Da, izići ću na izbore. Ne samo zbog toga što je to u demokraciji dužnost svakoga građanina jedne države. Mi smo Hrvati u vrlo kratkom vremenu zaboravili da mogućnost slobodnog i tajnoga glasovanja na izborima za Hrvatski sabor u samostalnoj hrvatskoj državi nismo imali nikada u našoj povijesti sve do travnja 1990. godine. Za pravo na slobodno glasovanje u Hrvatskoj svoje živote dalo je petnaest tisuća branitelja u Domovinskom ratu i bezbroj hrvatskih muževa i žena kroz stoljeća prije toga. Da su takvu mogućnost mogli ostvariti u svom djelovanju, siguran sam da bi hrvatski povijesni velikani i narodni vođe kao što su dr. Ante Starčević i Stjepan Radić dali i svoju desnu ili lijevu ruku. I moj ukupan angažman u političkoj emigraciji u Australiji bio je usmjeren prema stvaranju samostalne i demokratske hrvatske države, u kojoj bi svaki hrvatski državljanin imao pravo na izborima odlučivati o tomu tko će u određenom vremenskom razdoblju dobiti povjerenje glasača za upravljanje ne samo državom, nego i našim životima.
Nažalost, ali iz sasvim razumljivih razloga, do zasićenja sa slobodnim izborima došlo je vrlo brzo. Umjesto da potiču opći društveni i gospodarski napredak u novoj i sada našoj državi, naši su nas političari počeli varati i pljačkati do nezamislivih razmjera. Ubrzo smo kao glasači došli do neupitne spoznaje kako više nije bitno tko je dobio izbore – prokomunistička lijeva ili tzv. domoljubna opcija. Unaprijed se znalo da se neće ništa promijeniti te da će se samo nova garnitura ljudi i političara «namiriti» iz državne blagajne ne samo do kraja svoga života, nego i za nekoliko generacija svojih potomaka. Već nakon nekoliko izbornih ciklusa počela je apstinencija glasača, i to uglavnom razočaranih domoljuba.
HSP i HSS mrtve su i irelevantne stranke
Zbog te sveopće pljačke te osiromašenja države i stanovništva u hrvatskom dvostranačju, kad se radi o nesposobnosti i nemoralu, riječ je o dva identična politička pola. Duboko frustrirani pojedinci u hrvatskom društvu već dva desetljeća pokušavaju stvoriti treću opciju koja bi bila politički, gospodarski i domoljubno poštenija i ozbiljnija kad je u pitanju opći državni i narodni interes. Naravno, tako nešto u samom startu sprečavale su dvije najveće stranke (čiji su vodeći ljudi pripadali istom komunističkomu mentalnom sklopu), kojima to nije bilo u interesu. Najprije su, kupujući vodeće ljude u Hrvatskoj stranci prava i Hrvatskoj seljačkoj stranci, uništile te dvije tradicionalne i povijesne hrvatske državotvorne stranke. Potonja je između dva svjetska rata oko svoga programa uspjela okupiti cijeli hrvatski narod. Ostatak ostataka nekad velikoga HSS-a preuzeo je Krešo Beljak, čovjek koji nema ama baš nikakve veze s vrijednostima i programom za koje su se borila braća Antun i Stjepan Radić. Beljak bi možda bio dobar vođa negdje u Kolumbiji ili na Filipinima gdje djeluju velike kriminalne bande i organizacije, ali nije za vođu onoga što je ostalo od demokratske i kršćanske stranke poput HSS-a. Što se tiče stvarnog utjecaja HSP-a i HSS-a na političkoj pozornici u Hrvatskoj, danas su obje te stranke mrtve i irelevantne.
Ostali pokušaji stvaranja treće opcije u zadnje vrijeme nisu bili dovoljno dobro osmišljeni ni izrazito domoljubni. Jedan od njih je MOST, a drugi djelo anarhista – Živi zid. Oni zapravo traže svoje osobno uhljebljenje u protestnim glasovima i velikom nezadovoljstvu više od polovice potencijalnih glasača u Hrvatskoj. Dakle, pred Hrvatskom tek stoje novi i djelotvorniji pokušaji korigiranja ove sada potpuno eutanazirane političke scene i isto takvoga glasačkoga tijela. Netko će morati uložiti puno truda i znanja da prekine kontinuiranu izmjenu HDZ-a i SDP-a na vlasti. Takvi procesi već se događaju u drugim demokratskim zemljama gdje vlada dugoročno dvostranačje. Nezadovoljstvo glasača i u tim zemljama sve više raste.
Davanje povjerenje bez dovoljnoga prethodnog razmišljanja
Kao i prije svakih dosadašnjih izbora od 2000. godine, ni političari ni mediji, a još manje glasači koji su bez ikakvoga dubljeg razmišljanja donijeli odluku da će glasovati za «svoje», pa makar se radilo i o najvećim lopovima i najnesposobnijim političarima, nisu nikada ulazili u dublju analizu onoga što je bilo loše, bez obzira na to tko je bio na vlasti u prethodnom izbornom razdoblju, nego su se nametale teme iz prošlosti koje su, naravno, važne, ali ne i najvažnije. Nedostajali su ozbiljan kritički osvrt na loš rad u prošlosti i traženje realne podloge za nova obećanja koja su najčešće bila nerealna i neostvariva, tj. političari su lagali i unaprijed znali da ih neće moći ostvariti. Hrvatski glasač jednostavno ne želi prihvatiti da je već dokazano kako nema nikakve razlike između dviju glavnih političkih opcija u Hrvatskoj kad su u pitanju nepoštenje, nesposobnost i neznanje u vođenju države. Među njima nema nikakve razlike ni kada je riječ o poslušnosti Bruxellesu i drugim vanjskim centrima moći. Pod malo većim pritiskom većina hrvatskih političara izdat će hrvatske interese da bi zadovoljila interese stranih nalogodavaca. Hrvatski glasači brzo zaboravljaju koliko su bili loši i nedjelotvorni političari za koje su glasovali na prošlim izborima. Barem je dosad tako bilo. U tom kontekstu hrvatski glasači znatno zaostaju za vrlo sofisticiranim i dobro informiranim glasačima u razvijenim zemljama, koji u u većini slučajeva u svakom trenutku znaju odabrati stranku koja je potrebna za određeno gospodarsko razdoblje u zemlji i sigurnosnu zaštitu na vanjskom polju.
Nema nikakve dvojbe da će se ista matrica ponoviti i na izborima u nedjelju 11. rujna, iako su moguća i manja iznenađenja. Naravno, to ćemo znati već u nedjelju.
Za koga glasovati?
Apstinencija glasača na ovim izborima mogla bi biti najveća dosad. O stvarnom stanju u Hrvatskoj najbolje govore deseci tisuća onih koji su napustili zemlju i veliki pad nataliteta, koji dugoročnije dovodi u pitanje i sam opstanak hrvatskoga naroda. Ako je suditi prema većini anketa, HDZ i SDP dobit će približno jednak broj mandata u Saboru. No, niti jedna strana neće moći sama sastaviti Vladu pa će se nastaviti trakavica pregovaranja kakva je bila i nakon prošlih izbora. I MOST, pa i Živi zid, dobiju li nekoliko mandata, ucjenjivat će i HDZ i SDP te tražiti utjecaj koji će biti daleko iznad onoga što su im povjerili glasači na izborima.
Osobno sam protiv bilo kakvih uputa sa strane za koga pojedini glasač treba glasovati na demokratskim izborima. Međutim, kako se uistinu radi o sudbonosnim izborima uoči velikih promjena i na svjetskoj političkoj pozornici, ovoga sam puta spreman učiniti iznimku i prikloniti se preporuci biskupa Vlade Košića koju je dao tijekom propovijedi na sv. misi u Ludbregu prošle nedjelje.
Nakraju želim istaknuti kako novom vođi HDZ-a Andreju Plenkoviću, uspije li HDZ sastaviti vladu, treba dati priliku da dokaže što zna i što može. Ukoliko se pokaže da ni Plenković neće biti u stanju ili neće imati dovoljno znanja barem započeti mijenjati ovo dramatično stanje u Hrvatskoj nabolje, u Hrvatskoj će se dogoditi revolucija ili će se pojaviti nova domoljubna opcija i pokret koji će uvesti red u ovo stanje anarhije, tj. u bezakonje, korupciju i put u demografski nestanak Hrvata i gospodarsku propast hrvatske države.
Iziđimo svi na izbore
U svakom slučaju, iziđimo svi na izbore. Glasujmo za barem malo manje opasnu opciju. Neka Hrvatskoj i svima nama pomogne dragi Bog da na izborima donesemo dobru odluku i neka našim političarima, na vlasti i u oporbi, konačno prosvijetli pamet da su oni odgovorni narodu, a ne narod njima, a još manje da su odgovorni Bruxellesu i drugim multilateralnim organizacijama iza kojih stoje interesi drugih država.