Potječem iz obitelji hrvatskih veleposjednika u kojoj su moji prednici, pradjedovi , prabake, djedovi, bake i moji roditelji kroz stoljeća stjecali imovinu na legalan način, a koja se nalazi na području gradova Delnica i Siska, te Posedarja kod Zadra. Tu istu imovinu naslijedili su moji roditelji koji su za svog života saznali da su bez iste ostali nezakonitim radnjama državnih službenika i namještenika.
Pravno, jedini legalni načini stjecanja vlasništva su : kupovina, darovanje i nasljeđivanje.
Međutim, naši državni činovnici: suci, djelatnici državnih institucija i namještenici dosjetili su se da izmisle i četvrti način, koji je za sad izuzetno uspješan i ne postoji pravni lijek kako se od njega zaštititi, a da pri tome ne naiđete na ogromnu prepreku koja se zove blagim jezikom korupcija u pravosuđu koje ima sve više.
Pokušat ću Vam objasniti modus operandi kojim građani ostaju bez nasljedstva na mom slučaju, gdje sam nasljednik imovine u Delnicama, Posedarju i Sisku.
Delnice – Gorski Kotar
Obitelj Majnarić, po očevoj liniji, je stoljećima živjela u Delnicama, srcu Gorskog Kotara. Dio mojih prednika odselili su u SAD i Kanadu još u 19. stoljeću i novcem koji su tamo zarađivali mukotrpnim radom, kupovali su zemljišta na području grada Delnica, Mrkoplja, Dedina i Zalesine. Jedni su od rijetkih koji su učestalo putovali Hrvatska -SAD i «krvavo» stečenim novcem kupovali zemljišta od vlasnika, za koja su bili sigurni da će njima i njihovim potomcima osigurati sigurnu budućnost. Međutim, početkom 90- ih godina 20. stoljeća dok je trajao Domovinski rat, državni službenici i namještenici suda i katastra u Delnicama odlučili su se na «novi junački pothvat» dotad neviđen u sudskoj praksi. Izvršili su uništavanje i prikrivanje sudskih originalnih odluka o nasljeđivanju i počeli «proizvoditi» nova rješenja o nasljeđivanju, koja nemaju «veze sa zdravom pameti», vršeći tako prijenos na «novokomponirane» i «novopečene» tzv. «vlasnike».
Prvi trag mom pokojnom ocu je bila izjava državnog službenika, danas pomoćnika državnog odvjetnika da «zaboravi svu zemlju u Gorskom Kotaru». Riječ je o 23 hektara zemljišta koje je odlukama i rješenjima o Urbanističkom planu postalo krajem 1990- ih građevinsko zemljište ili je to tek trebalo postati. Čim su za to saznali, lokalni stanovnici su potaknuti da se upišu u Katastru u posjed na zemljišta za koje su dobro znali da nisu njihova niti članova njihovih obitelji. Međutim koristeći imena i prezimena svojih prednika koja su identična imenima prednika moje obitelji, upisali su se na terenu bez ijednog valjanog dokumenta u posjed na nekretnine koje su vlasništvo moje obitelji po principu, uzmi ono što ti se sviđa.
Daljnja radnja, koja je sigurno dobro plaćena je uništavanje originalnih posjedovnih lista u Područnom uredu za katastar u Delnicama i «proizvodnja» novih posjedovnih lista koja su sada glasila na – do nedavno ljude bez zemljišta, tzv. «bez zemljaše».
Zamišljeno – učinjeno. Sad je samo trebalo izvršiti promjene u našim «bajnim» zemljišnim knjigama koje se krivotvore bez straha. To je učinjeno na «legalan» način: uništiti trag o pravomoćnom rješenju o nasljeđivanju i sačiniti novi- sa identičnim imenima ali sa osobama koja nemaju dokaz o legalnom načinu stjecanju tih istih nekretnina. Trebalo je naći samo dva svjedoka koji će pred sudom potvrditi da je ta osoba u poštenom posjedu i presuda je donesena «u ime Republike Hrvatske». Takvih je presuda više u mom posjedu i dokaz su da se osoba bez problema proglašava vlasnikom i posjednikom nekretnine koja nije nikad bila u posjedu, a kamo li u vlasništvu tog tužitelja ili njegovih prednika.
Iz tog razloga pokrenuo sam više sudskih postupaka uz polaganje svih relevantnih dokumenata iz kojih je vidljivo tko je stvarni vlasnik i nasljednik brojnih nekretnina i koji čekaju i stoje u ladicama Općinskog suda u Delnicama već više godina, gdje se po tim predmetima apsolutno ništa ne radi.
Za to vrijeme, tužbe od tih nevlasnika protiv mene idu sasvim brzo i redovito, iako je iz istih svakom jasno da su podnesene bez obaveznih dokumenata koji bi potkrijepili te tužbe radi «priznavanja vlasništva». Tko bi to trebao priznati vlasništvo ljudima koji svojim lažima i krivotvorinama pokušavaju oteti uz «blagoslov» suda i sudaca pojedinaca moju imovinu koju sam naslijedio od svojih prednika?
Osnovni problem u cijeloj priči je da sudac sam određuje visinu vrijednosti spora, koji je ispod praga, ne bi li se spriječila revizija od strane Vrhovnog suda.
Konkretno, jedna od tih osoba koja je uz pomoć djelatnika suda dobila protuzakonito rješenje o nasljeđivanju kojim se proglašava nasljednikom nekretnina iza svoje pokojne majke, a da njezina majka nikad nije bila niti knjižni niti izvanknjižni vlasnik nekretnina za koje mene tuži, postavlja vrijednost spora od 10.000,00 kn (cca. 1400 Eura) a da zemljište (dvije građevinske parcele sa bespravno izgrađenom vikend kućom ) koje je u vlasništvu mene i moje obitelji, radi se od oko 5.000 m2 realno vrijedi 150.000 Eura. Sudski spor je u tijeku od 2008 godine te nije još donijeto prvostupanjsko rješenje.
Posedarje kod Zadra
Prednici moje majke, obitelji Brala i Šimurina, stekli su vlasništvo na brojnim nekretninama koje su u naravi bili maslenici i šume. Izglasavanjem novog GUP-a i prolaskom auto ceste, zemljište je poput onog u Delnicama dobilo višestruko na vrijednosti i opet u ponovljenoj priči nastupa Katastar. Za vrijeme stvaranja nove neovisne Hrvatske i za vrijeme trajanja Domovinskog rata, vrši se premjer i brojne parcele u vlasništvu moje majke postaju «preko noći» posjed osoba koje se identično kao i u Gorskom Kotaru proglašavaju djecom i unucima stvarnih vlasnika koristeći identičan način preklapanja imena i prezimena.
Kao i u Delnicama i u Zadru se vrši uništavanje originalnih posjedovnih listi i «proizvodnja « novih posjedovnih lista u kojima smo zakinuti moj brat i ja za upravo najvrednije nekretnine, građevinske parcele.
Ovdje nije bilo potrebe za uništavanjem zemljišnih knjiga iz razloga što su iste uništene u II svjetskom ratu prilikom zračnog bombardiranja grada Zadra.
Međutim, djelatnici suda i katastra u Zadru pristupili su uništavanju – i to sistematskom, pravomoćnih rješenja o nasljeđivanju koji su položeni kod suda i na temelju kojih je izvršen prijenos vlasništva u korist naše majke. Čestice su iscjepane na više manjih ne bi li se tako lakše prodale od nevlasnika, koji su sebe prozivali vlasnicima iako to dobro znaju da nisu.
Za najveću parcelu od preko 700.000 m2. koja nam je otuđena krivotvorenjem zemljišne kniige i to na način da je preko broja 0 upisan broj 1 na broj čestice gotovo identičnog broja, vodi se spor od 2008. godine, i koji se seli sa suda na sud i sad je trenutno predmet protiv tužene RH rješenjem Vrhovnog suda RH na Općinskom sudu u Pagu, bez naznake kad se misli donijeti zakonita prvostupanjska odluka.
Sisak
Nacionalizirana imovina moje obitelji po bakinoj strani trebala je biti vraćena mom pokojnom ocu po Zahtjevu koj je uz priloženu svu relevantnu dokumentaciju podnio još 1993. godine. Ured državne uprave je i tamo uz pomoć suda izvršio krivotvorenje zemljišnih knjiga i abecednog popisa vlasnika i proglasio da ta imovina ne postoji, odnosno da je uništena tijekom Domovinskog rata ( više zgrada i gospodarstvenih objekata).
Nakon tužbe koju sam dobio na Upravnom sudu RH protiv tuženog Ministarstva pravosuđa RH u 2009. godini, Ministarstvo pravosuđa RH uporno šuti,a preko službenih stranica Ministarstva pravosuđa RH uredno se prati prodaje imovine koja je oteta mojoj obitelji, se prodaje fizičkim i pravnim osobama, bez namjere da se ista nama vrati ili da nas se obešteti .
Za sve ovo obaviještene su sve institucije u Republici Hrvatskoj putem odvjetnika koji su nas zastupali i koji nas zastupaju, ali svi šute.
«Zemlja je vaš identitet» stoji u jednom od aktivnih projekata koje vodi Ministarstvo pravosuđa. Ne postoji institut zaštite privatnog vlasništva.
Nakon iskorištenih pravnih instanci, zatražili smo i zaštitu putem Međunarodnog suda za ljudska prava u Strasbourgu.
Umjesto očekivanog, pozitivnog rješenja, dobio sam kratki odgovor da se moj Zahtjev koji sam podnio putem francuskog odvjetnika, odbija temeljem članka 34 i 35 Konvencije.
Koje Konvencije?
Pri tome se osoba koja je napisala taj dopis poziva na Protokol, bez navođenja broja istoga. Međutim, Protokol 14 koji je na snazi od 2010. godine i koji Republika Hrvatska nije potpisala i ratificirala, onemogućava upravo ovakve dopise kojim se zaustavljaju prijavitelji.