Dok traju sve aktivnosti oko postavljanja dijagnoze, pacijent već lagano pada u kolaps, životne funkcije mu slabe, sve vitalne funkcije se počinju gasiti i hitno mu je potrebna  transfuzija, odnosno u vrlo teškim slučajevima, čak i reanimacija. Uglavnom se u ovakovom stanju nalaze vrlo teški slučajevi. To su pacijenti  kojima je već pravomoćnim presudama oduzeta imovina, koji trpe zbog nezakonitih ovrha, koji su žrtve ovrha u kojima im se uzima daleko više od onog što u stvarnosti duguju, osobe koje su podstanari u vlastitom stanu jer su nasjeli „pogodnostima brzih i lakih kredita“, a sudeći prema stanju pacijenata prilikom šetnje po hodniku, ima ih i velik broj koji trpe iz razloga jer su primili bolest od nekog drugog (jamci ili nedužnici).

Mjesto radnje: POLIKLINIKA – PRAVOSUDJE

Glavni likovi:

Sudac: Neizlječiva bolest

Pacijent: Žrtva pravosuđa

Pomoćni likovi:

Predsjednik Poliklinike: Ministar pravosuđa

Dopredsjednik Poliklinike: Državni odvjetnik

Ravnatelj Zavoda za biopsiju: Ministar MUP-a

Ravnatelj Zavoda za transfuziju krvi: Predsjednik RH

SADRŽAJ: (Izvještaj s terena)

Nalazimo se u prostoru Hitne službe Poliklinike Pravosuđe. Ovdje je neprekidno sve puno pacijenata. Uglavnom se drže za glavu, što zbog simptoma velike i teške migrene, što zbog visokog tlaka, a najvećim dijelom zbog vrlo teškog tereta koji konstantno moraju nositi na leđima. Pojedini pate i zbog insuficijencije (odnosno zatvaranja svih mogućih dotoka novca i sredstava za život od čega se nužno na koncu i umire), no najveći problem kod gotovo svih pacijenata je pravovremeno postavljanje dijagnoze.  Simptomi su ispremiješani, za pravilno postavljanje dijagnoze trebalo bi vrlo pažljivo pratiti sve nalaze, provesti  detaljnu analizu, i pretrage, za što  djelatnici Poliklinike i drugih Zavoda nemaju vremena.

Htjeli smo malo porazgovarati s pacijentima koji čekaju na obradu, a koje u kartoteci na ulazu u Polikliniku jedinstvenim nazivom zovu – žrtve pravosuđa, i to  sve do uspostave konačne dijagnoze, kada svaka žrtva pravosuđa dobiva i jedinstven tretman, zavisno od težine stanja u kojem se nalazi.

Brojnima treba biopsija radi detaljne i točne analize, no vrlo često je teško otkriti stvarni problem jer se tkivo podvrgnuto analizi teško uočava, ili nije podudarno s usporednim nalazima.

Dok traju sve te aktivnosti oko postavljanja dijagnoze, pacijent već lagano pada u kolaps, životne funkcije mu slabe, sve vitalne funkcije se počinju gasiti i hitno mu je potrebna  transfuzija, odnosno u vrlo teškim slučajevima, čak i reanimacija.

Uglavnom se u ovakovom stanju nalaze vrlo teški slučajevi. To su pacijenti   kojima je već pravomoćnim presudama oduzeta imovina, koji trpe zbog nezakonitih ovrha, koji su žrtve ovrha u kojima im se uzima daleko više od onog što u stvarnosti duguju, osobe koje su podstanari u vlastitom stanu jer su nasjeli „pogodnostima brzih i lakih kredita“, a sudeći prema stanju pacijenata prilikom šetnje po hodniku, ima ih i velik broj koji trpe iz razloga jer su primili bolest od nekog drugog (jamci ili nedužnici).

Naime, bolest od koje boluju žrtve pravosuđa, ne samo da je neizlječiva već je i vrlo lako prenosiva.

Pitali smo predsjednika Poliklinike postoji li neki hitniji postupak kojim se može sanirati ovo stanje koje je preraslo u pravu epidemiju. Na žalost, nismo dobili odgovor. Na naše uporno zvanje – javlja se samo tu-tu-tu-tu-tu-tu, pa smo se zabrinuli i za predsjednika Poliklinike, s obzirom na ozbiljnost situacije.

Uputili su nas na dopredsjednika Poliklinike, koji je obećao da će čim dobije nalaze pretrage i napravi detaljnu analizu poduzeti mjere za izlječenje. Rekao je da lijeka zapravo ima, ali ga ne može propisati bez prave dijagnoze. Naravno da smo ga upozorili i na činjenicu da se radi o neizlječivoj ili teško izlječivoj bolesti koja nezaustavljivo napreduje i da pacijenti ne mogu predugo čekati na terapiju. Lako bi se moglo dogoditi da podlegnu bolesti prije nego li se u stvari propiše pravi lijek.

Ravnatelj Zavoda za biopsiju nije se htio posebno izjašnjavati. Rekao je da je njegova dužnost samo učiniti dubinsku pretragu, i proslijediti nalaze dopredsjedniku Poliklinike. Njegov posao, sudeći prema izjavi nije da utvrđuje niti koja je bolest u pitanju, niti koliko dugo traje izlječenje, niti da propisuje lijek. Može eventualno samo propisati zaštitu ili poduzeti  odgovarajuće korake kako bi se pronašli uzroci bolesti, no nije ovlašten sanirati stanje, niti liječiti posljedice.

Ravnatelj Zavoda za transfuziju krvi – u kojeg su zapravo pacijenti – žrtve pravosuđa najviše vjerovali, očekujući da će prema njegovom obećanju kod imenovanja, biti na raspolaganju dovoljno zdravih stanica za infuziju, pa i za  eventualne potrebe transplatacije radi oživljavanja trulog tkiva, izjasnio se da nema sve dozvole za djelovanje na području Poliklinike Pravosuđe. Može samo izraziti zabrinutost za epidemiju koja je zavladala.

Na kraju smo izveli zaključak. Pacijenti su se okrenuli alternativi. Oni koji još nisu izgubili život, i kod kojih postoji nada u oporavak, u nedostatku adekvatne terapije, počeli su vjerovati u čuda. A kažu da se čuda znaju i dogoditi – ako dovoljno snažno u njih vjeruješ!