“TKO JE PRUŽIO PAPKE? Jedinstveni primjer kriminala ovršne mafije u pravosuđu: Sud 20 godina provodi ovrhu nad krivom nekretninom!”

Autor: 7dnevno/tiskano izdanje

Posljednjih dana mediji su puni tekstova o razotkrivenim malverzacijama stečajnih upravitelja, stečajnih sudaca, ali i onih sudaca koji u klinču sa tajkunima tulumare na privatnim feštama. Ljudi se zgražaju, a Ministarstvo pravosuđa skreće s teme. Oni se „ne bi šteli u ništa mešati“. I tako to traje godinama.  Komentari čitatelja na portalima, najbolje odražavaju društvenu klimu i trenutno stanje pravosuđa. Svi sve vidimo, samo su u Ministarstvu pravosuđa slijepi i nezainteresirani. Tako, nakon očajničkih poziva na zaštitu protiv korumpiranih sudaca i stečajnog upravitelja, iz Ministarstva pravosuđa stiže e-mailom odgovor bez potpisa autora: „Obavještavamo vas kako nismo ovlašteni na bilo koji način ocjenjivati postupanja u pojedinim sudskim predmetima, utjecati na donošenje odluke, ispravljati postupanje ili davati mišljenje o sudskim postupcima, obzirom na to da bi isto predstavljalo povredu Ustava Republike Hrvatske. Naš djelokrug  u odnosu na rad sudova odnosi se na ispitivanje predstavki i pritužbi građana u postupk,u te se ne odnosi na davanje uputa za postupanje u konkretnom sudskom postupku, odnosno Ministarstvo pravosuđa nema pravo utjecati na odluke sudova.“ 

Zvuči gotovo nevjerojatno, ali ova priča o još jednoj stečajnoj otimačini, dugoj 30 godina, ne izaziva nikakvu reakciju od strane „institucija koje rade svoj posao“.  Dapače, oni u Ministarstvu pravosuđa i Vladi ne vide ništa sporno u nezakonitom postupanju sudaca, kriminalnom ponašanju stečajnih upravitelja i sudaca, te u činjenici da se ljudima pod krinkom trodiobe vlasti „legalno“ oduzima imovina.  Dapače, kada taj isti mali čovjek obavijesti obavijesti ministra pravosuđa o kriminalnim radnjama u sudskom spisu i o sumnji u korupciju, oni mu automatiziranom porukom odgovaraju kako oni ne daju pravne savjete. Možda bi upravo Ministarstvu pravosuđa dobro došao neki pravni savjet, a dobro bi im došlo i malo elana za rad, jer ovakovim puževim tempom i nezainteresiranošću za razotkrivanje korupcije i nezakonitog postupanja sudaca, nećemo se nikad maknuti s mjesta.

Sudsko ovršna mafija ima svoje zakone i svoje propise,  i njih ništa ne sprječava da ljudima otmu njihovo, a još kad pri tom naiđu na stranku koja teško može pohvatati sve njihove malverzacije, tada dolazi do tragedija, otimanja cjelokupne imovine. Nerijetki su slučajevi ljudi koji u nemogućnosti pronalaženja pravde na sudu, odluče okončati svoj život.

Priča iz Dugog Sela je priča koju ministar pravosuđa očigledno teško razumije, ili je za takve priče apsolutno nezainteresiran.  Prisjetimo se, isti je taj ministar nedavno javno duboko žalio zbog tragedije u Šibeniku, i nekoliko puta objavljivao facebook statuse u kojima je  isticao „da je on znao ranije, do takvog zločina možda ne bi došlo, on bi nešto učinio da se to ne dogodi“. A kada mu se još jedna  žrtva ovršno/stečajne/sudske mafije obrati za pomoć, dajući mu dokaze u izvorniku do kojih razmjera  se kriminal ukorijenio na Općinskom sudu u Sesvetama, tada „nije nadležan i ne bi se miješao“.  Iako Zakon o sudovima propisuje, a i na stranici Državnog sudbenog vijeća stoji da predsjednik suda, predsjednik neposredno višeg suda, predsjednik Vrhovnog suda i ministar pravosuđa su jedini ovlašteni podnijeti kaznene prijave protiv sudaca koji krše, ili ne poštuju zakone i pravomoćne presude. Čini se da su ministrove objave na društvenim mrežama samo obična predstava za javnost.

Općinski sud u Sesvetama 20 godina  provodi ovrhu nad pogrešnom nekretninom i to na temelju 31 godinu starih „ovršnih isprava“

7Dnevno već je pisao o stečajnoj mafiji koja reketari građane i ne da im mira. Bilo je to 2017. godine kada su istraživali temu vođenja ovršnog postupka nad tvrtkom Liston d.o.o. iz Dugog Sela koja ne postoji u sudskom registru od 2009. godine. Naime, brisana je u travnju 2009. godine, po čl. 203. Stečajnog zakona, jer tvrtka nije imala imovine dovoljne niti za namirenje stečajnog postupka.  Naime, kada je tadašnja direktorica toga društva shvatila da stečajna mafija ne odustaje i da silom žele oduzeti imovinu u koju je njezina obitelj uložila višemilijunska sredstva zarađena u inozemstvu, prodala je nekretninu prije otvaranja stečajnog postupka tako da u stečajnom postupku imovine nije bilo.  Stečaj je otvoren a potom zaključen. Kupoprodajni ugovori nisu pobijani od strane stečajne upraviteljice.   Nakon obustave stečaja po članku 203. Stečajnog zakona ovrhu je zabranjeno provoditi.  Brojni su slučajevi u kojima je stečaj otvoren i zaključen nad tvrtkama bez imovine, najpoznatiji takav slučaj su tvrtke Željka Žužića nad čijim Solidum Žužić d.o.o.  je otvoren i zaključen stečaj zbog nedostatka imovine,  tvrtka Arena iz Križevaca vlasništvo Vladimira Trušćeka koja je završila u stečaju sa nekoliko stotina milijuna kn dugovanja a nekretnine su, nekim čudom, opet u vlasništvu tvrtki kojima su vlasnici Trušćeki, zatim tvrtka Zdravka i Ivića Pašalića nad čijim Zagreb drvo d.d. i  Adriadrvom je isto tako zaključen stečaj zbog nedostatka stečajne mase. Stečaj je otvoren i zaključen i nad tvrtkom Samp projekt d.o.o. – vlasništvo supruga predsjednice Općinskog suda u Sesvetama, dok je nad drugom njegovom tvrtkom Fil termotim d.o.o.  provedena i predstečajna nagodba.  Istovremeno otvoren i zaključen stečaj  zbog nedostatka imovine  proveden je i  nad tvrtkama mnogih poznatih političara no oni su ipak u drugačijoj situaciji od ovog slučaja. Nakon zaključenja stečaja, tvrtka u stečaju brisana je iz sudskog registra i stečaj se dalje nije vodio. Neke od tvrtki koje su tako skončale ovih dana su predmet uskočke istrage, jer su iste poslužile kao očigledna praonica novca, nikada za rad.  Te političke i tajkunske face nastavile su poslovanje u nekretninama koje su bile vlasništvo tvrtki u stečaju, bez dugova,  i ne samo da ih nitko ne proganja, već mirno posluju, Država im neprekidno oprašta dugove, dodatno ih usput kreditirajući. Toliko o brizi Ministarstva pravosuđa s početka ove priče, da se ne može povrijediti nečije ustavno pravo na jednakost.

Jednostranački sudski postupak dovoljan za provedbu ovrhe na pogrešnoj nekretnini

U Dugom Selu, sada kod Općinskog suda u Sesvetama, od 2009. godine do 2021. godine  vodi se ovršni postupak  jednostranački, sa samo jednom strankom u postupku i to  sa Hrvatskom bankom za obnovu i razvitak kao ovrhovoditeljem.  Vlasnik nekretnine koja je nezakonito zahvaćena ovrhom bezbroj puta upućivao je podneske sudu dokazujući im da su pogriješili i da nekretnina na kojoj su odredili ovrhu nije ona nekretnina koju je njihov dužnik dao kao jamstvo za kredit, no uzalud. Kao dokaz dostavio je  sudu javne isprave, Potvrde iz Katastra Dugo Selo, izvornike zemljišno knjižnih izvadaka, pa čak i sudsko vještačenje u izvorniku radi utvrđenja identiteta nekretnina. Tim ispravama je nesporno utvrđeno da se ne radi o istoj nekretnini, no sve bezuspješno,  Hrvatska banka za obnovu i razvitak, stečajna upraviteljica Branka Malbašić i Općinski sud Sesvete žele ovršiti upravo njegovu nekretninu i ni jednu drugu, i u tome ustraju već 17 godina.

Cijelo to vrijeme sud se služi raznoraznim malverzacijama uz pomoć stečajnog upravitelja, no bez obzira na opsežnu dokumentaciju  kojom se dokazuje kako se sve radi nezakonito, spor se nastavlja dalje.

Dugo je trebalo vlasniku pogrešno ovršene nekretnine da razotkrije sve malverzacije koje su počinili suci i stečajni upravitelji tijekom proteklih 30 godina, točnije od 1992. godine naovamo.   Posljednji u nizu nezakonitosti koju su počinili suci odnosi se na kazneno djelo ovjeravanja neistinitih isprava i sprječavanja dokazivanja. Naime, stranci  su na sudu predane fotokopije isprava sa pečatom istovjetnosti  tih isprava sa izvornikom u spisu, a sve s namjerom kako bi doveli vlasnika nekretnine u zabludu da u spisu postoje izvornici isprava na temelju kojih se provodi ovrha, i da je samim time ovrha zakonita.   I sve bi bilo u redu, kada bi se te isprave  doista nalazile u spisu – ali izvornici naime ne postoje.

Dugogodišnja namjera pljačke privatne imovine u režiji sudaca i stečajnog upravitelja

Ova priča započinje davne 1992. godine kada sutkinja Općinskog suda u Dugom Selu Rosanda Topalušić popisuje „nepostojeću“ – neuknjiženu imovinu – trgovačkog društva Parkant d.o.o. Njemu je Fond za razvoj odobrio kredit,  a spomenuta je sutkinja popisala neuknjiženu imovinu, jer je tadašnji zakon omogućavao da se neuknjižena imovina popiše i da se popisom na njoj zasnuje založno pravo. Sudski  Zapisnik i sporazum se potom objavljuje na oglasnoj ploči suda i istoga dana postaje ovršan. Ispravnost i valjanost tih odluka nitko nije provjeravao.

Međutim, 1992. godine Parkant nije ni bio vlasnik imovine koju je sud popisao kao zalog za kredit jer čestica koja je popisana od strane suda nije ni postojala. Iako je tadašnji Zakon o izvršnom postupku propisivao da popisana nekretnina mora biti vlasnštvo dužnika, nitko se, pa ni sud nije obazirao na činjenicu da dužnik nije vlasnik nekretnine koju daje pod zalog.  Niti sam sud nije uopće identificirao nekretninu na kojoj se zasniva hipoteka, naime, nekretnina koju je sud popisao nalazi se na sasvim drugoj katastarskoj čestici i stotinama metara dalje od nekretnine na kojoj je godinama kasnije određena ovrha.

O radnjama  koje je sud proveo nije bilo nikakvih podataka u zemljišnim knjigama, vjerovatno zato jer popisana nekretnina nije postojala.  Sve do 1996. godine po pitanju naplate duga od Parkanta nitko ništa nije poduzimao. Tada je Hrvatska banka za obnovu i razvitak sklopila Ugovor o cesiji sa Fondom za privatizaciju kao pravnim sljednikom Fonda za razvoj, te je tvrdila da je tim Ugovorom o cesiji preuzela i potraživanja od Parkanta, iako to iz Ugovora o cesiji nije vidljivo.  U istoj se navodi da se prenose potraživanja isplaćena za kredite na području oslobođenom ratnim akcijama „Oluja“ i „Bljesak“, što je još jedna besmislica, ako imamo na umu da je riječ o  1992. godini.  Iste te 1996. godine HBOR sklapa Ugovor o kreditu sa Parkantom, i u ugovoru kao osiguranje kredita navodi nepostojeću nekretninu, tj. nekretninu koja tako označena ne postoji na toj čestici u zemljišnim knjigama. Očito je kako HBOR uopće nije vodio računa o svojoj tražbini, i da je aljkavo sastavio ugovor bez ikakve provjere u zemljišnim knjigama, a nije se niti trudio naplatiti potraživanje od Parkanta.

2000 godine HBOR predlaže Općinskom sudu u Dugom Selu da ga se upiše u zemljišne knjige kao novog vjerovnika, i to netom nakon što je tvrtka Liston kupila nekretninu na kojoj je Parkant u zemljišnim knjigama bio upisan kao vlasnik. Obzirom da nisu bili ispunjeni zakonski uvjeti, da bi mu sud to omogućio, tadašnji sudac Arnold Čada, koji je kasnije razriješen dužnosti po vlastitom zahtjevu nakon pokretanja stegovnog postupka, donosi rješenje o upisu založnog prava u iznosu od 402.000,00 DEM u kojem ne navodi precizno podatke o dužniku, niti u ispravama na temelju kojih se donosi Rješenje o upisu založnog prava. O žalbi na to rješenje, od 2005. godine do danas nije odlučeno.  Naime, sud najprije donosi rješenje bez prava na pravni lijek, a rješenje dostavlja samo Hrvatskoj banci za obnovu i razvitak.

  

2001.godine Hrvatska banka za obnovu i razvitak pokreće i ovrhu protiv Parkanta koju sud odbija sa obrazloženjem da nekretnine opisane u ovršnoj ispravi ne egzistiraju u zemljišnim knjigama. Ovrha je moguća, tvrde, tek nakon što se ovrhovoditelj pobrine da u posebnom ovršnom postupku bude upisan kao založni vjerovnik. U međuvremenu je nad Parkantom otvoren stečaj, a kako je ranije donešeno rješenje imalo mnoštvo nedostataka, HBOR traži ispravak toga rješenja, i prijedlogom traži upis dodatnog založnog prava u iznosu od još 400.000,00 DEM. Općinski sud u Dugom Selu, i nakon otvaranja stečaja donosi novo rješenje kojim određuje upis založnog prava u korist HBORa i to u iznosima 402.000,00 DEM i u iznosu od 400.000,00 DEM.   Iako je  sud o pravu vlasništva u korist Liston-a pravomoćnim rješenjem odlučio godinu dana ranije  i Parkant više nije vlasnik, sud donosi rješenje u odnosu na Parkant čime eliminira vlasnika nekretnina kao stranku te određuje upis založnih prava na nekretninama kao da su Parkantove,  iako su one tada već bile prodane drugoj tvrtki. Liston se na tu odluku žali i uspijeva ukinuti to rješenje. No sud u Dugom Selu odbija postupiti po odluci Županijskog suda u Velikoj Gorici.

Hrvatska banka za obnovu i razvitak, iako neupisanog založnog prava u svoju korist, potom pokreće ovršni postupak protiv Listona, i to na osnovu isprava iz 1992. godine u kojima je kao dužnik označen Parkant a kao vjerovnik Fond za razvoj.  HBOR nije priložio uz prijedlog za ovrhu i ovršne isprave budući da rješenja o izvršenju nisu nikada ni donešena,  nije ni dostavio izvornik zemljišno knjižnog izvadka za nekretninu koja je predmet ovrhe,  kao ni valjani dokaz o prijenosu potraživanja jer se prijenos upravo toga potraživanja iz Ugovora o cesiji od 26.06.1996. godine ni ne vidi.

Liston d.o.o. koji je bio 100% izvornik i zapošljavao 36 djelatnika, podnosi žalbu i prigovor protiv rješenja o ovrsi, te u istima ističe prigovor da vjerovnik nije ovlašten voditi ovrhu, da je nastupila zastara, da HBOR nema upisano založno pravo, da je ovrha određena na pogrešnoj nekretnini,  ali tada protiv Listona pokreću planski više stečajeva, koji su sve redom obustavljeni, a kada je tadašnja većinska vlasnica i direktorica  shvatila da silom žele oteti nekretninu prodala je istu prije otvaranja stečaja.  Uslijed činjenice da je na nekretnini zabilježena nezakonita ovrha, poslovna banka Listona pokrenula je i ovrhu na strojevima. Iako je dug bio neznatan u odnosu na vrijednost imovine, ovrha na strojevima je provedena te je tom prilikom došlo i do devastacije tvorničkih prostorija, počupani su im električni vodovi i žice, čak je išteman i beton kako bi se izvukle električne žice u potpunosti i onemogućila bilo kakva daljnja proizvodnja i poslovanje.  Proizvodni strojevi izrezani su u dijelove i bačeni  na dvorište kao staro željezo, na kojem su stajali izrezani više od godinu dana, nakon čega ih je kao staro željezo  za simboličnu cijenu kupila tvrtka Sava promet. Stečajna upraviteljica Branka Malbašić obnašala je funkciju stečajne tek toliko da neovlašteno, u dogovoru sa HBOR-om, povuče žalbu protiv rješenja o ovrsi.  Međutim, zakonske odredbe im nisu išle na ruku jer nakon otvaranja stečaja nad ovršenikom, ovršni postupak se prekida po sili zakona.

11. travnja 2009. godine Liston je odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu brisan iz sudskog registra, a još od 2005. godine vlasnik nekretnine na koju su položili šape je druga tvrtka od koje je nekretninu stekao sadašnji vlasnik.   Od 2005. godine do danas tvornica je ponovno, po treći puta,  u cijelosti obnovljena, sav prostor je u funkciji, uloženo je desetak i više milijuna kuna u obnovu poslovnih prostora.

No, ni sud, ni HBOR ne odustaje od gulaga nad vlasnicima nekretnine u obliku provedbe nezakonitog ovršnog postupka. Iako ne postoji nikakav zakonski osnov, nema ovršne isprave, a nema ni nekretnine iz isprava iz 1992. godine, HBOR ustraje i vrši prisilu na sud da provodi radnje iako ni ovršenik ne postoji. Ukazujući na te zakonske povrede, nakon gomile podnesaka i prigovora sudac Ivan Matančević određuje prekid postupka 2014. godine zbog nepostojanja ovršenika, iako je od 2009. godine do tada sud  čitavo vrijeme provodio radnje  samo sa jednom strankom u postupku.   Tada Branka Malbašić koja nije imala svojstvo stečajne upraviteljice vrši upis stečajne mase u trgovački sud, iako stečajne mase nema, no zahvaljujući pravovremenom prigovoru, odmah daje i podnesak sudu da Stečajne mase nema. Odlukom suda iz lipnja 2018. godine stečajna masa koja je neosnovano bila upisana svega dva mjeseca, pravomoćno je brisana iz sudskog registra, a brisano je i ovlaštenje stečajne upraviteljice za zastupanje. No tu agonija ne staje.

Iako je pravomoćnom sudskom odlukom već ranije odlučeno da nekretnine iz tzv. ovršne isprave kao takve ne egzistiraju u zemljišnim knjigama, sud to ne sprječava da vodi novi jednostranački postupak protiv ovršenika koji nije dužnik, koji je u međuvremenu prestao postojati  pa sud godinama vodi ovršni postupak  samo sa jednom strankom u postupku. Branka Malbašić, osim nezakonitog povlačenja žalbe protiv rješenja o ovrsi, i nije sudjelovala u postupku jer nije preuzimala poštu koju je morala preuzimati, pa je sud  svu poštu slao nepostojećoj pravnoj osobi Liston d.o.o., a ponekad i drugim fizičkim osobama koje nisu stranke u postupku. Suprotno tome, sada kada je brisano ovlaštenje stečajne upraviteljice iz sudskog registra za zastupanje, a nekretnina  već šesnaest godina nije vlasništvo ovršenika, sud upućuje sudsku poštu stečajnoj upraviteljici koja neovlašteno tu poštu i zaprima. Zvuči nevjerojatno, ali doista je tako.

      

U listopadu 2017. godine novi vlasnik nekretnine sudskim putem uspijeva dokazati neprekinuti knjižni slijed i upisati pravo vlasništva u zemljišne knjige temeljem pravomoćne odluke suda.  O tome odmah obavještava i ovršni sud, kako bi ga sud kao treću osobu uputio u parnicu radi nedopuštenosti ovrhe u kojoj bi konačno dokazao da se svih ovih godina ovrha provodi na pogrešnoj nekretnini, i bez valjanih, zakonom propisanih isprava, a u korist ovrhovoditelja koji nema aktivnu legitimaciju.

Naime, da bi proveo nezakoniti ovršni postupak i pod krinkom sudskih odluka legalizirao otimanje vrijedne imovine, sud je godinama uskraćivao sva prava ovršeniku i trećim osobama da dokažu o kakvim teškim povredama zakona se radi.  Sud opstruira   pravo treće osobe da u parnici dokaže da nema osnove za vođenje ovrhe i o istaknutim prigovorima ne odlučuje.

Promjenom sjedišta suda spis dolazi u ruke sutkinji Sandi Hrsto na Općinskom sudu u Sesvetama. Ona, umjesto da odluči o svim do tada iznesenim prigovorima III osobe, uz koje prigovore su dostavljene i sve javne isprave koje dokazuju navode, radi čega uopće ne treba niti upućivati u parnicu radi nedopuštenosti ovrhe, ona baš kao i njeni raniji kolege suci,  sve prigovore i dokaze ignorira, o njima ne odlučuje, već isključivo i samo odlučuje o prijedlozima HBOR-a, koji je predložio nastavak ovrhe protiv novog vlasnika nekretnine, tvrdeći da založno pravo iz 1992 .godine slijedi nekretninu te da je po toj osnovi isto zasnovano na nekretnini. Pri tom, potpuno ignoriraju javne isprave i činjenicu da tako opisana nekretnina ne postoji, niti je ikada postojala.  Isto potvrđuje i nalaz sudskog vještaka, kao i pravomoćno rješenje o odbijanju ovrhe broj Ovr 742/01 od 01.02.2002., ali sve to ne sprječava sutkinju Sandu Hrsto da donese rješenje o nastavku ovrhe u ovršnom postupku u kojem ovršenik ne postoji već 11 godina. U rješenje o nastavku ovrhe gura i stečajnu upraviteljicu Branku Malbašić, koja navodno zastupa nepostojeću stečajnu masu, dok Branka Malbašić tvrdi da stečajne mase nema i da ona ne zastupa stečajnu masu??!!!

Sutkinja Sanda Hrsto uporno utvrđuje postojanje Stečajne mase iza Liston-a iako je ista brisana iz sudskog registra a brisano je i ovlaštenje Branke Malbašić kao stečajne upraviteljice

Naravno da je vlasnik nekretnine bio šokiran takvom nezakonitom odlukom suda, tim više što je sutkinja odradila pravi slalom, ignorirala je godinama prigovore III osobe kako bi izbjegla da treću osobu uputi u parnicu, odnosno da ne mora obustaviti ovršni postupak obzirom da nema ovršenika, a nema ni nekretnine na kojoj je navodno zasnovano založno pravo, nema ni ovršne isprave protiv ovršenika,  a kada je donijela rješenje o nastavku ovrhe, onemogućila je vlasnika nekretnine da podnese žalbu obzirom da Ovršni zakon ne dozvoljava ovršeniku pravo žalbe. Drugim riječima, suci Općinskog suda u Dugom Selu od 2000 godine do danas uporno i očigledno namjerno, opstruiraju pravo sudjelovanja u postupku i žalbe jedne od stranaka,  sve kako bi omogućili i stvorili uvjete da se vrijedna nekretnina otme u ovršnom postupku.  Za koga to suci odrađuju još je nepoznato, ili je možda i poznato, nakon najnovijih saznanja radi čega je stavljen Zahtjev za izuzeće sutkinje Hrsto.

Sutkinja Sanda Hrsto u sukobu je interesa, muž i sin zaposleni u Ministarstvu poljoprivrede u Sektoru koji upravlja sredstvima iz EU fondova koji se isplaćuju preko HBOR-a a ona sudi u korist HBOR-a

Vlasniku nekretnine sve je bilo jasno, kada je saznao činjenice da su suprug i sin sutkinje Sande Hrsto zaposlenici Ministarstva poljoprivrede (resor Vlade RH) dok ona sudi u postupku u kojem je ovrhovoditelj Hrvatska banka za obnovu i razvitak kojem je Republika Hrvatska 100% vlasnik, te te suprug i sin  u okviru svojih radnih zadataka rade na programima ruralnog razvoja koji se financira iz EU fondova, a sredstva se plasiraju preko programa iz programa koje provodi Hrvatska banka za obnovu i razvitak.  Suprug je  na tim programima zaposlen od 26. ožujka 2019. godine, dok je sin svježe zaposlen od  08. srpnja 2020. godine  „u izvanrednom postupku prijema na neodređeno vrijeme“ . Upravo je to period u kojem je sutkinja Sanda Hrsto, koja je od 2012. godine do 2018. godine godina radila kao savjetnica ravnateljice u Pravosudnoj akademiji, koja bi obzirom na navedeno morala poznavati zakone,  načinila gomilu procesnih pogreški i povredi zakona u ovom ovršnom postupku, sudila potpuno suprotno zakonu i van svakog zdravog razuma.

Nužno se nameće pitanje – Je li sutkinja Sanda Hrsto načinila kompenzaciju sa Hrvatskom bankom za obnovu i razvitak, ona njima nezakonito  rješenje o nastavku ovrhe na temelju zastarjelog Rješenja o ovrsi starog 17 godina, i  na nekretnini na kojoj  ovrhovoditelj nema pravomoćno zasnovano založno pravo, i to u ovršnom postupku koji se temelji na ispravama starim  skoro 30 godina u kojima su popisane nepostojeće nekretnine, a Hrvatska banka za obnovu i razvitak radno mjesto za muža i sina?

Koji bi inače bio razlog da u postupku koji traje već 29 godina u kojem se doista uporno nastoji oteti tuđa imovina, vlasništvo osobe koja nije dužnik, druga strana u postupku ni na koji način ne može doći do statusa da dokaže osnovanost svojih tvrdnji, a što je protivno svim domaćim propisima, ali i međunarodnim, laičkim jezikom reklo bi se, ovakav potez suda i ovrhovoditelja predstavlja čisti gulag i daje potpunu pravnu nesigurnost, dok Europski sud za ljudska prava takvo postupanje sudova smatra nedozvoljenim miješanjem države  u privatno vlasništvo, koja Ustavom jamči pravo na poštivanje privatnog i obiteljskog života. No to je sudeći prema ovoj priči tek mrtvo slovo na papiru.