KAD KRV NIJE VODA

 

U ludbreškom polju, mutnoj Bednji blizu,

Gdje Kalnička gora Podravinu grli,

Ubava mjestanca ko biser u nizu;

Među njima junak, stari Ludbreg vrli

Digo sijedu glavu. Naćulio uši,

Sluša meke riječi gradišćanskog brata…

Iz kapele svete, čovjekovoj duši

Prosule se riječi biskupa Hrvata:

 

”Dođoh iz Gradišća, kraju svojeg roda

Iz kog Turska sila protjera nas davno.

U tuđemu svijetu Hrvat se ne proda,

Još ga krasi ime Zvonimira, slavno.

Sred svetišta ovog ”Krvi Boga Krista”

Srce vaše, moje, kuca ko i prije.

Živa vjera pređa istim žarom blista,

Još joj plam hrvatstva ugasnuo nije.

 

Krvlju smo Jaganjca otkupljeni, braćo,

Pa vam želim reći da krv voda nije.

Djela nam je dobra zlotvor mržnjom vrać’o,

Topljene su krvlju staze Kroacije.

Onaj kom su ruke ogrezle u krvi,

Nije vrijedan ravnat Zemljom brata svoga;

Na mjestima glavnim ne može bit’ prvi,

Jer u njemu nema ljubavi ni Boga.

 

Takvi što sudiše našeg Alojzija

Proizvod su griješne, ideologije.

Za takve je zakon samo lustracija,

Njima Pravda Božja na pameti nije.

Draga braćo moja, mrtve poštivajte,

Mučenika koji za slobodu gine.

Znamenje ratnika gaziti ne dajte,

Ono vam je temelj povijesne istine.

 

Čuvajte se pomno štetnih parazita

Da vam ne otruju krv u tijelu zdravom.

Nek vam djeca budu loza plemenita,

Okrunjena dičnih pradjedova slavom.”

Utihnuo biskup. Plače Ludbreg stari,

Radosna mu suza natopila oči.

Kliknu: ”Vuci neće proždrijet stado Božje,

Dok ovakav pastir Lijepom našom kroči!”

—

Hvala ti, pastiru, gradišćanski brate,

Koji brižno pamtiš da krv nije voda;

Koji k srcu svijaš čestite Hrvate –

Plemenitu lozu svojega naroda.

 

Marija Dubravac, Brisbane