Poštovanje ljudskog života i slobode mora se održati čak i pod prijetnjom i nijedno medicinsko znanje ne smije se koristiti protiv zakona humanosti. Prisilna hospitalizacija može se primijeniti isključivo kad obiteljski liječnik, ili i još jedan liječnik, dođu do zaključka da postoji neposredna i vrlo vjerovatna opasnost da će bolesnik zbog mentalnog oboljenja nanijeti ozbiljniju povredu i štetu sebi i/ili svojoj okolini, (npr. agresivno i suicidalno ponašanje, npr.) a pri tome ne pristaje dobrovoljno na liječenje ili nije u stanju shvatiti potrebu liječenja. Prinudan prijem, odnosno prinudno zadržavanje mora biti pismeno dobro argumentirano i obrazloženo. Odluku o tome treba, što je moguće prije, potvrditi nadležni stručni organ ustanove. Zdravstvena ustanova je dužna odmah po prijemu (u roku od tri dana) obavijestiti sud, odnosno drugo nezavisno i nepristrano tijelo predviđeno zakonom, koje je ovlašteno da, poslije razmatranja relevantnih činjenica, donese konačnu odluku o prinudnom prijemu, odnosno zadržavanju na liječenju ili otpustu. I ova odluka mora biti pismeno argumentirana i obrazložena, te sa njom mora biti upoznat bolesnik, njegova obitelj i staratelj odnosno zastupnik ako ga ima.
Naprijed navedena procedura primjenjuje se kod tzv. „hitnih hospitalizacija“ koje se poduzimaju u cilju nadzora i zaštite od agresivnog i violentnog ponašanja, kada pacijenta dovodi rodbina, policija i drugi. Liječnik zdravstvene ustanove ima u ovakvim slučajevima pravo i obvezu da na osnovu svoje stručne procjene i preuzimajući svoj dio odgovornosti primi pacijenta ili odbije zahtjev za njegovom hospitalizacijom. U svakom slučaju, odluku o prinudnoj hospitalizaciji treba što prije potvrditi nadležno stručno tijelo ustanove. Sukladno zakonu; prinudnu hospitalizaciju (liječenje protiv volje pacijenta) treba shvatiti kao intervenciju koja se primjenjuje (koju je dozvoljeno primijeniti) praktično samo u dva slučaja:
1) kada zbog ovog manifestnog psihičkog poremećaja bolesnik ugrožava svoj život i svoje bitne egzistencijalne interese i
2) kada iz istih razloga ugrožava život i svoje bitne egzistencijalne interese drugih subjekata.
Gledajući očima javnosti ovaj pravosudni problem nastao iz međusobne facebook prepiske zatvorenog i “ad hoc” osuđenog Marka Franciskovića i ministra policije Ranka Ostojića, očigledno je da su sva temeljna, ljudska, zakonom i Ustavom zajamčena prava Marka Franciskovića prekršena. Kao prvo, zakon bi trebao biti jednak za sve, a drugo, postupanje zatvorske liječnice koja je odlučila o Franciskovićevoj sudbini – protivna je pozitivnim propisima, pravilima i moralu.
Trenutna situacija u kojoj masa “psihijatrijskih slučajeva” koristi facebok i druge blagodati interneta za iživljavanje nad drugima i liječenje vlastitih frustracija, bez imalo obzira vrijeđajući, ponižavajući, uništavajući tuđe živote koristeći lažne profile – ukazuje na to da bi zatvori u Hrvatskoj trebali biti prepuni, a 50 % populacije trebala bi biti proglašena “luđacima”. Po ulicama hrvatskih gradova hodaju poremećeni kriminalci koji bez imalo susprezanja prijete građanima pištoljima, reketare ih, ucjenjuju, otimaju tuđu imovinu i novac (o čemu postoje dokazi) a MUP i DORH na takve slučajeve žmire.
Prije nekoliko dana sa jednom policijskom službenicom (inspektorica) razglabali smo u slučaju ministra Jovanovića i facebook grupe koju su na toj društvenoj mreži pokrenuli njegovi mrzitelji. Brzinom svjetlosti je slučaj riješen a ministrova čast zaštićena i očuvana. Poznajemo i jedan drugi slučaj, ne manje važan i ne manje dramatičan, gdje je predsjednica jedne udruge koja se bori protiv korupcije i kriminala prijavila indentičan slučaj Policiji i DORH-u, gdje je doista njezin život bio i jest ugrožen, a gdje ni DORH ni policija nisu tako promptno djelovali. Dakle, zakon nije jednak za sve, niti je svačiji život u Hrvatskoj jednako vrijedan. Sve je jasnija izreka koja se provlači od vremena komunizma “pojeo ga mrak”, uvriježena za sve one koji su se na bilo koji način suprotstavili sistemu.
Ovakvim ponašanjem prema Franciskoviću, njegov život, život njegove obitelji, doveden je na sam egzistencijalni, životni pa i dostojanstveni rub, a sva njegova prava su ugoržena. Tešku kalvariju koju prolazi njegova obitelj i djeca ugrožena su ne samo navedenim nepoštivanjem međunarodnih Konvencija, već i brojnim propustima u pravosuđu. Da li to znači da sve osobe koje drugim građanima svojim kriminalnim ponašanjem i nedoličnim ponašanjem na društvenim mrežama ugrožavaju život, čast i egzistenciju, trebaju biti prisilno hospitalizirane i podvrgnute psihijatrijskom liječenju?
Sukladno pozitivnim Zakonima u RH, prinudna hospitalizacija se poduzima samo onda kada su prethodno iscrpljene sve druge mogućnosti da pacijent dobrovoljno prihvati liječenje i kada težina i urgentnosti kliničke slike zahtijeva da se to učini bez odlaganja. Liječenje protiv volje pacijenta može trajati samo onoliko koliko traje onaj dio psihijatrijske simptomatologije koji pacijenta čini očigledno „opasnim za sebe i okolinu“, jer Marko Francisković suvislo i stabilno komunicira, i ne pokazuje nikakve znakove agresije. Zakon također propisuje da tzv. „potencijalna opasnost“ nije po pravilu indikacija, sama po sebi, za prinudnu hospitalizaciju jer još uvijek nepotvrđeni „prisilno dovedeni navodni psihijatrijski pacijenti“ nisu ništa opasniji za sebe i okolinu od populacije koja je po definiciji zdrava. Ne postoji validan instrumentarij kojim bi se moglo pouzdano predviđati bilo čije ponašanje u ovom smislu. Međutim, nesporno je da je ustanova u koju je smješten neprimjerena za njegovo liječenje ukoliko za isto postoji potreba, a naročito je neprimjereno da na sve to nema utjecaja njegova obitelj koja najbolje može reći sve o njegovom zdravstvenom i psihičkom stanju.
Da bi se sprječilo ugrožavanje prava osoba koje su prisilno hospitalizirane, zakonski propisi predviđaju točnu proceduru koju je potrebno ispuniti, npr. detaljno i sadržajno liječničko izvješće, rješenje suda, i upoznavanje hospitaliziranog osobno, te njegovog bliskog člana obitelji o donešenoj odluci na koju imaju i pravo žalbe. Hospitalizirani sukladno Konvencijama ima i pravo na otpust, te pravo na odbijanje liječenja. Pacijent, članovi njegove obitelji, zastupnik, ili bilo koja druga zainteresirana osoba imaju pravo žalbe na odluke o prinudnom prijemu ili zadržavanju na liječenju, te na odluke o samom liječenju. Ovo su preporuke Ujedinjenih naroda i međunarodnih konvencija, te su sve ustanove i tijela, dužne iste poštovati.
Sukladno tome, otpust bolesnika koji se nalazi na liječenju, kada ne postoje razlozi za prinudno zadržavanje i liječenje, rješava se, na osnovu pismenog zahtjeva i potpisa (ili pismenog zahtjeva i potpisa člana obitelji). Sukladno Konvencijama, bolnica pa bila to i Zatvorska, mora o statusu bolesnika, odnosno odluku o otpustu donijeti u roku od tri dana.
O slučaju Marka Franciskovića svoju riječ reći će i Europska komisija i Euro Parlament koje su Udruga za zaštitu ljudskih prava izvijestile o ovom nesvakidašnjem slučaju! Umjesto u budućnost, Hrvatska zahvaljujući ovakvim politčkim odlukama i postupanjima sve više kroči u prošlost, u ono vrijeme kada su ljudi zatvarali već iz razloga jer su političari samo prošetali ulicom – iz puke predostrožnosti.
Nada Landeka



