PRAVDA NA HRVATSKI NAČIN

Hrvatska se u poraću smatra oazom za domaće i uvezene kriminalce.  Kriminalni kraci dijele se i razmnožavaju brzinom kakvom se razmnožavaju i gljive. Spore tog kriminala sežu u najdublje  dijelove financijskog poslovanja, gospodarstva, i u džepove građana. Uništili su sve što se uništiti dalo, i još uvijek drže čvrstim stiskom građane oko vrata.

Potpuno pogrešno institucije nastupaju kao da su one bitne i nezamjenjive građanima Hrvatske, a upravo je suprotno, bez građana koji pune državni proračun na koje su te institucije „uštekane“  one ne bi funkcionirale. No to očigledno njima nije razlog da pokažu malo više sućuti prema žrtvama njihovog vlastitog nerada i nemara?

Piše: Nada Landeka

Hrvati su već odavno svjesni da u Hrvatskoj vlada paralelni financijski sustav. Nemilosrdan i ubojit. Svakodnevno, iz brojnih gradova RH pristižu vijesti o samoubojicama, ljudima koji su izgubili snagu, izgubili vjeru u pravnu državu, vjeru u zaštitu njihovih ustavnih prava, ljudi s dužničkom omčom oko vrata.

Uvijek se u takvim situacijama postavlja pitanje tko je odgovoran, i tko je kriv za izgubljene živote?

Ukoliko Država nije osigurala djelotvorne osigurače zaštite ljudskih života, tada je najvećim dijelom odgovorna Država i oni koji ju vode.

Tijekom 2010 i 2011 godine u medijima je odzvanjala afera s kreditnim uredima. Dok ista nije izbila u javnost, i dok mediji o njoj nisu otvoreno i javno progovorili nije bilo nade za zaštitu žrtava tih kreditnih ureda. Istovremeno, kriminal koji se nad tim ljudima i njihovom imovinom provodio, bio je žestok. Borba Davida protiv  Golijata. Neupućenim ljudima mogućnost zaduživanja u kreditnim uredima, u austrijskim zadrugama, u uredima gdje im nisu provjeravali „krvnu sliku“ izgledalo je vrlo primamljivo.  Nisu mogli ni sanjati da,  takvi uredi ne samo da nisu provjeravani od strane institucija koje su bile dužni provoditi nadzor, već još šokantnije, postoje ozbiljne sumnje da su ti nelegalni kreditni uredi i nelegalne RBA austrijske zadruge i druge kreditne ustanove koje su na području RH poslovale bez potrebnih dozvola i kontrole, preko svojih plasmana prale novac opljačkan pretvorbom i privatizacijom, a i nakon okončanog rata sustavno isisavan iz Hrvatske.  Još se uvijek provjerava, ali mnogi neslužbeno tvrde da su upravo Hrvati inicirali osnivanje tih ureda, i financiranje Hrvata putem  RBA zadruga i drugih malih i nepoznatih banaka s područja Austrije.

Iako se kontrola može jednostavno i transparentno obaviti, do sada još uvijek, evo već nekoliko godina, pravog odgovora na brojna pitanja nema.

Zašto nema odgovora?

Hrvatska se u poraću smatra oazom za domaće i uvezene kriminalce.  Kriminalni kraci dijele se i razmnožavaju brzinom kakvom se razmnožavaju i gljive. Spore tog kriminala sežu u najdublje  dijelove financijskog poslovanja, gospodarstva, i u džepove građana. Uništili su sve što se uništiti dalo, i još uvijek drže čvrstim stiskom građane oko vrata.

Već smo pisali o činjenici da su svi ugovori o kreditu, ugovori o zajmu, javnobilježnički akti sklopljeni i ovjereni na nezakonit način (nisu poštovani domaći ni međunarodni propisi), dok su institucije koje su davale zajmove i kredite zapravo bili „padobranci“ na domaćem financijskom tržištu. Nelegalno i bez ikakvih prijava i dozvola za te financijske plasmane, nelegalne tvrtke i posrednici  isplaćivali su zajmove, a zauzvrat halapljivo gutali  nekretnine, poslovne prostore i domove Hrvata.

Sporni ugovori u kreditu sklopljeni su na području Republike Hrvatske, dok su potpisnici tih ugovora, kao davatelji kredita  zadruge, štedionice, i trgovačka društva registrirana u Austriji, Mađarskoj, Češkoj i dr. europskim zemljama.

Pojedina trgovačka društva obavljala su djelatnost kreditnih institucija i kreditnih ureda na području Republike Hrvatske, registrirani kao d.o.o., u čijoj djelatnosti je opisano „kreditiranje, hipotekarni krediti i poslovanje s nekretninama“,  iako su ta društva registrirana sa samo 20.000,00 kn temeljenog kapitala,  te su poslovale i sklapale ugovore o kreditima bez potrebnih dozvola za financijsko poslovanje ili za posredovanje s kreditima (kreditni uredi)  ili nekretninama (agencije) propisanih Zakonima RH, što nije sukladno sa važećim Zakonima i Ustavom RH, niti sa Europskom Konvencijom o ljudskim pravima.

Ugovori o kreditu sklopljeni sa brojnim „kreditnim uredima i štedionicama“ potpisivani su  na javnim mjestima, u kafićima, ili u hodnicima javnih bilježnika dok potpisnik (strani državljanin ili strana pravna osoba) uopće nisu bili prisutni kod javnih bilježnika prilikom potpisivanja akata u javnobilježničkim uredima?

Točno. Svi ovi nelegalni postupci legalizirani su činjenicom da tijela zadužena za nadzor istih i sankcioniranje sivog financijskog tržišta i pranja novca, nisu do danas učinili ništa da bi takvo nezakonito postupanje sankcionirali.   Upravo suprotno, godinama su se trudili „opravdati“ takvo poslovanje,  čime umjesto ozbiljnim investitorima i ulagačima šalju poruku kriminalcima i otimačima; „Dođite u Hrvatsku, ovdje vam je zajamčeno nekažnjeno i nelegalno poslovanje!“

Zbog problema sa nelegalnim kreditorima  ubio se i  branitelj iz Kaštela, no nije jedini,  a vjerovatno niti posljednji branitelj koji se odlučio na taj  tužan i tragičan potez?

Na žalost! Svojom smrću nije riješio problem, ali je ukazao na dramatičnu činjenicu da Hrvati učestalo moraju dokazivati institucijama nešto – što je zapravo njihova dužnost i zbog čega oni postoje.

Potpuno pogrešno institucije nastupaju kao da su one bitne i nezamjenjive građanima Hrvatske, a upravo je suprotno, bez građana koji pune državni proračun na koje su te institucije „uštekane“  one ne bi funkcionirale. No to očigledno njima nije razlog da pokažu malo više sućuti prema žrtvama njihovog vlastitog nerada i nemara?

Nepojmljivo je da u državi koja sebe naziva „pravnom“ , u državi u kojoj se pozivaju na Ustav i zakone, na pravomoćne sudske odluke, zapravo se svakodnevno događa da sve te odredbe ne predstavljaju ništa svima onima koji su se postavili „iznad zakona“ i koji su očigledno gospodari Hrvatske. U suprotnom,  nezakoniti ugovori o kreditima i javnobilježnički akti sklopljeni sa pravnim i fizičkim osobama  na području Republike Hrvatske, a koji nisu sklopljeni u okviru zakona, ne bi smjeli proizvoditi nikakve pravne učinke.Nadležne institucije, pa i sama Vlada RH, iste je  morala odlukom ukinuti  i to vlastitom inicijativom, a ne nikakvim posebnim uvjeravanjima, jer je njihova dužnost štititi zakon i Ustav RH.

Do sada je gotovo potpuno   razotkriveno bezakonje, i suprotnost istih svim domaćim i međunarodnim zakonima o financijskom i deviznom poslovanju.  

Na žalost uspavane hrvatske institucije još ne daju nikakve odgovore na podnešene prijave.

Čemu onda služi Zakon o kaznenom postupku, i Zakon o odvjetništvu kojim su jasno propisani rokovi u kojima bi insitucije morale provesti istragu, uputiti podnositelja prijave o učinjenom, a nakon čega se provodi ili kazneni postupak po službenoj dužnosti ili se prijavitelji upućuju da postupak nastave sami po Optužnom prijedlogu kao oštećenici. Nečinjenjem ničeg – građani su dodatno oštećeni, jer državni službenici nisu svoj posao odradili u zakonom propisanom roku, niti je građanima omogućeno da se obrane i zaštite sami kao alternativnom opcijom.

Služe li te institucije onda građanima, ili nekom trećem?

Građani su prepušteni kriminalnoj stihiji koja ih je ogulila do gole kože. Ovršenike/blokirane građane  bacilo se na koljena, oduzelo im  se dostojanstvo, dom, pravo na život?

Otimanje nacionalnog blaga   i kolonizacija Hrvatske putem rasprodaje nekretnina na području RH postao je  glavni biznis stranih pravnih i fizičkih osoba koje iste stječu u ovršnim postupcima, kao ovrhovoditelji,  i to mahom temeljem nezakonitih i neustavnih ugovora o kreditu i javnobilježničkih akata. Istovremeno im je ista ta naša neučinkovita vlast omogućila da nekretnine stječu bez plaćanja poreza na nekretnine i bez plaćanja poreza na dobit, što predstavlja apsolutnu diskriminaciju građana RH u odnosu na otimače iz inozemstva.  Za iste stvari građani RH odavno već bi sjedili u zatvorskim ćelijama služeći kaznu zbog utaje poreza.

Takvim postupanjem  direktno se  rasprodaje hrvatsko blago i imovina hrvatskih građana, dok  stranci stječu  hrvatske  nekretnine  bez ikakvog poštivanja zakonom propisanih procedura?  

Šokira činjenica što ne samo da te strane pravne i fizičke osobe nisu spriječene u činjenju kriminala, već upravo suprotno potaknute su u svojem nezakonitom postupanju od Ministarstva financija i Hrvatske narodne banke, pa i gruntovnica širom zemlje a što dokazuje slijedeće;

Strane pravne osobe iz Austrije, pa i strane fizičke osobe u Hrvatskoj su od Ministarstva financije dobile na upotrebu i u svrhu identifikacije i uknjižbe privremeni OIB, kako bi, iako nemaju registriranu podružnicu na području Republike Hrvatske,  mogle se upisati kao vlasnici nekretnina stečenih u ovršnim postupcima u zemljišnim knjigama.

Kako je moguće, da jedno od vodećih državnih tijela zaduženih za kontrolu toka novca, zapravo pogoduje stranim osobama omogućujući im da pomoću privremenog OIB-a koje se na području Hrvatske ponašaju kao da se radi o legalnim institucijama?  

Slučaj Općinskog suda u Ivanić Gradu, uz sve navedeno, dodatno šokira i dokazuje izrečene tvrdnje. Naime,  na jednoj od nekretnina koje su se našle u ovršnom postupku kao predmet ovrhe, uknjižba prava vlasništva u korist strane fizičke osobe izvršeno je temeljem Rodnog lista koje je izdao Matični ured Medvešćak u Zagrebu, što je nepojmljivo. Zakon vrlo jasno i precizno propisuje kako, temeljem kojih dokumenata i na koji način se može izvršiti uknjižba u zemljišnim knjigama, iz čega je vidljivo da ispravna dokumentacija predstavlja Ugovor o kupoprodaji, Ugovor o kreditu ili zajmu sklopljen prema važećim zakonima zemlje u kojoj je sklopljen ili Rješenja nekog državnog tijela, te kao dodatno i obvezno fotokopija osobne iskaznice, fotokopija putovnice (ako nije osobna iskaznica), i domovnica, odnosno drugi dokaz o državljanstvu,

Bez tih dokumenata ne može se izvršiti uknjižba, a neka isto pokuša bilo koji Hrvat, uknjižba će mu biti odbijena.

Kako je onda moguće da suprotno načelu reciprociteta, strana pravna osoba može se  ipak uknjižiti bez regisrirane podružnice u Hrvatskoj,  kojom bi  njihovo poslovanje na području RH bilo legalno, a fizička strana osoba na temelju rodnog lista koje mu je Bog zna kakvim kanalima ili vezama izdao matični ured Medvešćak?

Na upit,  referenti Gruntovnice Općinskog suda u Ivanić Gradu šutjeli su, dok u Matičnom uredu Medvešćak nisu znali dati odgovor, opravdavajući se da je to zastarjeli podatak s obzirom da se podaci čuvaju „samo dvije godine“.

Što propisuje Zakon u Republici Hrvatskoj?

Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine” broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00 i 73/00) u članku 356. stavak 1. određuje: “Strane fizičke i pravne osobe mogu, pod pretpostavkom uzajamnosti, stjecati na temelju nasljeđivanja vlasništvo nekretnina na području Republike Hrvatske”. U članku 356. stavak 2. navedenog Zakona propisano je: “Strane fizičke i pravne osobe mogu, ako zakonom nije drukčije određeno, pod pretpostavkom uzajamnosti, stjecati vlasništvo nekretnina na području Republike Hrvatske, ako suglasnost za to dade ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske, po prethodno pribavljenom mišljenju ministra pravosuđa  Republike Hrvatske, ako zakonom nije drukčije određeno”. Sukladno članku 356. stavak 2. navedenog Zakona strana fizička ili pravna osoba koja želi steći pravo vlasništva na nekretnini u Republici Hrvatskoj temeljem pravnog posla “inter vivos” treba ishoditi prethodnu suglasnost koju je ovlašten dati Ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske. S time u svezi stranka može pokrenuti postupak za dobivanje suglasnosti, osobno ili putem punomoćnika, podnošenjem zahtjeva na hrvatskom jeziku koji se dostavlja izravno Ministarstvu vanjskih poslova, Odjel za konzularne poslove, Medulićeva 34, 10000 Zagreb, (niti jedan sud u RH nije zatražio odobrenje nadležnog ministarstva za uknjižbu prava vlasništva stranih fizičkih i pravnih osoba koji se temelje na ovršnim postupcima)

Kako su gruntovnice  širom Hrvatske uopće mogle izvršiti uknjižbu na temelju takvih Ugovora i javnobilježničkih akata sklopljenih sa strancima,  iako nemaju „nadovjeru“, Apostille, pa nisu „legalizirani“ na području RH zbog čega ne predstavljaju valjane isprave za pokretanje ovršnog postupka i uknjižbu prava vlasništva?

Ovrhe na novčanim sredstvima još jedan oblik užasne pljačke građana

Zakonom o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima, a i ovršnim zakonom propisano je da žalba na Rješenje o ovrsi ne odgađa izvršenje.  Zapljena novčanih sredstava vrši se odmah po donošenju Rješenja o ovrsi, a zapljenjena sredstva stoje rezervirana na posebnom računu FINE. Istima ne raspolažu ni ovršenik ni ovrhovoditelj??  Zapravo, bolje upućenima je sasvim jasno da zapljenjenim sredstvima sve dok se ne prenesu na račun ovrhovoditelja  raspolaže država.  Stoga sudovi mahom donose gotovo odmah Rješenje o odgodi ovrhe na novčanim sredstvima, bez da ovrhvoditeljima uopće upute Prijedlog za odgodu ovrhe, (što su zakonom dužni).

Proizlazi da tamo gdje postoji interes države, tamo se odluke donose promptno?

Suci svoje odluke obrazlažu vlastitom procjenom trpi li ovrhovoditelj štetu zbog odgode ovršnog postupka ili ne, odnosno procjenjuju da ovršenik provedbom ovrhe na novčanim tražbinama trpi štetu, pa istu odgađaju, ali ovršenik time ne raspolaže novcem.  Nejasno je kako uopće sudac može procijeniti tko trpi veću štetu, i na koji način se ta šteta manifesitra, kao što je nejasno i po kojim se kriterijima donose Rješenja o odgodi u ovršnim postupcima na novčanim tražbinama a na nekretninama ne donose.

Nameće li se u takvom postupanju sudova odgovor?

Da. Naime, poznato je da u bankarskom i financijskom poslovanju nekretnine predstavljaju glavni bonitet financijskih institucija.  Bankama se bonitet mjeri prema vrijednosti nekretnina koje posjeduju a na temelju kojih pribavljaju  Pfandbrief – tj. kreditno pismo kojim se dalje zadužuju. Općenito, novčani tok ili rizik ili oba svojstva neke temeljne  imovine prenosi se investitorima na tržištu kapitala izdavanjem obveznica čija obilježja u pogledu rizika i povrata na ulaganje proizlaze iz rizika i povrata temeljne imovine.

Ekonomski analitičari tumačeći Hrvatski zakon o sekuritizaciji  pokazuje da se neto utjecaj na vanjski dug može kontrolirati. Štoviše, postoje scenariji koji na određeni način mogu dovesti do smanjenja vanjskoga duga. Takva se mogućnost može ostvariti zbog ugrađenog poticaja bankama da primitke od sekuritizacije (zaduženost temeljem pfandbriefa) iskoriste za vraćanje obveza prema inozemstvu, ili drugim rječima otetim nekretninama od ovršenika, kojima banke postaju vlasnici – država je omogućila vraćanje vanjskog duga Republike Hrvatske.

Dakle, očigledno je da se s jedne strane novčane ovrhe odgađaju iz razloga jer se novac „zamrzava“  na posebnim računima  kojima ne raspolažu niti ovršenik, niti ovrhovoditelj, dok se ovrhe u pravilu rijetko odgađaju na nekretninama, koje predstavljaju jamstvo u kreditnim poslovima financijskih institucija, koje mahom kreditiraju i samu državu.

U Republici Hrvatskoj građani su nezaštićeni, prema svemu sudeći zbog interesa vlasti i države, koju istovremeno ovršenici financiraju iz svojih ionako praznih džepova.

Autor: Nada Landeka