Vanjska i unutrašnja urota protiv Nezavisne hrvatske države, s ciljem ozloglašavanja, pljačke i, u krajnjem ishodu, uništenja – a koja, implicitno i eksplicitno, svjesno ili iz čudovišnog nemara za hrvatske probitke, uključuje i sam vrh ove nevjerojatne zemlje (Mesića, Sanadera i Josipovića) – nastavlja se, što bi se reklo, punom parom.

Vječnim hrvatskim neprijateljima u zemlji, te bližem (Srbija, Italija) i daljem okruženju, čak je, po svemu sudeći, i oslobađajuća presuda hrvatskim generalima bila tek jedan kratak zastoj i nevažan – makar i neugodan – udarac. Jamačno su shvatili da je njezine učinke moguće ublažiti pa i potpuno ukloniti udarničkim podrivačkim radom.

Do ovog zaključka došli smo uvidom u novo poglavlje priče, koju je 22. studenoga 2012. godine godine objavio  Hrvatski list pod naslovom ”Hrvatski odličnik’, koji je objavio laž o ‘60.000 srpskih civilnih žrtava’ Oluje’, i koja (priča) već dobiva obilježja međunarodnog skandala.

U tom njezinu prvom dijelu protagonisti su bili riječki Talijan Giacomo Scotti, koji je 1996. godine napisao najbješnju i najlažljiviju knjigu o Oluji, bez premca na objema stranama Drine, i vladajuća riječka partizanija, koja je rečenom talijanskom klevetniku 2008. godine dodijelila nagradu za životno djelo.

Ovih dana na Scottijevu stranu, preko svoga dnevnika Il Manifesto, stali su talijanski komunisti (taj totalitarni talog u famoznoj ‘Europi 21. stoljeća’ još uvijek postoji !?) i njihov čovek, drug i pajdaš Predrag Matvejević, pravomoćno osuđeni klevetnik u Hrvatskoj i heroj dviju hrvatskih predsjedničkih marioneta.

Riječ je najprije o Sorosevu i Montgomeryjevu potrčku Stipi Mesiću, koji ga je 2001. godine odlikovao Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića (koji se jamačno u grobu prevrnuo) – vjerojatno za njegovo ratno dezerterstvo od 1991. do 1995. i zdušnu protuhrvatsku promidžbu po svijetu tih godina. Također i Ive Josipovića, koji ga je 27. srpnja 2010. godine imenovao predstavnikom Republike Hrvatske u Međunarodnoj organizaciji frankofonskih država.

Matvejević, visoko plasirani pripadnik svjetske masonoidne klateži ‘s ovih prostora’ – među ostalim i doživotni potpredsjednik Međunarodnog PEN kluba čija je centrala u Londonu –tako je 17. siječnja 2012. godine u rimskom Il Manifestu svim srcem stao uz Scottijevu prijesnu i zločinačku laž o ‘60.000 srpskih civilnih žrtava’ Oluje, nazvavši mene, novinara Joška Čelana, i Hrvatski list – ‘fašistima’.

I Scotti i Matvejević pritom svojim drugovima čitateljima nisu naveli ni jedan jedini redak Scottijeve knjige, pa tako ni tu ćosićevski lažljivu brojku od 60.000. S druge je strane, Gotovinin odvjetnik Luka Mišetić na portalu Hrsvijet od utorka 22. siječnja 2012. godine  kazao kako je Čičkov tzv. ‘Hrvatski helsinški odbor 1999. godine iznio lažan podatak o ubijenih 600 Srba za vrijeme Oluje, dok je Haag uspio dokazati smrt 44 osobe.’

Kako vam to izgleda: 44 stvarnih prema 60.000 izmišljenih?! A onda je, vidjeli smo, Scotti razglasio tu mega laž jasenovačkih razmjera po cijeloj Italiji i šire, u čemu mu, evo, Matvejević svesrdno pomaže!

„Genocid nad Srbima”

Počelo je, dakle, mojim prilogom i pokušajima da se, nakon oslobađajuće presude lažno optuženim hrvatskim generalima osloboditeljima i cijeloj hrvatskoj državi, ustanove razmjeri bezočnosti izdajničke ‘haaške stranke’.

Umjesto da se, nakon ponovnog skretanja pozornosti novinara Joška Čelana, na prijesne i fantastične laži o 60.000 ‘srpskih civilnih žrtava’ u Oluji, Scotti pokrio ušima ili barem ispričao, on je, na znani četničko-staljinistički način, krivim prevođenjem i potpunim izbjegavanjem argumenata, pokušao prevariti talijansku (komunističku) javnost. Pri tome mu se dragovoljno i bezočno pri ruci našao i moćni pripadnik umrežene bjelosvjetske klateži Predrag Matvejević. On i Scotti zajedno su odglumili predstavu ‘Nevinosti bez zaštite’ i ‘preventivno umiranje’, u stilu ‘hrvatski neofašisti prijeti mi smrću! Scotti je tu bio samo osobito slikovit primjer: na 279. stranica svoje talijanske knjige ‘Hrvatska, operacija Oluja/ ‘oslobađanje’ Krajine i genocid nad srpskim narodom’ (naklada Gamberetti, Rim 1996.) objavivši cijelu tonu izraza mržnje prema hrvatskom narodu, s kojim živi od kraja četrdesetih godina prošlog stoljeća.

Hrvati su, napisao je među ostalim, u Domovinskom ratu bili najveći zločinci (str. 12. i 227.), pa su ‘premašili i srpske zločine u Bosni i Hercegovini’ (str. 275.), veći su, dakle, i od onih u srebreničkom genocidu. Scotti stoga Franju Tuđmana naziva ‘novim Ceausescuom’ (str. 86.) i ‘Sadamom Huseinom’ (str. 155.).

Hrvatski su mu političari ‘ideolozi zla‘ (str. 88.), hrvatsko iseljeništvo ‘novi i stari ustaše‘ (str. 111.), a Crkva u Hrvata ‘tradicionalno nacionalistička i povezana s najreakcionarnijim režimima: od onog bana Jelačića preko ustaške NDH, pa sve do Tuđmana’ (str. 111.).

Moju priču o Scottiju u Hrvatskom listu prenio je i portal Hrvatskog kulturnog vijeća, na kojem je niz čitatelja, posebno onih s riječkog područja, dao niz novih podataka za portret ovog talijansko-četničkog besprizornika, kojega hrvatska država desetljećima slavi, tetoši i drži na obilatim književnim jaslama.

I umjesto da se sada pokrije ušima i pusti da njegovi hrvatski drugovi ‘spontano organiziraju’ zaborav još jednog trajno djelatnog hrvatskog neprijatelja, on je – vjerojatno svjestan svoje nedodirljivosti jer je, kao i Matvejević, vlasnik i talijanskog državljanstva – odlučio, iznimno drsko i bezočno, prijeći u protunapad!

Tako tršćanski dnevnik Il Piccolo, nerijetko otvoreno iredentističko glasilo, 27. prosinca 2012. godine objavljuje Scottijev lukavo-groteskni vapaj ‘Život mi je u opasnosti!’ jer da ‘hrvatska neoustaška krajnja desnica’ prijeti njegovom ‘eliminacijom’. Tako on za svoje talijanske čitatelje ‘uklanjanjem’, odnosno ‘ubojstvom’, prevodi moj stvarni izraz ‘lustracija‘ (‘očišćenje’), kojim je ‘demokratski Zapad’, ali bez pretjeranog mara i ne svugdje, uklanjao iz javnog života najviše predstavnike totalitarnog komunističkog sustava.

Scotti je istodobno i zao – izmišlja i stavlja u navodnike cijeli niz rečenica, koje uopće nisam napisao, tipa ‘stigao je čas da se kazne hrvatski neprijatelji’ – i prolupao (pričinja mu se da je tekst objavljen u ‘zagrebačkom Hrvatskom slovu’, umjesto u zadarskom Hrvatskom listu).

Tvrdi da ga je, nakon moga teksta u Hrvatskom slovu od 14. srpnja 1997. godine, ‘u Rijeci skupina od šest-sedam ljudi u uniformama sličnim tuđmanovskoj miliciji pokušala udaviti’, te da je tom prilikom ‘za dlaku izmakao smrti’. Taj su, kako je rekao, ‘pokušaj atentata’, na jednom od brojnih portala ismijali čak i neki Scottijevi desni talijanski protivnici, kojima je bilo čudno kako se to ovaj ‘čovječuljak’ uspio oduprijeti snažnim i brojnim ‘krvoločnim ustašama’.

Meni je u toj priči o ‘smrtno ugroženom’ Scottiju posebno zabavna bila nevjerojatna sličnost s jednom drugom – o Miljenku Smoji, također četnikolikom talijanašu. I Smoje je, naime, nakon jedne od niza mojih kritika njegove potpore srpskom satrapu Slobodanu Miloševiću pribjegao operaciji ‘preventivnog umiranja’: 2. ožujka 1991. godine na 21. stranici Slobodne Dalmacije objavio je svoj podjednako lukavo groteskni tekst ‘Obrana na smrt osuđenog…’.

Ne treba posebno naglašavati kako se tršćanski list nije zaustavio na davanju potpore ‘osuđenom na smrt’ već je pokazao kako i sam žali i za oslobađajućom presudom hrvatskim generalima, i za zločinačkom ‘Krajinom’, koju piše bez navodnika. O njezinu oslobađanju govori kao o ‘takozvanom’.

Dottoressa za istok

Priča nije stala na tršćanskom listu pa se tako 8. siječnja 2012.g. na portalu krasnog talijanskog imena East Journal javila stanovita Chiara Milan, mlađahna Padovanka, buduća ‘dottoressa za Istok’. Svoj tekst naslovila je panično-prijeteći: ‘Ne popuštaju napetosti Hrvatske i Italije: neoustaše prijete Giacomu Scottiju’. Riječki je ‘čovječuljak’, dakle, stavljen u sklop, pa čak i središte samog ‘procesa približavanja Italije i Hrvatske’ te susreta predsjednika Giorgija Napolitana i Ive Josipovića, koji su, ističe ona, ‘javno osudili fašizam’.

A tko bi bili ti ‘fašisti’ s naše strane? Očito je iz cijelog sklopa: Hrvatski list i ja!

Tu sam već padovanskoj dottoressi sočno, ali u sebi opsovao bližu i dalju rodbinu. Naime, svaki put kad idem u Dugopolje, prođem pored mjesta gdje su njezini fašistički sunarodnjaci dva puta izvodili na strijeljanje moju najbližu – i to potpuno civilnu – rodbinu, oca Antu i dida Jozu. A potom su našoj imućnoj dugopoljskoj obitelji zapalili sve do temelja. Pri čemu za ove zločine nikad nitko nije bio kažnjen niti je šteta ikad bila nadoknađena.

Rečena talijanska gospođa ili gospođica uz to me optužuje i za ‘nezainteresiranost za proces popuštanja’ (valjda Hrvatske i Italije), kao i za ‘povijesni revizionizam’. Ovaj je izraz teško oružje iz arsenala planetarne ‘političke korektnosti’ i obično se odnosi na narušavanje makar i najmanje pojedinosti iz vladajuće velepriče o 2. svjetskom ratu.

Drugim riječima, ja bih tu sada trebao biti ‘povijesni revizionist’, iako pišem istinu, koju je u bitnome potvrdio i Haaški sud, a ne Scotti, zadrti velikosrpski lažac koji je stvarni broj ‘poginulih srpskih civila’ u Oluji povećao za 1.364 puta!

Gospođa ili gospođica Chiara ili, u prijevodu Jasna pri tome je sve zabucala. Spominje neki ‘popis hrvatskih neprijatelja u zagrebačkom Hrvatskom slovu. Njega na tom nadnevku uopće nema, pa nema ni popisa, postoji samo Hrvatski list od 27. prosinca. U njemu je mali popis hrvatskih pobunjenika u vezi s Miloradom Pupovcem, koji nisu nikakvi svjedoci o ‘etničkom čišćenju Srba’, već vojska.

Činjenica da o oslobodilačkoj akciji Oluja govori kao o ‘invaziji na Krajinu’ (bez navodnika) svjedoči da rečene četnika drži svojim saveznicima. To je sklonost, koju je očito naslijedila od svojih fašističkih sunarodnjaka tijekom 2. svjetskog rata.

Rječito je ovo njezino elementarno nepoznavanje činjenica. Ono je izraz šlampavog, ali ne manje opasnog talijanskog mini-imperijalizma. On bi htio ‘prodirati na Istok’, a spotiče se već na znanju o najbližem susjedstvu, u koje svake godine stotine tisuća Talijana dolaze na odmor. Imaju još oni učiti od vladajućeg planetarnog imperijalizma čiji agenti nerijetko znaju više o Hrvatskoj i od najbolje obaviještenih Hrvata.

Talijanski četnici

Nakon ove žalosne dottoresse na razini šlampave srednjoškolke, 17. siječnja 2013. g. uključeno je talijansko-komunističko teško topništvo: tamošnji dnevnik Il Manifesto, koji se čita u cijeloj zemlji. Već sam pogled na ime tekstopisca, Tommasa di Francesca, bio mi je dovoljan: on je bio pisac predgovora Scottijevoj knjizi iz 1996. godine.

U njoj je Di Francesco u ponečemu bio veći četnik i od samoga Scottija. Di Franceso je tada, prije 17 godina, pozivajući se na još jednog euromiloševićevca, Petera Handkea, pisao o ‘samoproglašenoj hrvatskoj nezavisnosti’ (str. 10.), optuživao Nato zašto ne ‘napadne hrvatske trupe u ofenzivi’, žalio za ‘unitarnim i multinacionalnim’ (jugoslavenskim?!) jezikom, koji je sada pretvoren u ‘nevjerojatne dijalektalne izmišljotine’.

Isti ton protuhrvatske mržnje izbija i iz Di Francescova teksta: haašku oslobađajuću presudu hrvatskim generalima naziva primjerom ‘sramne nekažnjivosti’. Izraz je to njegove junakinje i sunarodnjakinje Carle Del Ponte. Kad se njezinu sramnom liku i pravno-političkom (ne)djelu, prokazanom pred licem cijelog svijeta, doda i nakana talijanskog suca Fausta Pocara da naše uznike proglasi krivima, radi ‘miroljubive budućnosti’, jer je ionako ‘krivica za rat obostrana’, postaje jasno da ih je mnogo i zapadno – a ne samo istočno – od Hrvatske bolno jauknulo na haaške presude!

Di Franceso uzima za svjedoka i moćni New York Times, koji je navodno napisao da je sud odlučio ‘pod američkim pritiskom’. Potom nas i on naziva ‘hrvatskim neoustaškim fašistima’. Naravno, ni njemu ne pada na pamet spomenuti više puta navedenu brojku od ‘60.000 ubijenih srpskih civila’ koja je bila glavnim povodom moje kritike (iako i drugih povoda za nju ima u izobilju).

„Talijanski Jadran”

Istoga dana nakon objavljivanja toga Di Francesova teksta, 17. siječnja, javio se On: 81-godišnji Predrag Matvejević, sin svoga oca Vsevoloda, ruskog boljševika, i majke Angeline rođene Pavić, mostarske Hrvatice, partizanski kurir, zagrebački profesor, hrvatski ratni bjegunac 1991. do 1995. godine, dobitnik četiriju (počasnih) doktorata za neke mutne zasluge u Italiji, Francuskoj i Bosni i Hercegovini.

Suosnivač UJDI-ja, član Šuvarova jugokomunističkog SRP-a, propali kandidat ‘projugoslavenske Socijaldemokratske unije’ (Wikipedija), osuđen zbog klevete hrvatskog pisca Mile Pešorde na petomjesečnu uvjetnu kaznu i plaćanje sudskih troškova. Ne priznaje ni presudu ni hrvatski sud, u čemu mu pomažu Ivo Sanader, Ivo Josipović i niz moćnih stranih veleposlanstava.

Zdravko Tomac u svome ga dugom eseju u zagrebačkom Fokusu 11. studenoga 2005. godine otvoreno proglašava četnikom. Udruga hrvatskih sudaca zbog potpore ovom prijestupniku de-luxe napada Ivu Josipovića. Vladimir Gredelj, njezin nekadašnji predsjednik, naziva Josipovićevo imenovanje Matvejevića na visoku diplomatsku dužnost ‘sramotnim’ i ‘uvrjedom Vrhovnog suda’.

Velikan, naime, izjavljuje da ‘ne priznaje hrvatske zakone’, već, zaključujemo mi, ‘samo sud svoje partije’ – odnosno, nema suda za visokoumrežene, i to još u Londonu, i to još doživotno! (svi podatci iz životopisa su iz hrvatske Wikipedije).

Ovakav i ovoliki Matvejević, naravno, ne misli da svojim čitateljima – u nekoliko redaka tariguznog formata pod naslovom ‘Dragi Giacomo (Jakove), toliko nas je s tobom’ – treba išta kazati o Scottijevoj knjizi i o onih 60.000 izmišljenih ‘ubijenih srpskih civila’. Moj potpuno dokumentirani tekst ‘gnusni je napad’ na jednog ‘talijansko-jugoslavenskog pjesnika’.

Matvejević je ‘tužan’ i ‘stidi se’ zbog moga teksta – kao da ga je on napisao, a ne ja – jer on se stidi, ne samo u moje ime, već i u ime cijele ‘nesretne ex-Jugoslavije’. Ona toliko nedostaje njegovim francuskim, talijanskim i londonskim gazdama i pokroviteljima, a osobito njegovu prijatelju Giacomu i njemu, obojici, kako kaže, ‘južnih Slavena’ (mor’te si zamisliti: jedan Talijan, drugi Ukrajinac).

Naravno, kao obvezan sastav, i od njega dobivam(o) fašistički naslov, što je – kao i u slučaju spomenute Jasne (Chiare) Milan i drugih – vjerojatno već i sada utuživo. Kada pak uđemo u bajnu Europsku Uniju, jamačno će biti i lakše (hoće li i tada tovariš Matvejević priznavati samo sud svoje Partije?).

Tragajući za građom za ovaj tekst, uočio sam u ovom čudovišnom europskom i ‘hrvatskom’ sustavu, koji je stao iza dvaju zloćudnih iskorjenjenika, nametnika i napasnika kakvu-takvu utjehu – tračak informatički osviještenog hrvatskog narodnog otpora. Naime, na službene i lažljive wikipedijske životopise obojice nepoznat netko ubacio je dodatke, koji ih, makar i sažeto, točno opisuju (pod naslovom ‘Govor mržnje i propagande’, za Scottija, i ‘Osuda zbog klevete’, za Matvejevića).

U svakoj normalnoj (hrvatskoj) državi obojica bi bili marginalni lijevi ekstremisti ili bi se čak njima bavio sud za zaštitu ustavnog poretka, a u ovoj, koju vladajući partizani i četnici pretvaraju u ‘slučajnu’ ili ‘sezonsku’ državu, oni su ‘veličine’ i dio kaste nedodirljivih.

Ima, ipak, nešto još važnije. Svih ovih desetljeća, čak i u komunizmu, pisao sam o mletački lukavom talijanskom imperijalizmu (sredinom osamdesetih u beogradskom TV-dnevniku, koji je išao za cijelu tadašnju državu, beogradskom Mađaru Mihalyu Kovacsu, bratu skladatelja Kornelija, govorio sam kako nam Talijani nesmetano kradu ribu).

To je svojedobno jasno sažeo njihov vodeći geopolitolog Lucio Caracciolo u poznatom talijanskom specijaliziranom časopisu Limes ‘Jadran mora postati talijanskim jezerom‘ – i u tome su očito složni i njihova desna iredenta i ovi crveni fašisti Scottijeve i Matvejevićeve vrste (o sekundiranju ‘hrvatskih’ predsjednika Mesića i Josipovića također je dovoljno bilo riječi). A Srbi će se uvijek, kao u prošlom i pretprošlom ratu, naći tu da talijanskoj braći pruže junačku desnicu.

„Gospodski kastori”

Može, dakle, netko pomisliti da signora ili signorina Milan ne zna što govori, ali zacijelo zna što radi – ona i svi ovdje navedeni. Neka se samo svi ti obično neobaviješteni ‘mirotvorci’ prisjete žalosne sudbine hrvatskog plina u sjevernom Jadranu ili još žalosnije hrvatskog ekološko-ribolovnog pojasa. To su činjenice teške milijardama i milijardama eura koje je našim dragim zapadnim susjedima ‘darovao’ naš ‘dragi Ivo’ (Sanader) i drugi ‘gospodski kastori’ pod krinkama hrvatskih državnika.

Drugo je važno iskustvo ove prekojadranske polemike: ne iznenadimo se po ulasku u tu uzvišenu Europsku Uniju! Umjesto viših civilizacijskih „europskih mjerila” očekujemo da će nas  zaskočiti i trogloditi Scottijeve, Matvejevićeve i de Francescove vrste, ispod čijih se našminkanih multi-kulti faca kriju stare i dobro nam znane Staljinove brčine i tipično bezbožničko pljuckanje po bjelodanoj istini kakva je moja o Scottijevoj knjizi, i njezino prešućivanje kad god to zatreba zadrtoj ideološkoj istini i liniji Partije, ma kako se danas ona zvala.

Iz ovih (pod)sjećanja svatko može dobiti jasan odgovor na pitanje: čemu sve ovo?

Scotti – najveći srpski mitoman

Nakon ‘kardinalnog udarca’ od 17. siječnja u središnjem glasilu talijanskih komunista, Il Manifestu, priču je preuzeo cijeli niz komunističkih i drugih portala. Među njima uočio sam i jedan pod naslovom ‘Osservatorio Balcani e Imperijalizam.

Svih ovih desetljeća, čak i u komunizmu, pisao sam o mletački lukavom talijanskom imperijalizmu. Njega je svojedobno jasno sažeo njihov vodeći geopolitolog Lucio Caracciolo u poznatom talijanskom specijaliziranom časopisu Limes: ‘Jadran mora postati talijanskim jezerom’ – i u tome su očito složni i njihova desna iredenta i ovi crveni fašisti Scottijeve i Matvejevićeve vrste (o sekundiranju ‘hrvatskih’ predsjednika Mesića i Josipovića također je dovoljno bilo riječi). A Srbi će se uvijek, kao u prošlom i pretprošlom ratu, naći tu da talijanskoj braći pruže junačku desnicu   Caucaso’ (‘Balkanska i kavkaska promatračnica’).

Njega sam intenzivno pratio nekoliko godina kad sam, nakon Račanova državnog udara na Slobodnu Dalmaciju glavnog urednika Josipa Jovića, bio prebačen u tzv. kažnjeničku bojnu – izdanje lista za Bosnu i Hercegovinu. Portal se tada zvao ‘Balkanska promatračnica’ (‘Osservatorio sui Balcani’), bio je paradržavni i paraobavještajni (financirao ga je izravno talijanski parlament) i, uz pomoć Srba i Muslimana, a radio je o glavi Hrvatima u Bosni i Hercegovini.

Neprijateljsku ruku pomoćnicu ovim stranim agenturama, iz broja u broj, pružao je – kao i za britanski Insitute for War and Peace Reporting i francuski Courier des Balkans – i jedan od vodećih hrvatskih medijskih (deviznih) petokolonaša, Osječanin Drago Hedl. Ja sam o tome par godina ispisao možda i cijelu stotinu dobro istraženih tekstova – pravi ‘kontraobavještajni’ posao – čak sam i u više navrata polemizirao s talijanskim pobočnicima britanskog ‘maharadže’ u BiH Paddyja Ashdowna. Na žalost, to je malo tko uspio pročitati jer kako tamošnji Hrvati nisu htjeli čitati okupiranu Slobodnu Dalmaciju, tako nisu htjeli čitati ni jedinu slobodnu hrvatsku rubriku u njoj.

Zanimljivo je ipak da se upravo na toj ‘Promatračnici’ za egzotične istočne narode –Hrvate, Čečene i slične – javio jedini potpuno disonantni glas. Stanoviti Talijan ili pak Hrvat koji zna talijanski pod pseudonimom Ali napisao je: ‘Scotti je napisao tolike laži među njima i o 60.000 srpskih civilnih žrtava. Čak ni najveći srpski mitomani nisu rekli tako nešto. U (mome, op.aut.) članku popisane su sve laži koje je Scotti napisao u knjizi (navedeni su i brojevi stranica) i pisac se pita zašto je taj tip dobio hrvatsku nagradu za književnost. Pitanje je, držim, opravdano. A ako tko vidi prijetnje, onda ima problem, ako ne mentalni, onda jamačno sa savješću.’

Hrvatska okupacija Hrvatske

Priča o Scottijevoj knjizi, osim hrvatsko-talijanske, ima i svoju srpsko-talijansku stranu, koja je barem podjednako rječita, kao i ova prva.

Naime, 1. siječnja 2011. godine u zloglasnim zagrebačkim Novostima, glasilu srpske manjine i Srpskog narodnog vijeća pojavio se, s potpisom novinara Petra Glodića, prikaz prijevoda Scottijeve knjige na ‘srpskohrvatski’ (Đakomo Skoti: Hrvatska operacija Oluja/ ‘Oslobađanje’ Krajine i etničko čišćenje Srba, izdanje ‘Otkrovenje’, Beograd, i Srpsko narodno vijeće, Zagreb).

Za one koji možda ne znaju, riječ je o listu, izdašno poduprtom novcem hrvatske države, u kojemu su ispadi četničkog likovanja, kao što je ona notorna naslovnica s uzvikom ‘Oba su pala!’ nakon nesreće dvaju hrvatskim vojnih zrakoplova – svakodnevna pojava.

‘Scottijeva knjiga stoji tamo gdje bi trebali stajati udžbenici povijesti’, piše Glodić, jamačno, kao i mnogi, iščekujući da i Haaški sud potvrdi četničku inačicu novije hrvatske povijesti. U takvoj inačici hrvatski je državotvorac Tuđman ‘zloglasan’, Vlak slobode ‘sumanuta je turneja’, oslobodilačka operacija Oluja ‘najmračnije je vrijeme’, Drago Krpina, akademik Nedjeljko Mihanović i ministrica Vokić ‘groteskni su likovi’.

Ova posljednja stoga, što je tražila da djeca istarskih Hrvata idu u hrvatske škole, a ne u škole četničkih povijesnih saveznika Talijana. Laže i da su ministrica Vokić ili sam Tuđman željeli ‘naposljetku ukinuti te (talijanske) škole’. Jedino vrijeme stvarne hrvatske slobode uopće Glodić naziva ‘kobnim devedesetima’.

Mjesec dana nakon toga, 7. veljače, u središnjem beogradskom dnevniku, Politici, navode Scottija, koji kaže da je oslobađanje hrvatske ‘spaljene zemlje’ u Oluji zapravo ‘ponovna okupacija od strane Hrvata’. Saznajemo da je, osim njega, u beogradskoj Kolarčevoj zadužbini, među predstavljačima bio i osobni prijatelj Zorana Pusića i pouzdani povjerenik Carle Del Ponte Savo Štrbac, visoki dužnosnik zločinačke ‘SAO Krajine’. Beogradska publika, oduševljena Scottijevom plemenitošću, traži i da ‘neki srpski pisac napiše kako su istjerani Talijani iz Hrvatske’.

Navodno liberalni, zapravo četnički de-luxe beogradski dnevnik Danas 26. travnja 2011. godine napisao je da je predgovor Scottijevoj knjizi za beogradski sajam knjiga napravio Milorad Pupovac, ali da je ‘navodna ‘prezauzetost’ spriječila predstavnika zagrebačkog suizdavača da dođe na beogradsku promociju Oluje.

‘Bio je to očit znak da su i sami znali o kakvoj provokaciji riječ, ali bilo je to vrijeme Ive Sanadera (‘vaistinu se rodi’) i njegova ministra kulture Bože Biškupića. On je preko svoga ministarstva kulture novcem hrvatskih poreznih platiša podupro toliku količinu protuhrvatskog smeća, pa zašto ne bi i to!

I konačno, taj isti Danas 24. lipnja 2011. godine objavio je razgovor sa Scottijem. ‘Želim samo mir, a sve je ratno stanje’, kaže on u naslovu. Nije više zajapureni četnik, već plemeniti mirotvorac, što je uobičajena i vrlo djelotvorna srpska taktika, osobito kad vojno dobiju po prstima (čuveno munjevito srpsko presvlačenje iz četnika u partizane).

Govori kao da je i sam svjestan laži iz svoje knjige i kao da se pokušava opravdati (‘neke su se brojke svakodnevno mijenjale’, ali on ‘nije nikad mislio da treba te brojke mijenjati’). ‘Taj prokleti rat’ i pri tom još ‘bratoubilački’ – i ovdje on frapantno podsjeća na Smojino ‘mirotvorno’ vađenje iz izmeta, koji je sam napravio.

Doznajemo i da je prvo izdanje njegove knjige ‘rasprodano u roku od dva mjeseca’, što jasno svjedoči o talijanskoj brizi za napaćeni bratski srpski narod. Ali, ‘kad je trebalo pripremiti drugo izdanje, ja sam rekao: ne’, kaže Scotti, jer on je, Bože moj, mirotvorac, a i, dodaje, ‘knjiga je već bila stigla i Haag i meni je to bilo dovoljno’. Znači, i on je itekako pridonio što su generali Gotovina i Markač godinama trunuli u Scheveningenu, a da je bilo po njegovu zemljaku Pocaru, tamo bi i ostali do sudnjeg dana.

Neku ulogu što sve do 2011. godine nije bilo drugog izdanja, možda su odigrala i moja dva teksta, jedan u Hrvatskom slovu, a drugi u Slobodnoj Dalmaciji iz 1997. godine. A za učinak onih stvarnih ili nestvarnih pripadnika ‘Tuđmanove milicije’, s kojima je imao (ili nije) bliski susret, ne bismo mogli ništa određeno reći, ali on je i ovdje tvrdio da je ‘u Rijeci doživio pokušaj atentata’. Kriv je bio opet nepostojeći list po imenu ‘Hrvatska riječ’ i njegov poziv čitateljima da ga ‘linčuju’.

‘U Beogradu su pohvalno pisali o mojoj knjizi, a u Hrvatskoj ni jedan riječ, a kamoli recenzija’, kaže svojim beogradskim pobratimima Giacomo Scotti, zaboravljajući na moje dvije. ‘Otkada je Tuđman otišao na drugi svijet, u Hrvatskoj su me ostavili na miru’.

To je bilo stoga što je konačno odlučio sebi reći: ‘Dosta, dosta! Vraćam se poeziji. Ja sam prvenstveno pjesnik’. A i svoju knjigu napisao je – ‘kao humanitarac’.

Pa kad je tako uvjeren u njezin ‘humanitarni’ sadržaj, zašto je onda nema u popisu njegovih uradaka na Wikipediji? Nema je ni na stranicama suizdavača Srpskog nacionalnog vijeća, nismo ju našli ni na popisu portala SEE Books Srbica. Ni na stranicama hrvatskog Ministarstva kulture nismo pronašli ni njezino ime, niti podatak koliko je hrvatska država platila za njezino objavljivanje.

Možda nam ‘dragi Ivo’, uz pomoć svoga ministra kulture, to došapne u svojim željno očekivanim memoarima, za koje je imao dovoljno vremena tijekom svoga  boravka u Remetincu ali i nakon njega.

Joško Čelan
Hrvatski list