Godinama će trajati prijepori oko „prve puške“ i „ustanku“ u Srbu ukoliko država ne učini sve, dakle, koristeći cjelokupni aparat i represivnu silu koju ima radi utvrđenja činjeničnog stanja, a kao što znamo one postoje ili ne postoje. Dakle, kada one govore i „Bogovi“ moraju šutjeti.
Sasvim sam siguran, a to s punim pravom tvrdim iz iskustva i viđenja proteklih godina, tkz. slavlja dana ustanka naroda i narodnosti Hrvatske ili kako su to, po mnogim pokazateljima, njegovi vinovnici generali JNA Đoko Jovanić i Danilo Damjanović Danić pisali, Ustanka naroda Hrvatske u Srbu i okolini, da bi ta svetkovina bila uveličana najvišim državnicima i dužnosnicima da nije bilo nedavnog iskapanja nevino pogubljenih žrtava iz Dabine jame na Dabinom vrhu koje otkriva svu monstruoznost korumpirane i bezobzirne kaste koja uživa sve blagodati i ovozemaljsko kraljevstvo na vlastitom zločinu i njihovim žrtvama pod maskom antifašizma. Licemjeran istup krivotvorenja najbolje je sam obrazložio svojim govorom nitko drugi nego li profesor povijesti Dr. Markovina sa Splitskog fakulteta. Nazdravlje! Ima li toga igdje u svijetu!?
Nakon mise zadušnice prije nekoliko godina u Borićevcu, novinarima HTV-e sam spomenuo upravo jednu obitelj Ivezić koja je izgubila jedanaest svojih članova od ukupno 37 osoba prezimena Ivezić iz sela Brotnja. Više o tomu je pisao Josip Pavičić u knjizi „Dossier Borićevac“ dočim sam ja osobno za ovu strahotu saznao prije desetak godina od cijenjenog don. Anđelka Kaćunka i moje profesorice iz srednje škole Ljiljane Vodanović, koja je u tom oslobođenju izgubila oca, Nikolu Bačića iz Ravnog Dabra, kojeg nikada nije upoznala rodivši se u Šibeniku svega par mjeseci prije no što joj je otac kao ustaški natporučnik išao s drugim oružnicima i to žandarima, dana 27. srpnja poslije 17 sati, u izviđanje događaja u Srbu. Da se radilo o najvišoj državnoj tajni za smrt svoga oca saznala je tek sada u Domovinskom obrambenom ratu od svoje majke Perke koja je taj podatak našla sasvim slučajno čitajući knjigu koju je Partijski komitet Obrovca dijelio sedamdesetih godina i koja je skupljala prašinu obiteljske knjižnice!?
Nikakve postaje ili utvrde, ni tada ni kasnije, oružništva u Srbu nije bilo kazali su mi, a o tome ni u toj knjizi niti u knjizi izdatoj povodom četrdesetogodišnjice osnivanja 19. sjevernodalmatinske narodnooslobodilačke udarne divizije nema ni riječi koju je izdao Subnor Benkovac te priredili Petar Babić, general pukovnika, Dr. Gojko Jakovčev, pukovnik uz suradnike Antu Gvardiola, general majora i Vlade Maričića također general majora JNA, našeg anđela čuvara bratstva i jedinstva svih naroda i narodnosti i tekovina narodnooslobodilačke borbe i socijalističke revolucije. Da se razumijemo, svatko tko je iole sudjelovao u poštenom otporu protiv Hitlerovog programa i izazvanog rata, zaslužuje trajnu zahvalnost, no „ igra“ jedan bez glave dva bez duše, mora se prekriti sramom budući da se radi o smišljenom planu promašenog mentalnog sklopa i rasudbe.
Kada je jedna žena loze Ivezić, ostalo ih je samo sedam i nalaze se širom našeg planeta, čitala imena zvjerski umorenih od kojih je najmlađa žrtva imala samo dvije godine, nisam izdržao to ni slušati, plačući sam napustio misu pa nije ni zamisliti kako se najbliži srodnici žrtava osjećaju sve ovo vrijeme premda sam i sam doživio obiteljsku tragediju prije nekoliko godina pa bih trebao biti jak, no nažalost tijelo je klonulo.
Hvala dragom Bogu, PU Zadarska i Gorska služba spašavanja Split, razotkrili su strogo čuvanu tajnu od javnosti evo preko 75 godina i za to im velika, neizmjerna hvala i kako bi dobri ljudi kazali kapa do poda.
Za istaći je da je otvor jako mali sedamdesetak cm promjera, i da je otvor bio popunjen kamenim gromadama, neki kažu čak i zazidan šezdesetih godina da bi se prikrio stravičan zločin koji je i dan danas, ma koliko se god to činilo, u zaštiti hrvatskog Sabora, Predsjednika, Vlade i svih vladinih i nevladinih kvazi antifašističkih udruga i pojedinaca. Jedna osoba starija u Srbu mi je spomenula i jamu Golubinka uz napovid da je jako puno jama od Mazina do Srba pa se nadam da će se istražiti još poneka jer to je naša obveza budući da nitko nema pravo na tuđi život, ma tko on bio.
Onaj tko ne shvaća da čovjek vrijedi više od cijeloga svijeta i prije Paklenih vrata bit će proklet.
Tako umorene osobe smatrati ustaškom zmijom i „neprijateljima države i naroda“ čisto je licemjerje tim više što nam to govore doktori pravne znanosti, povijesti, sociologije i politologije, nositelji Ustavnog poretka kada se zdušno zalažu za opstanak spomenika zločinu nad brutalno pogubljenim osobama bez suda i bilo kakve presude.
Može li takva strategija govoriti o nekim višim ciljevima na takvom zločinačkom fundamentu, posebice gdje je jasno opredjeljenje hrvatske države koja nastavlja slaviti prvu pušku i njene milodare u Lapačkoj dolini!?
Takav svrab mora se skinuti sa Srba da postojeći i novi životi imaju zaslužen mir. Kako je to kazao M. Gandhi, nema prtine, staze niti bilo kog drugog puta prema miru, mir je put.
Tvorac, mnogih „socijalističkih spomenika SRH-e“ Jakov Blažević, od kojih je najpoznatiji Jadral-Obrovac, napisao je predgovor knjizi „Svedočenje“ tiskane 1988. godine u Beogradu, Gojka Polovine, rođenog u tom kraju, točnije Dobroselu, koja neprijeporno govori da u to vrijeme nije bilo vrsne razlike između komunista i četnika pa je ostalo nejasno tko je taj ustanak vodio i kakav mu je bio karakter. Ukratko, on tvrdi da je u tom vremenu pokušao zaustaviti pljačku, palež i ubijanje od povampirene rulje iz okolnih srpskih sela s posebnim osvrtom na selo Borićevac, koje je ranog jutra 2. kolovoza 1941. godine „zatrto u crnu zemlju“. Štoviše Polovina priznaje strašna događanja u Lapačkoj dolini te u Kulen Vakufu za koja je kazao da su bila još strašnija i da su u tom činu sudjelovali i partizanski borci te politički i vojni rukovoditelji, a čemu oni koji to žele, mogu više saznati u knjizi Ivice Radoša, „Hrvatske kontroverze“ s konkretnim svjedočanstvima, pa i od Kate Pejnović, narodnog heroja.
Navesti ću sam nekoliko činjenica koji potkrijepljuju udruženi zločinački pothvat kao najnoviju kategoriju pravne znanosti Haaškog suda.
Član CK KPJ-e, Marko Orešković Krntija, zadužen za Liku po svim vidovima odgovornosti, za sastanak talijana i četnika u Otriću nije znao. Gojko Polovina samovoljno na isti šalje Boška Rašetu, a mladi omladinac Đoko Jovanić potpisuje taj sporazum koji je također poslat kao uvjetno rečeno GONG.
Jednostavno je pitanje, zašto je budući narodni heroj, Đoko Jovanić (najbliži suradnik također budućeg generala Danila Damjanića Danića) potpisao Otrićki sporazum s Talijanima!? Saznavši za to Marko Orešković tražio je od Gojka Polovine privođenje pravdi Đoke Jovanića prema zahtjevu CK KPH-e, koji čin ovaj nikada nije učinio, naprotiv, ubrzo potom Marko Orešković nakon što je osnovao ustaničku brigadu 16. kolovoza 1941. biva ubijen u selu Očijevu na prijelazu u Bosnu i to od strane četnika na čelu s Gavrom Stanojevićem. Tek u proljeće 1942. godine,dolazi do razlaza komunista i četnika pa je i sam mladi član partije Gojko Polovina smijenjen jer su se strašni zločini upravo zbili pod njegovim zapovjedništvom. Dapače bio je osuđen na smrt, ali ovaj put Đoko Jovanić i jedna osoba prezimena Bogunović, inače ljubav Jovanke Broz, spašavaju njega. Ovoga Bogunovića Tito je dao utamničiti i pogubiti u Staroj Gradišci, a o kojem stratištu političkih disidenata možete saznati više u djelu akademika Mirka Vidovića „Sakrivena strana mjeseca“. Kakva se zavrzlama vodila i nakon toga, zorno pokazuje i činjenica da je Miko Tripalo oženio sestru Gojka Polovine, Smilju i to kao sedamnaestogodišnjakinju!? Sinjanin Tripalo, po mom sudu sudjelovao je tako u još jednoj navlakuši protiv vlastitog naroda hrvatskih proljećara kojima Nikola Štedul ne vjeruje, eto niti dan danas. Potvrdu možemo naći i u činjenici da je Jožo Durbaba jedan od zapovjednika 19. Dalmatinske divizije nakon sloma proljećara u jednom selu u zaleđu Zadra, organizirao dvodnevnu svečanost, ni kim do li vodstvom omladine tadašnje SO Zadar!?
Nesumnjivo je da je bilo sve unaprijed planirano i dogovoreno između Talijana, koji nas i dan danas nazivaju Slavi, sa srpskom vječitom pretenzijom i besmislenim uvjerenjima da su arhe svega na što bodu u oči i ove činjenice.
Okrugli stol zajedničkog djelovanja, održan je već 23. srpnja 1941. godine u Benkovcu, najvjerojatnije u kući Dušana Starevića ( malobrojni stariji Benkovčani znadu da se bez njega nisu mogle ne kupiti nego zamijeniti niti mudante). Na sastanku talijanske prefekture s jedne strane pod okriljem talijanske kraljice Jelene (kći crnogorskog kneza Nikole Petrovića, koja ženidba je učinjena da bi se popravio rastom malen kraljevski dvor tako da i danas imate u Milanu na Corsu Emanuela trećeg u samom centru mramornu ploču s njegovim likom i kraljicom Jelenom koju Talijani vole lupiti da bi imali stasitu i vitku djecu) Radovani i Marusi, časnici kraljevske monarhije Italije te tri kapetana iz Štaba šestog korpusa.. Idejni začetnik je bio Niko Novaković poznatiji kao Longo, što bi u prijevodu s talijanskog moglo značiti dugo i blago, lagana, rekli bi dalmatinci longa bevanda. S druge strane potpisnici su bili Đoko Jovanić u ime Srpskog pokreta dočim su Srpsku delegaciju činili zastupnik tadašnje Skupštine Stevo Rađenović, bojnik Boško Rašeta i poručnik Milan Lukić. Domarus i prevoditelj bio je komesar iz općine Zrmanja Veljko Budimir, kako to glavom i bradom u svom „Svedočenju“ govori Simo Dubajić. Dakle, plan je bio taj da Talijani pripoje bespogovorno Knin, Gračac i Donji Lapac, a Talijani im pruže svekoliku pomoć radi formiranja autonomije pod okriljem talijanske kraljice i na taj način da se oslobode kobne zajednice s Hrvatima, što je kako to Simo Dubajić navodi bila povijesna prilika kao nikad do tada, a niti će se više otvoriti takva mogućnost.
Iskreno, pogodio je. Čuvari „vekovnih ognjišta“ slomili su zube paradržavnim pokušajem formiranja tkz. SAO Krajine, po istoj teritorijalnoj liniji koja je još tada tj. 23. srpnja 1941. godine dogovorena u Benkovcu.
Nakon što su eto talijanski fašisti pomogli u antifašističkom ustanku u Srbu, što je apsurd do besvjesti, kako to da su prema podacima Zbornika NOR-a IV i V i kapitulacije Italije dana 29. kolovoza 1943. godine njemačke snage 721. puka 114. divizije preuzeli mjesta Kruge, Nebljusi, Kulen Vakuf, Donji Lapac i Borićevac te samo tri dana kasnije od istih snaga, Knin, Kistanje, Oklaj, Drniš i Benkovac „zarobivši“ talijanske jedinice, a to će reći svoje saveznike!?
Zaključno uviđamo da nas je prosvjećenost na krivotvorine zatiranjem istine i postupanje kontra razumu dovela u mrežu budala, a u čemu svoj obol daje i Crkva u Hrvata.
Nisam mjerilo ni koje stvari, bio sam sve i svašta, a samo sam želio biti čovjek i prijatelj svakome, griješnik kakav već jesam, ali ovo ne mogu prešutjeti.
Kako to HKC-a može uopće održavati svečanu misu za žrtve Borićevca na isti dan kada se održava proslava „prve puške“ u Srbu. Štoviše, ako se taj skup zakaže u 10, sveta misa u Borićevcu je u 10 i 30, ako se zakaže skup u 11 sati , misa je u 11 i 30, ako je pak skup u 11 misa je u podne. Ne sudjeluje li onda Crkva u direktnoj potpori krivotvoriteljskom smetlištu?
Posebice, kada se točno zna, da je Borićevac spržen 2. kolovoza 1941. godine.
Dakle, dragi moji ljudi kojima je do Rebublike Hrvatske, ponavlja se ona Einsteinova, svijet ovaj nije loš zbog loših ljudi, kojih dakako ima, već zbog onih dobrih koji ništa ne čine.