Već nekoliko puta do sada javnost se pitala koja je zapravo uloga Hrvatske gospodarske komore, i Hrvatske obrtničke komore, dvije institucije koje bi trebale biti krovne ustanove za zaštitu prava proizvođača, poduzetnika, obrtnika, inovatora. Da ovi potonji u Hrvatskoj gotovo da i nemaju nikakvih prava, to je već svima jasno, ali da će aktualna Vlada RH biti poput „gledanja u Mjesec“, neprekidno okrenuta prema  prekograničnim investitorima,  a da ne vidi ono što joj se događa pred nosom, to je bilo teško za povjerovati.

Da bi se uvezli investitori, treba najprije iz Hrvatske izvesti mafiju i lopove!

Više je nego očigledno, a svakim danom i sve jasnije da hrvatsko gospodarstvo dosadašnjom politikom,  ne samo da neće napredovati, već će se i vrlo teško, gotovo nikako oporaviti.

Razloga za takvo pesimistično razmišljanje ima jako puno. Svaki pokušaj vlade RH da revitalizira stanje u gospodarstvu i stimulira potrošnju, uzaludno je. Da li ti pokušaji predstavljaju „pucanj u prazno“ zato jer su loše koncipirani, ili zato jer naši ministri ništa nisu naučili na svojim vlastitim greškama i na greškama iz prošlosti koje su načinili njihovi politički prednici, bilo kako, rezultat je uvijek jednak – porazan.

Već mjesecima slušamo najavu kako će vlada biti „manje rigorozna“ i povećati prava stranim državljanima, uključujući i hrvatsko državljanstvo,  već i za ulaganje od svega 30%.   Ova informacija zabrinjavajuća je iz dva razloga.

1)      Iz slučaja Željezara Sisak koju je prethodno kupio investitor Mechel  Steel formirajući novu tvrtku Mechel Željezara d.o.o očigledno je da brojne privilegije koju investitori i dobiju, kao i sva prava neće pomoći da se gospodarstvo oporavi. Dapače, rezultat je više nego  zabrinjavajući – brojna radna mjesta su ukinuta a zaposlenici Željezare već niz godina na Zavodu za zapošljavanje.  Pokušaji oporavka Željezare pod krinkom raznih imena; Željezara Sisak d.o.o., Željezara Sisak Nova d.o.o., MECHEL Sisak d.o.o., CMC Sisak d.o.o. i na posljetku ABS Sisak d.o.o., propali su, iako su proizvodi Željezare, poglavito bešavne čelične cijevi bile dokazane kvalitete i tradicionalno tražene diljem Svijeta.  Više od pola stoljeća  u Željezari su se  proizvodile bešavne čelične cijevi čija je kvaliteta bila sukladna visokim standardima ISO 9001 i API – Q1 standarda, posebno API 5L i API 5CT licence (American Petroleum Institute) za čelične bešavne cijevi koje se primjenjuju u naftnoj industriji, a te licence bile su brand, zaštitni znak Željezare, Grada Siska i države Hrvatske, jer niti jedna željezara u zemljama okruženja, niti u zemljama tranzicije, tu licencu nije posjedovala. Vrijednost je to, koja je prodajom Željezare bespovratno izgubljena i može se slobodno reći, da je dio rasprodanog hrvatskog nacionalnog blaga. Konačno, sve tvrtke koje su tijekom proteklog desetljeća kupovale sisačku Željezaru kupovale su je između ostalog najviše radi toga da postanu vlasnici  prestižne licence, s vrlo iskusnim zaposlenim kadrom.

2)      Pokušaj „ulaganja“  turske kompanije Čaliskan  u  Dioki –  pretvorio se u gospodarsko-investicijsku lakrdiju iza koje je ostalo još uvijek neriješeno pitanje koje visi u zraku;  Tko je odgovoran za naplaćenih 5.000.000,00 eur-a državne garancije, i za totalni neuspjeh ovog aranžmana.  Analizirajući sve  financijsko-pravne posljedice koje iz ovog slučaja proizlaze  – po svemu sudeći, cijela priča je prerasla  u jedan od najvećih  gospodarskih skandala Kukuriku koalicije. Gotovo 40 milijuna kuna novca poreznih obveznika  potrošeno je za isplatu plaća i sanaciju gubitaka privatnog poduzeća u kojem država ne posjeduje ni jednu jedinu dionicu. Proračunski novac uložen je temeljem državnog jamstva izdanog privatnom ulagaču u proceduri upitne legalnosti, zato što prije toga nije ishođeno odobrenje Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja. Samom ulagaču – inače tvrtki bez ikakvih referencija u petrokemijskom biznisu – Vlada je jamčila otpis dugova Diokija prema javnim poduzećima i državi, posredovanje pri reprogramu dugova prema bankama te otkup zemljišta namijenjenog gradnji LNG terminala za najmanje 29,5 milijuna eura. Sve u svemu, Vlada se obvezala da kroz otpis dugova i otkup zemljišta u Dioki uloži oko 45 milijuna eura, dok je novi vlasnik trebao uložiti 20, od čega 15 u obrtni kapital i sirovinu za proizvodnju.

3)      Priča o HŽ Cargo i rumunjskim invstitorima dovela je HŽ Cargo do potpune propasti i stečaja, išćekujući ulagače koji bi im pružili ruku spasa. Hrvatska Vlada bila je  donijela odluku o prodaji 75-postotnog udjela u HŽ Cargu rumunjskoj tvrtki Feroviar, koja je dio Grampet Grupe. Rumunji su  navodno bili ispunili sve tražene uvjete u natječaju za privatizaciju Carga, a konkurenti su im bili češki AWT i austrijski Rail Cargo. Feroviar je trebao uplatiti za 75 posto Carga 40 milijuna eura, od toga je sa 30 milijuna eura trebalo podmiriti   zajmove te tvrtke osigurane državnim jamstvima, a sa 10 milijuna eura se trebalo podmiriti  dio obveza prema vjerovnicima i radnicima. Naravno, kao i sve druge „lovačko-ulagačke priče“ i ova je završila neslavno.

4. Slučaj tzv. stranih  investitora  iz Amerike i Slovenije,  koji su otvorili na stotine trgovačkih društava  (kreditnih ureda) radi investiranja u kredite,  zapanjilo je cijelu Hrvatsku. Naročito nakon što su svi shvatili da su isti isključivo plasirali novac radi pranja, i radi otimanja imovine koju su na nezakonit način stjecali od svojih “zajmodavaca-dužnika”.  Ove organizirane zločinačke skupine još uvijek se nismo uspjeli riješiti, i danas još, usprkos promjenama zakonama, djeluju u nezakonitim i nelegalnim kreditnim uredima putem kojih isplaćuju novac.

Da ne nižemo slučaj do slučaja, možemo donijeti jedinstven zaključak. Analizirajući sve slučajeve, uglavnom se svodi na isto. Prilikom svakog predstavljenog projekta novog ulaganja, građani Hrvatske i sama Država teško ispašta pogrešnu procjenu, a navodni investitori, ipak se na neki način zadovolje bar šlagom sa torte. (Rasprodaju strojeve, naplate garanciju, prodaju sirovinu, otmu kuće ili stanove,  itd. a onda napuste Hrvatsku).

Stav hrvatske Vlade mogao bi se usporediti sa nekom priprostom i anonimnom djevojkom koja neprekidno lista najpoznatije svjetske modne časopise, izrezujući poznate zvijezde i lijepeći ih u svoj vlastiti album, sanjajući o princu iz inozemstva, koji će jednog dana doći po nju na bijelom konju, te će skupa izjahati iz bijede i siromaštva u kojoj je odrasla, u sjaj, bogatstvo i doživotnu sreću.

Hrvatski ministri kao da nisu bili djeca koja su odrastala u Hrvatskoj, i kao da nikad nisu pročitali niti jednu jedinu bajku. Ili pak misle da su građani Hrvatske do te mjere priglupi i neuki da ne znaju prepoznati fijasko, ili niz grešaka koje se nižu za redom.

Umjesto „zurenja u zvijezde“,  dovoljno je bilo poduzeti niz praktičnih mjera da se spasi ono što je živo i što još koliko toliko gmiže u hrvatskom gospodarstvu. Umjesto vrlo represivne i stroge porezne politike, kojom je vlast obrtnike i male poduzetnike svojim odlukama zgazila do kraja, a velike neplatiše i tajkunske tvrtke koje su do svojeg bogatstva došli kupnjom  dionica iz kuponske privatizacije, kupnjom dionica za 1 kunu, oprostom poreza, kredita i bespovratnih sredstava, naučila da se i neplaćanjem može jako dobro živjeti, Vlada RH trebala je zaštiti upravo one koji zapravo Državu financiraju.

Novim  promjenama poreznih zakona, opet ponovno, po ne znamo koji puta vode brigu o onima koji i tako dobro žive u usporedbi s najugroženijim slojem društva.  Svatko, tko se imalo razumije u porezno-računovodstvenu politiku zna i osjeća da je to potpuno pogrešna politika i da zemlju vodi još dublje u propast.

Lijek za oporavak hrvatskog gospodarstva i čovječniji život svih građana, poput liječenja nekih teških kroničnih bolesti vrlo pristupačnim i lako dostupnim ljekovitim travama,  cijelo je vrijeme bio i jest pred nosom političara.

Male poduzetnike trebalo je odavno rasteretiti plaćanjem PDV-a odmah po izdavanju faktura, odnosno za nenaplaćena potraživanja. Preciznije, sve proizvođače koji i tako za nabavku sirovine imaju pravo na povrat preplaćenog PDV-a, trebalo je, kao i u gotovo svim zemljama Europe, osloboditi plaćanja PDV-a prilikom nabavke sirovine. PDV se gotovo u svim europskim zemljama evidentira, a razlika se plaća na kraju godine, prema konačnom obračunu. Kod nas, PDV-om i  suludim, besmislenim i divljačkim blokadama žiro računa, kojima svaki mjesec šokiraju poduzetnike, uništavaju i one najblistavije projekte i mogućnosti da zaposle veći broj ljudi, dok oni zaposleni jako brzo ostaju nezaposleni.

Nadalje, porezno treba osloboditi najnižu plaću (koju treba jamčiti u  puno većem iznosu) – i zakonom propisati najniži i zajamčeni osobni dohodak u iznosu od minimalno 4.000,00  – 5.000,00 kn na kojem bi osobni odbitak trebao biti minimalno 3.500,00 kn i koji se povećava srazmjerno broju uzdržavanih osoba. Tako bi onaj najugroženiji dio građana ipak imao „pravo na život dostojan čovjeka“ koji sada ni u kom slučaju nemaju.  Spriječile bi se i isplate dijela plaće preko računa, a dijela  „na crno“ jer se zakon mora poštovati i obračunavati propisana minimalna osnovica, koja bi bila opterećena sukladno osnovnom osobnom odbitku (neoporezivi dio, i minimalno oporeziv ostatak do 5.000,00 kn).

Propisani osobni odbitak propisan od 01.01.2014. 

Srednji sloj građana koji primaju  plaću u iznosima od 5.000,00 – 10.000,00 kn trebalo bi opteretiti porezom od 30% za obveznike  koji imaju obitelj i sa 40%, poreza za samce, odnosno obračunati poreznu osnovicu po odbitku osnovnog odbitka na umanjenu poreznu osnovicu, a sve preko 10. 000,00 kn  moglo biti biti opterećeno porezom od visokih 45%.

Propisane porezne stope od 01.01.2014. godine

 Kako je u Njemačkoj?

Njemačka ima takozvani progresivni sustav poreza na dohodak. Oni koji više zarađuju imaju  veći porezni teret. Naravno, porezni teret se ne može popeti preko razumnih granica.  (100 posto).

Primjer; Obračun plaće u Njemačkoj

Kako bi se osigurala minimalna razina poreza  koja previše ne opterećuje  najniži sloj građana, koji također moraju opstati i preživjeti i  kako bi se spriječila nejednakost u standardu prilikom poreznih opterećenja te da bi se osigurala socijalna ravnoteža i pravda, u Njemačkoj je porezni sustav kreiran tako da oni koji imaju više prihoda moraju platiti veći porez na dohodak od onih koji imaju daleko niža primanja. 

Tako imaju  nultu zonu odnosno neoporezivi dohodak do 8.354 eur (2013 g.), porezna stopa od 14 do 42 %  (s progresivnim rastom za dohodak od 8.354 eur-a do 52.882 eur-a.  Za primanja od 52.882,00 eur do 250.731,eru porezna stopa je 42 %. Prihodi iznad 250.731,00 eur oporezuju se sa 45 %.

Foto; N.R. Press konferencija Vlada RH

Autor; Nada Landeka