Datum objave: 10. srpanj 2014./Piše: Nada Landeka

Ono što je rak u životu svakog čovjeka, to je stečaj u poduzetničkom svijetu. Bolesnog od raka, čije su zdrave stanice počele napadati zloćudne, najčešće tretiraju skupim kemoterapijama, zračenjem i drugim medicinskim tretmanima koji ubijaju stanice tumora, ali istovremeno uništavaju i zdrave stanice. Poduzeća pak, naročito ona koja imaju vrijednu imovinu najčešće su na zubu Države, i umjesto da čuvaju i njeguju „ruku koja ih hrani“, Država, tj. Ministarstvo financija i druge državne institucije prve su u redu kada poduzetniku treba „zavrnuti vratom“.

U stečajnim postupcima, bez obzira o kojoj vrijednosti imovine se radi, stečajni upravitelj zauzima dojučerašnje mjesto direktora poduzeća, osnivača tj. vlasnika poduzeća koji je uložio svoj novac, trud i rad ništa se i ne pita i nema nikakva prava, pa otvaranjem stečaja počinje prava zabava. U toj pravosudnoj baruštini u kojoj se najčešće okuplja gomila žaba, a oko bare je sve puno krokodila, gotovo svi love u mutnom. Stoga se svaki pošteni poduzetnik naježi od stečaja i stečajnog postupka jer nakon otvaranja stečaja za njegovo poduzeće perspektive više nema.

Usprkos Stečajnom zakonu koji propisuje da stečajni upravitelj treba zastupati interese stečajnog dužnika u praksi se to nikad ne događa. Upravo suprotno, stečajni upravitelj u praksi štiti interese Države i vjerovnika povezanih s Državom, te banke. Radnici i drugi vjerovnici, pogotovo vlasnici, bez obzira na visinu kapitala nemaju nikakva prava. Tako se već niz godina postupa u praksi. No da li je baš tako, i da li su vlasnici poduzeća koji su oštećeni u stečajnim postupcima doista beznadni i potpuno obespravljeni?

Prema propisima koji su na snazi u RH propisana je profesionalna odgovornost stečajnog upravitelja. O tome često piše i Nevenka Marković, sudac Trgovačkog suda u Zagrebu koja je autor brojnih članaka iz područja stečajnog, ovršnog i registarskog prava, te prava društava. Sutkinja Marković je i predavač na Pravosudnoj akademiji i na stručnim seminarima.

Oštećenik u stečajnom postupku može podnijeti tužbu radi naknade štete prouzročene radnjom stečajnog upravitelja. Pasivno legitimirana osoba u tom postupku može biti; stečajni upravitelj, osiguravajuće društvo ili Republika Hrvatska. Pravo na podnošenje tužbe protiv stečajnog upravitelja temelji se na odredbi članka 28. stavak 7. Stečajnog zakona. Pravo na podnošenje tužbe protiv osiguravajućeg društva temelji se na ugovornoj obvezi osiguravatelja kojom je preuzeo obvezu vođenja spora u ime stečajnog upravitelja kao osiguranika. Oštećenik ima diskreciono pravo izabrati da li će tužiti samo osiguravajuće društvo, samo stečajnog upravitelja, ili kao tuženika označiti i osiguravatelja i osiguranika. Osiguravatelj odgovara samo do visine osigurane svote koju svaki stečajni upravitelj mora uplaćivati za vrijeme obavljanja dužnosti stečajnog upravitelja.

Pravo na podnošenje tužbe protiv Republike Hrvatske temelji se na Zakonu o sustavu državne uprave.

Prema članku 13. navedenog zakona, štetu koju građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela lokalne samouprave i uprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u prenijetim im poslovima državne uprave, nadoknađuje Republika Hrvatska. Stečajni postupak je sudski postupak, pa se šteta, dakle, može uzrokovati tijekom sudskog postupka. Stečajnog upravitelja imenuje sud, putem stečajnog suca, a sud je pravna osoba koja ima javne ovlasti. Oštećenik ima diskreciono pravo podnijeti tužbu radi naknade štete protiv kako stečajnog upravitelja, tako i Republike Hrvatske kao tuženika u postupku.

Šteta koju počini državni službenik, odnosno sudac nastaje i zbog neizvršavanje sudske odluke. Ovakvo postupanje je i temeljem čl. 311 Kaznenog zakona kazneno djelo. Službena ili odgovorna osoba koja ne izvrši pravomoćnu sudsku odluku koju je bila dužna izvršiti, a time ne čini neko drugo kazneno djelo za koje je propisana teža kazna, kazniti će se kaznom zatvora i do dvije godine.

Teške povrede službene dužnosti su;

1. Neizvršavanje, nesavjesno, nepravodobno ili nemarno izvršavanje službenih obveza
2. Nezakoniti rad ili propuštanje poduzimanja mjera ili radnji na koje je službenik ovlašten radi sprečavanja nezakonitosti
3. Davanje netočnih podataka kojima se utječe na donošenje odluke nadležnih tijela ili time nastaju druge štetne posljedice
4. Zlouporaba položaja ili prekoračenje ovlasti u službi
5. Odbijanje izvršenja zadaće ako za to ne postoje opravdani razlozi
6. Neovlaštena posluga sredstvima povjerenima za izvršavanje poslova
7. Odavanje službene ili druge tajne
8. Obavljanje djelatnosti koja je u suprotnosti s poslovima radnog mjesta ili bez prethodnog odobrenja čelnika tijela
9. Onemogućavanje građana ili pravnih osoba u ostvarivanju prava na podnošenje zahtjeva, žalbi, prigovora i predstavki ili drugih zakonskih prava
10. Uporaba nevjerodostojne isprave u cilju ostvarivanja prava u službi
11. Nedolično ponašanje koje nanosi štetu ugledu službe
12. Neopravdan izostanak s posla od dva do četiri dana u jednom mjesecu
13. Ponašanje radi kojega je tri puta izrečena kazna za laku povredu službene dužnosti
14. Druge povrede službene dužnosti koje su kao teške propisane posebnim zakonom
15. Tijela za vođenje postupka i izvršavanje kazni zbog povrede službene dužnosti

Država ima pravo i dužnost zaštititi prava građana i druge pravne vrijednosti društvene zajednice od napada pojedinaca ili skupina kojima se te vrijednosti ugrožavaju ili povrijeđuju.   Ako državna tijela krše propisane norme u obliku procesnih radnji koje provode, posebice onih koji zaštićuju osobna i imovinska prava građana protiv kojih se vodi kazneni ili parnični postupak, ona time ta prava uskraćuju.

Takva uskrata nije prema svima, nego samo prema nekima i predstavlja zapravo diskriminaciju pojedinih građana tj. sudionika u postupku.

Prema članku 106. Zakona o sudovima Republika Hrvaska odgovara za štetu koju u obnašanju sudačke dužnosti nanese sudac stranci, svojim nezakonitim ili nepravilnim radom. Republika Hrvatska zatražiti će od suca povrat isplaćene naknade samo kad je sudac štetu učinio namjerno ili iz krajnje nepažnje.

Iako je člankom 24. istog zakona propisano da Vrhovni sud Republike Hrvatske osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, u stvarnosti to nije tako. Posljednjih mjeseci svjedoci smo nejednakog postupanja u brojnim sudskim predmetima, naročito u predstečajnim nagodbama u kojima nisu svi jednaki. FINA je u ovim postupcima imala diskreciono pravo, baš kao i Trgovački sudovi samostalno procjenjivati kojem poduzeću će se dati šansa za opstanak, a koje će se brisati iz sudskog registra, odnosno nad kojim će se provesti stečaj. Po kojim kriterijima su se ovi postupci provodili i provode, ni danas nikom nije jasno, iako bi Zakon trebao biti jednak za sve.

„Veoma je važno naglasiti kako zbog propusta u utvrđivanju odlučnih činjenica, zakoni koji nas štite ne bi smjeli imati slabije djelovanje nego zakoni koji nas kažnjavaju. Po tom učenju koje je postalo opće mjesto ugovora naroda i demokratske države; – da ne dođe do dužničkog ropstva, država je dužna srediti svoje gospodarstvo i štititi, a za slučaj potrebe i otkupiti slobodu svojih građana, jednako kao što su građani dužni boriti se i izboriti za slobodu svoje države! Naime, nema pravde za Hrvatsku, bez pravde u Hrvatskoj!“

„Ako u potrazi za vrijednostima koje Hrvatsku čine dobrom zemljom, kao kriterij uzmemo Aristotelov Ustav atenski – zasnovan na tri bitne protege; zabrani dužničkog ropstva, obvezi javnog zauzimanja za opće dobro i bezuvjetnom poštivanju odluka porotnog suda sastavljenog od 6.000 sudaca u državi koja je imala 20.000 do 40.000 punoljetnih građana – može se vidjeti da je vjerodostojno sudstvo i vjerodostojna javna uprava iznimno važna za svaki narod i državu – jer tko vlada sudom – vlada svijetom!“ (odvjetnik Lujo Medvidović).

Što na sve ovo kaže Europa?

Zagovarajući temeljna ljudska prava provodi se proširivanje šengenskog područja na nove države članice, te se aktivno radi na zaštiti prava građana u borbi protiv terorizma, kriminala i korupcije.

Poštivanje ljudskih prava, demokratskih ustanova i zakona uvijek su bili integralni dijelovi europske ideje. Povelja o temeljnim pravima, prihvaćena 2000 godine, obuhvaća sva osobna, građanska, politička, ekonomska i socijalna prava i slobode građana EU. Također se osvrće na nova pitanja nastala tehnološkim napretkom, kao što su npr. zaštita osobnih podataka i bio-etika.

Sporazumi EU štite ljudska prava, slobodno kretanje ljudi, zabranjuju svu diskriminaciju i mobbing, te njeguju pravo boravka u cijeloj EU za sve njezine građane.

Autor; Nada Landeka