Reporter Ivana Hlupić u emisiju Radio Sljeme požalio se kako nestrpljivo čeka da već jednom prođu ti izbori i da mu je već puna kapa predizborne kampanje itd….E pa Hlupiću je možda krivo što mu je u vrijeme kampanje DIP zabranio u emisiji Zagrebi po Zagrebu , čavrljati s njemu omiljenim dugovječnim gradonačelnikom , u narodu znanom kao Banditos, koji hoda po vodi dok ga slijepo prati voditelj. Naravno, Hlupić se ne pita je li zagrebčanima dosta već samopromocije banditosova u njegovoj emisiji, a što se zove kompleks dvostrukih vrijednosti. Dakle u emisiji u petak „S mjesta u eter” u očajavanju voditelja emisija pridružio se i vođa svepartijske udruge „GONG” znani nam Zelić. Dakle Hlupić pozove Zelića u emisiju, a pazite ovo, taj isti GONG ni ove godine neće promatrati biračka mjesta,
I tko je sada tu lud? Podsjećamo, skraćenica naziva “GONG” dolazi od “Građani organizirano nadziru glasanje“.
Zaključak je udruge koja je pazite ovo organizirala 347 volontera koji će promatrati ove izbore, i naravno pogađate, čelnici te udruge nema šanse da se pojave u emisiji kod Hlupića, ma niti u jednoj emisiji „javne” HRT, pa kako se onda čuditi što ih i bojkotiraju i privatni mediji (RTL&NOVTV). A ta ista udruga je pokrenula krucijalno važan referendum za promjenu izbornog sustava važan referendum, kojeg je srušio Bauk s Bauk i poznato nam društvance koje devastira već 20 godina lijepu našu .
Možda je raznoraznim hlupićima bilo divno u jednopartijskom sustavu ( diktatorske tvorevine Judoslavije), gdje izbori niti predizborna kampanja uopće nije niti bila potrebna, jer jedna komunistička partija je „birala, radila, i mislila za narod“, ali ipak danas gospodo malodušnici prepustimo demokraciji da obavi svoje. Što bi tek raznorazni izborni apstinenti, Hlupići, šizili da žive u najdemokratskijoj i najbogatijoj državi svijeta, S.A.D?
Samo Predizbori traju šest dugih mjeseci (Prije općih izbora, Demokratska i Republikanska stranka bira kandidate koji će ih predstavljati na generalnim izborima. Predizbori mogu biti otvoreni i zatvoreni. Na zatvorenima, registrirani birači demokrata ili republikanaca glasuju za kandidate svoje stranke, dok u otvorenima oni mogu glasati na predizborima jedne ili druge stranke, ali najčešće ne mogu izaći na više od jednih predizbora. U tom slučaju, registrirani glasač demokrata primjerice može glasati za republikanskog kandidata) .Onda dolaze tek Predsjednički izbori.(Američki izborni sistem je zapravo posredan. Bira se 538 elektora koji čine izborni kolegij. Premda elektori formalno mogu glasati za kandidata kojeg žele, u praksi to izgleda tako da elektori glasaju za kandidata koji je dobio najveći broj glasova u toj državi. Broj elektora odgovara broju kongresmena i senatora u pojedinoj državi, a za pobjedu je potrebno osvojiti 270 glasova. Svaka država ima najmanje tri elektora, a trenutno ih najviše imaju Kalifornija (55), Teksas (38), New York (29), Florida (27)…)
I to je demokracija koja očito ide na živce onoj apstinirajućoj tihoj većini, kojoj je očito najviše odgovaralo mrtvilo, tišina i apatija jednopartijskog sustava u kojem je jedna partija bila gospodar života i smrti pa čak i mislila za svoje drage ovčice. Na žalost tih apatičnih likova demokracija daje svakom čovjeku slobodu izbora, i svaki čovjek je odgovoran za svoj život. Što je čovjek odgovorniji prema samom sebi to će i društvo biti odgovornije u cjelini i kao takvo naprednije i humanije.
A odgovornost je i glasovanje na izborima za bolje sutra. One malodušne pričice kako su svi isti i svi oni misle kako se preko politike obogatiti a tko mari za narod ne drže vodu u demokraciji, jer nisu svi isti, kako u politici tako i općenito životu.
I da, postoje neki ljudi u politici koji su se dokazali borbom za opće dobro u svojim zajednicama, e sada je sloboda izbora svakog glasača da glasa za koga on hoće, baš kao i malodušnih ljudi da uopće ne izlazi na izbore, dakle svaki čovjek ima SLOBODU IZBORA.
Još dobronamjeran savjet za svakog čovjeka : pažljivo pročitati otvoreno pismo iz jako poučnog članka Slobodu izbora nam nitko ne može ukrasti.
Otvoreno pismo iz srca za srca svih ljudi Lijepe naše
Nitko od nas nije svetac , i svi ponekad okrenemo glavu od Dječaka papirničara – nazivajući ih u sebi “profesionalnim”prosjacima ne shvaćajući da tako bježimo od vlastita kukavičluka. Da, taj bijeg od samih sebe ne će nas spasiti od čovjeka u ogledalu. Paradoks je da bježeći od potrebitih hrlimo u ralje predatora. Jer oni pravi profesionalni prosjaci se nalaze u udobnim foteljama institucija, Sabora i Banskih dvora-političari (čast rijetkim izuzecima).
Pa ipak, dragi ljudi, sve to spada u demokratsko društvo. Jer svatko ima slobodu izbora – kako obični ljudi tako i političari.
Kako bilo da bilo, složili se mi ili ne, ali političari su ipak potrebni u slobodnom društvu, ali oni političari koji se bore za opće dobro a ne uskogrudne osobne interese. I da bi se političari zvali časnim ljudima i osvijetlili obraz svoje profesije morali bi više živjeti s narodom, vise suosjećati s narodom, biti na ti a ne na vi s narodom (kada te narod skupo plaća a ti ne dolaziš na posao u Sabor ne možeš očekivati da ti narod baca cvijeće, već sasvim suprotno; zaslužuješ prijezir političaru!).
A tko u slobodnom društvu, a Hrvatska jeste slobodna zemlja, bira političare? – Narod.
Neki stari nostalgičari će reći da je prije kao bilo bolje?…Pa zavirimo malo u prošlost. Daleke 1987. godine u Zagrebu se održavala Univerzijada. Zagreb je u to vrijeme bio siv grad, derutne fasade, bez stranih turista, vladala je redukcija struje, vozilo se par-nepar zbog nedostatka benzina, Cibona-dvostruki Europski prvak nije imao svoju dvoranu (Paradoks je da danas u Zadru košarkaši Zadra igraju pred praznom arenom koja je komforna i velika, dok su prije 30 godina košarkaši igrali u malenoj smrdljivoj dvorani u koju nije mogla stati niti šibica, – e sada tko je tu lud?) , daleke 1987. vaterpolisti “Mladosti” iako europski prvaci morali su igrati u Ljubljani jer je njihov bazen bio obrastao travom i korovom…i zaboravljamo ono najvažnije-nije bilo SLOBODE. (I ruku na srce časno je priznati, Pogledajmo danas kako Zagreb blista, toliko da mu se divi stotine tisuća turista iz cijelog svijeta- i to je zasluga svih poreznih obveznika koji pošteno rade i pošteno plaćaju porez bez kojih ne bi bilo moguće da se marljivi radnici brinu o cvijeću i fontanama, zelenim površinama, rasvjeti, fasadama, turističkoj ponudi itd….). Da ste u tom jednopartjskom jednoumnom i jadnoumnom komunističkom sustavu , 1987. godine, pisali kolumne o političarima kao danas, ili da ste otkrivali korupciju partije kao i danas, završili bi u zatvoru, naravno na prijekom sudu bili biste proglašeni antirevolucionarom, šovinistom, mračnim imperijalistom, antikomunistom, fašistom itd….(To bi ipak trebali imati na umu oni koji danas tako fanatično pljuju po braniteljima koji su i žrtvovali svoje živote u Domovinskom ratu upravo za tu nasu svetu SLOBODU.)
Naravno da je u psihi nostalgičara da uvijek plaču za prošlim vremenima, jer ipak kada ti na leđa padne teški teret godina, kada izgubiš kosu, kada ti nekad mlado lice napadnu bore i kada ti se smežura tijelo i stomak dotakne pod da ćeš s divljenjem gledati u prošlost, ali to je račun bez krčmara-života. Tako je danas i tako će biti sutra s nekim novim generacijama nostalgičara.
Da, moramo priznati da je i velika krivica za jako nepravedan sustav na političarima, ali i na nama samima.
Sramotno je da u malenoj zemlji blagoslovljenom prirodnim bogatstvima s tek 4 i pol milijuna stanovnika ima toliko siromaštva, i jedan mali sloj besramno bogatih ljudi (većinom su to pripadnici bivše komunističke aristokracije, i njihove djece, koji su lukavo promijenili odijela i isprepleli svoje pipke po svim institucijama društva-politici, sudstvu, sveučilištima, medijima, biznisu…). I to dragi ljudi nema nikakve veze s kapitalizmom već samo sa nama samima. Jer na koncu konaca ipak moramo svi zajedno pogledati sebe u ogledalu i upitati se što sam ja napravio da budem bolji, pa tako i moja zemlja bude humanije društvo?
Pasivnost, malodušnost, ljubomora, bezosjećajnost, uskogrudnost, mržnja, pohlepa nije saveznik za ljudsku dušu pa tako niti za stvaranje boljeg društva-upravo suprotno.
Neka nam svijetli primjer budu oni mladi volonteri i volonterke koji svojom suosjećajnošću i ljubavi prema čovjeku i prirodi pokazuju i dokazuju da je ipak Hrvatska jedno veliko srce koje još diše, srce koje nesebično dijeli ljubav i ma koliko se ljudi slaba duha trudili izokrenuti vrijednosti to im neće uspjeti, sve dok diše to srce. Jer ipak, iako u času slabosti ponekad gledamo na život oko nas mračnim dioptrijama, doći će i vrijeme da gledamo očima duše i tek tada možemo vidjeti da ipak ima više dobrih ljudi od zlih, a za one zle ljude zatrovane pohlepom, mržnjom, bezosjećajnošću pomolimo se kao što se molimo i za sebe same.
Kada nas obaviju mračni oblaci beznađa i depresije zagledajmo se u lice života koje nam bratski poručuje -ne kloni duhom dobri čovječe jer najvrijednije u životu je besplatno.