Malo, hrvatsko selo Kijevo, nedaleko Knina, 25. kolovoza 1991. napadnuto je svim raspoloživim sredstvima zločinačke Jugoslavenske narodne armije (JNA), pod vodstvom ratnih zločinaca generala Ratka Mladića i Mile Martića. Dan kasnije, tj. 26. kolovoza, dogodio se najcrnji dan kijevske povijesti – Kijevo je sravnato sa zemljom. Agresori su opljačkali, zapali i srušili obiteljske kuće, gospodarske zgrade, crkvu, školu, sve, baš sve, što je imalo veze s hrvatstvom. Mali broj hrvatskih branitelja pružao je žestok otpor, ali krvnici su bili puno jači. Jedan dio stanovništva morao je napustiti svoja vjekovna ognjišta, zbjegom preko Kozjaka prema Maovicama i Drnišu. Iz Drniša otpremljeni su autobusima u Kaštele, gdje su počeli njihovi teški prognanički dani. U borbama za Kijevo zarobljeno je 7o branitelja, dok ih je troje ubijeno. Mnogo je više bilo mučeno i ubijeno onih (starijih i nemoćnih) koji su nakon okupacije ostali u selu. Tu je JNA pokazala svoje pravo lice. Četnički generali i četnička vojska na ovim je prostorima, na žalost, vježbala ono što je potom uslijedilo u Vukovaru i Škabrnji, ali i u niz drugim gradova i mjesta diljem Hrvatske.
Prije Kijeva, početkom srpnja 1991., zločinačka JNA, u suradnji sa srbijanskim četnicima i domaćem stanovništvom – izdajicama, gotovo je na isti ili sličan način opljačkala i spalila selo Ćelije, nedaleko Vukovara.
Sad se ponovno postavlja pitanje odgovornosti. Nitko, dakako, za ove teške ratne zločine nikada nije odgovarao, a zanimljivo je i to da se u svezi toga ne javlja ni Milorad Pupovac, tzv. Srbin po zanimanju, ali ni njegovi „ađutanti“, poput Tešelič, Pusić, Pilsla, Josipovića, Mesića i drugih, koji svako malo, u suradnji s bivšim partizanima i komunistima „gostuju“ diljem Hrvatske po šumama i gorama i drže lekcije, kako Hrvati, ne priznaju (sic!) antifašizam i kako se bore (da ti pamet stane) za povratak ustaštva, i slične gluposti.
Uz to, ne mali broj hrvatskih branitelja i domoljuba i danas se nalazi pod teškim optužbama ili „onkraj brave“, što im je valjda „nagrada i priznanje“ za stvaranje slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države.
Nu, kako bilo da bilo, gdje su sada i zašto se ne javljaju „borci iz 1941.“?
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)