Visoki zemaljski sud u Muenchenu nepravomoćno je osudio bivše pripadnike jugoslavenskih i hrvatskih tajnih službi Josipa Perkovića i Zdravka Mustača na kaznu doživotnog zatvora zbog sudjelovanja u ubojstvu hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića u Njemačkoj 1983.

Čitajući presudu predsjedavajući sudac Manfred Dauster rekao je da troškove postupka snose Perković i Mustač. Nastavio je osvrtom na izjave obrane da njemačka tajna služba BND nije dala dokumente. Senatu ti dokumenti nisu trebali, rekao je sudac. Samo je polovična istina da je Hrvatska otvorila svoje arhive, rekao je sudac Dauster. Akti su mnogi prebačeni u privatne arhive gdje su možda i danas, u hrvatskim arhivima je samo ono što je preostalo od njihova čisćenja prije rata. Slovenske vlasti su znatno surađivale, rekao je sudac. U Srbiji i BIH nije tako. U BiH su spisi u rukama nasljednih organizacija SDS-a BiH. Bavarska policija radila je po zakonu, rekao je.

Hrvatske vlasti nemaju zastaru za ubojstvo, nisu učinile posebno, pitanja o tome treba postaviti hrvatskim vlastima. Mustač je u to doba bio voditelj SDS-a Zagreb i zamjenik ministra, Perković voditelj odjela i vodeći oficir doušnika Pratesa. Sudac Dauster nastavio je objašnjavati razloge ubojstva Stjepana Đurekovića. Opisivao je i gospodarstvo Jugoslavije ovisno o uvozu nafte te stanje krize i opis vremena u kojem se događalo ubojstvo 28. srpnja 1983. Sudac zatim došao do preciznog opisa stanja koncerna Ina, Inina marketinga i problema deviznih plaćanja.

Zatim je rekao kako su obojica optuženih poznavala dobro tadašnje stanje i uvjete, Mustač je bio politički voditelj službe i sudjelovao je u ubojstvu, Perkoviću je zapovijedio planiranje i logističku izvedbu ubojstva, imao je doušnika Pratesa u čijoj je garaži tiskari ubijen Đurekovic. U Luksemburgu je Prates dao Perkoviću ključ garaže prije ubojstva, govorio je sudac Dauster. 

Đureković je Jeliću rekao da će doći u garažu i ostaviti članak, a sud smatra da je Prates čuo kada će Đureković doći u garažu, smatra sudsko vijeće. Najmanje dvojica ubojica ušla su otključavajući vrata u mračnu garažu, rekao je sudac, trebali su iznenaditi Đurekovića iz mraka. Zatim je opisao ulazak ubijenoga, koji je ostavio otvorena vrata, kako bi upalio svjetlo. Ubojice su pucali iz dvaju pištolja, berete i češke zbrojevke. Počeo je bježati pogođen s četiri zrna, ali pred vratima je pao. Oštrim pa tupim predmetom tukli su ga po glavi i ubili. Preminuo je nakon nekoliko minuta, ubojice su neopaženo pobjegli i do danas nisu pronađeni, rekao je sudac.

Svjedoci umjesto dokumenata

Dokumenti koje smo tražili nisu potpuni, a oni traženi iz Beograda, BiH i Crne Gore nisu stigli. Sudac je spomenuo svjedoke Špiljka i Flekovića i Gazija. Mustač je bio na sjednicama Savjeta za zaštitu ustavnog poretka, izvještavao je o Đurekovićevoj neprijateljskoj djelatnosti koja će, kako je rekao, zainteresiranomDolancu eskalirati. Gazi je potvrdio da su Đurekovića istraživali u sklopu afere INA, rekao je sudac.Fleković je posvjedočio da Đureković nije oštetio Ini niti je bio u stanju to učiniti. Svjedočenja Jelića iPratesa sudu su se objasnila Đurekovićevo djelovanje, koje je SDS-u bilo poznato. Sudac je nastavio govoriti o strukturi i djelovanju jugoslavenske državne sigurnosti i nalazima vještaka Nielsena i Robioneka, spomenuo je rekonstrukciju službe koju su napisali Perković i Gabris, kojemu se to dogodilo.

Sudac Dauster govorio je zatim detaljno o radu dvojice optuženih u službi, Mustač je bio nadređeni Perkoviću, što je sam potvrdio. Dauster je nastavio opisivati djelovanje doušnika Krunoslava Pratesa i njegovo informiranje službe, odnosno Perkovića s kojim se sastajao izvan Njemačke. Dugotrajna je bila suradnja njih dvojice. Prates je za ulazna vrata garaže imao tri ključa, nastavio je sudac – dva je dao Đurekoviću, a svoj nije izgubio.  Đurekovic je zadržao jedan ključ, drugi je dao pomoćnim radnicama u tiskari. Đurekovićev ključ nije pronađen nakon ubojstva. Vijeće je uvjereno, rekao je sudac, da je Prates početkom lipnja 1983. u Luksembourgu Perkoviću dao kopiju ključa garaže. To je više puta potvrdio u istrazi i na sudu. Pokušaju Pratesove promjene iskaza suci nisu povjerovali, a Dauster kaže -da će odgovarati za taj pokušaj. Mustač je tijekom sučeva govora zapisivao u malu bilježnicu, a Perković je slušao gotovo nepomično gledajući u vijeće.

 Senat nije povjerovao ni promjeni iskaza Branka Trazivuka o intervjuu o Perkovićevu primanju kopije ključa garaze. Senat smatra kako je kopija ključa pomogla da ubojice uđu u garažu. Pratesov iskaz suci smatraju  nevjerodostojnim. Sastanak u gostionici kod Majića na kojem je Prates čuo da će Đureković na dan ubojstva doći u garažu, sudac je opisivao jedan sat nakon izricanja presude – vijeće je uvjereno da je Đureković najavio kad će doći u garažu, rekao je sudac Dauster. Samo je Prates znao da je Đureković završio članak i da će doći u garažu.

Prates je mogao nazvati Perkovića na odmoru u hotel i dojaviti mu mjesto, rekao je sudac. Đureković je bio na oprezu, znao je da može bježati samo na glavna drvena vrata. Sudac je raspravio i nekoliko mogućnosti da je Đureković s nekim dogovarao sastanak ili da je netko mogao zasmetati ubojicama.

Suočavanje s prošlošću

Sudsko vijeće Visokog zemljaljskog suda u Muenchenu nada se da će presuda Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču pokrenuti proces sučeljavanja s prošlošću u Hrvatskoj i zemljama nastalima nakon raspada Jugoslavije, rekao je sudac Manfred Dauster obrazlažući presudu. “Do ovog procesa je pred ovim sudom došlo samo zato jer se to prije toga nije dogodilo u Hrvatskoj. Mi ovdje ne postavljamo pitanje zašto je to bilo tako”, rekao je sudac Dauster.

“Nadamo se da će u zemljama koje su nastale nakon raspada Jugoslavije doći do znanstvenog sučeljavanja s ovim povijesnim razdobljem. Koliko je to polje tamo neistraženo dovoljno govori činjenica da smo morali kao vještake pozvati jednog danskog i jednog njemačkog povjesničara”, primjetio je Dauster. “Budući naraštaji će donijeti svoj sud o tomu zašto se proces sučeljavanja s tom stranom povijesti još nije dogodio”, zaključio je Dauster. Sudac je okrivljene na kraju uputio u mogućnost revizije pred Visokim sudom, a nakon završetka ročišta iz publike se čuo i ustaški povik Za dom spremni.