U Međugorju je ovaj blagdan proslavljen svečano na svim župnim misama u 7,00; 8,00, 11,00 i 18,00 sati. Prekrasno sunčano vrijeme omogućilo je da župnu crkvu sv. Jakova pohode i mnogobrojna djeca sa svojim roditeljima. Bila je to i zadnja prilika da se još jedanput pomole ispred velebne panorame Betlehema i štalice u podnožju oltara u crkvi.

Od sutra i naša djeca ponovno započinju svoje „javne živote“ – naime, nakon zimskih praznika, ponovno sjedaju u školske klupe! Pa i njima i nama neka današnja misna čitanja budu prave smjernice za život:

Od Božića pa unaprijed, izbor evanđeoskih ulomaka slijedi kronološki slijed Isusova života. Odmah nam upada u oči jedna činjenica. Naime, u Isusovoj biografiji ima jedna praznina od trideset godina. Na blagdan Bogojavljenja, pred nekoliko dana, ostavili smo Isusa kao malo dijete u naručju svoje majke, a danas nam ga evanđelje prikazuje kao odrasla muškarca od 30 godina koji je došao na rijeku Jordan da ga Ivan krsti.

Što je s onih 30 godina? Što je Isus radio? Kako je živio? Evanđelja o tome šute. To su bile skrovite godine života kad je Isus živio svoje čovještvo kao i svi drugi ljudi. Njegovo božanstvo bilo je skriveno.

Stoljećima prije Isusa iz Nazareta veliki prorok Izaija poručio je u Božje ime: „Moje misli nisu vaše misli i puti moji nisu vaši puti: tako su visoko puti moji iznad vaših putova i misli moje iznad vaših misli“ (Iz 55,8-9). Ova riječ Pisma ispunja se na Isusu Kristu. On pristupa k Ivanu Krstitelju, zajedno s grešnim narodom, da od njega primi krštenje. On ne samo da iznenađuje Krstitelja, nego je time najavio takav način života koji će odudarati od očekivanja ljudi svoga vremena. U Isusovo vrijeme ljudi su očekivali da Bog ispuni svoja obećanja. Jedni su očekivali političko oslobođenje od Rimljana i uspostavu vlastite države. Drugi su očekivali i priželjkivali propast svijeta, apokaliptičku kataklizmu.

Isus se ne priklanja ni jednoj ni drugoj struji: on ne prijeti silom niti njome raspolaže, ali ne prijeti ni propašću svijeta. On nastupa zajedno s narodom koji je spreman na obraćenje i oproštenje grijeha.

Starozavjetni prorok Ivan Krstitelj poziva ljude na obraćenje: ljudi su se grijehom udaljili od Boga, i prorok ih zove da ostave krivi put i da se vrate k Bogu. Biblija za taj preokret, za taj povratak k Bogu najčešće upotrebljava riječ koja označuje mijenjanje puta (šub); ostaviti dosadašnji smjer i krenuti drugim smjerom. U vjerskom pogledu to znači ostaviti zlo, okrenuti se od zla, i prikloniti se Bogu. U tome je bit obraćenja.

Među mnoštvom koje pristupa Ivanu Krstitelju nalazi se i Isus. Njemu krštenje nije potrebno u tom smislu obraćenja, jer on je bez grijeha. Ivan to opaža i govori Isusu: „Ti mene treba da krstiš, a ne ja tebe!“ Ali Isus je uporan: on hoće biti u svemu solidaran s ljudima, solidaran sa slabima i grješnima. Još više, on će na sebe preuzeti njihovu grješnost; preuzet će i samu smrt-i za sebe i za nas! Isus Krist je-kako će Krstitelj posvjedočiti na drugom mjestu-„Jaganjac Božji“ koji na sebe uzima grijeh cijeloga svijeta.

Isus će kasnije reći svojim učenicima: „Uistinu, kažem vam: ne bude li pravednost vaša veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja, ne , nećete ući u kraljevstvo nebesko.“ Pravednost, o kojoj Isus govori, jest posve nov način Božjega djelovanja s ljudima i nov način čovjekova odgovora na to. Ispunjenje pravednosti, ispunjenje zakona nije u vanjskom poštivanju odredaba što su zastupali farizeji. Isus govori o ispunjenju pravednosti koja se očituje – u mislima, u nakanama i, prije svega, u pravednosti srca. Iz srca izviru nepravde, čak i one koje se mogu pokriti savršenim zakonima. Augustin će kasnije napisati, u svom velikom djelu „Civitas Dei“, kako i država sa savršenim zakonima može biti poput „razbojničke bande“, ako nije utemeljena na većoj tj. na Božjoj pravednosti.

Da je Ivan postupio ispravno kad je popustio na Isusovo traženje i krstio ga u Jordanu, svjedoči glas s neba: „Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina!“ Ovo je – Bogojavljenje! Otac s neba progovara, Duh Sveti u liku goluba silazi nad Isusa i ovlašćuje ga da nastupa kao Bog. Isus tako i nastupa. Kod ovog događaja Isusova krštenja prvi put u Pismu spominje se i tajna Presvetoga Trojstva. – Otac se poistovjećuje sa svim što Isus čini, jer sve čini u njegovo ime – on će do posljednjeg slovca ispuniti Očevu volju. Javit će se Otac i na koncu Isusova života, kad Isus dovrši svoju zadaću, kad bude visio na križu, opet će se, uz silan potres , čuti glas: „Ovaj bijaše Sin Božji!“

Koji je Isusov program? Što će on donijeti ljudima? –To stoji u Pismu, poslužimo se riječima proroka Izaije: Zadaća mu je da uspostavi pravdu, da bude svjetlost narodima, da bude oko slijepome, da ozdravi bolesne, da podigne klonule, da oslobodi utamničene, da proglasi godinu milosti Gospodnje.

Neće Isus ništa činiti silom, neće se služiti mačem i oružjem, već snagom nutarnjeg preobraženja, snagom novoga srca. Temeljno pravilo Božje pravde jest ljubav. Pseudo-Krizostom govori da je Duh Sveti uzeo lik goluba jer on među svim stvorenjima najviše njeguje ljubav. I baš po ljubavi se očituje gdje je Duh Sveti. On je u Kristu, u kojem je pravednost očitovana kroz sebedarnu ljubav. On je Očev „Ljubljeni Sin“ jer utjelovljuje ljubav i pravednost.

Na takvo vladanje Isus zove i nas. Mi smo njegovi! Kršteni smo u njegovo ime! Božji smo pomazanici, jer smo pomazani Duhom Svetim. To je Krstitelj i najavio: On će vas krstiti Duhom Svetim! Odgovor na ovo samo je jedan: odgovor životom! Da i mi, kao i Isus, izvršimo djelo Božje, da izvršimo Božji plan s nama! Svatko na svom mjestu, svatko u svojoj obitelji-nitko drugi neće to učiniti ni za tebe ni za mene.

Na Isusovu krštenju čuo se Očev glas: „Ovo je Sin moj, Ljubljeni!“ I nad našim krštenjem, kao i nad svakim krštenikom Bog izgovara sličnu riječ prihvaćanja za svoje dijete. Kao što je Isusovo krštenje za nj bilo početak djelovanja u skladu s Očevom voljom, tako i naše krštenje predstavlja ne samo početak kršćanskoga života, već i trajnu obvezu da taj život bude u skladu s tom tajnom. Krštenje nas trajno podsjeća što smo na krštenju primili i što moramo ostati: ljubljena djeca Božja!

Dao Bog da i na koncu života svatko od nas čuje Očev glas: Bio si moj u životu! Išao si mojim putem! Meni si pripadao i na mene si računao! Uđi u radost gospodara svoga! Amen!