Kad institucija prestane štititi čovjeka

 

• Slučaj Jankomir ne bi smio ostati samo još jedna medijska priča koja će nestati čim se pojavi sljedeća. Trebao bi biti povod da se ozbiljnije zapitamo kakve standarde očekujemo od javnih institucija i zašto se toliko često mirimo s time da odgovornost izostane.
• Napredak zemlje ne mjeri se samo novim cestama, zgradama, prihodima i turističkim rezultatima, nego i načinom na koji se odnosi prema ljudima koji su bolesni, nemoćni i ovise o tuđoj skrbi. Upravo se u takvim trenucima najjasnije vidi koliko je jedno društvo doista napredovalo.

 

Smrt pacijenta u Klinici za psihijatriju „Sveti Ivan“ na zagrebačkom Jankomiru i snimke postupanja dijela medicinskog osoblja koje su potom dospjele u javnost otvorile su mnogo ozbiljnije pitanje od kaznene odgovornosti pojedinaca.

Pitanje je to, kako je moguće da se u ustanovi čija je temeljna zadaća briga o ljudima, među onima koji bi trebali štititi najranjivije, dogodi takav slom profesionalnih i ljudskih načela?

Ne treba unaprijed donositi sud o kaznenoj odgovornosti, koja se utvrđuje u postupku, niti sve zaposlenike jedne ustanove stavljati u isti koš. Ali snimke i dosad objavljene informacije zahtijevaju ozbiljno preispitivanje načina na koji ustanova funkcionira, njezine unutarnje kulture i odgovornosti ljudi koji njome upravljaju. Jer nasilje nad pacijentom nije samo pitanje ponašanja nekoliko pojedinaca. Ono otvara i pitanje okruženja u kojem se takvo ponašanje moglo dogoditi, kao i reakcije institucije kada je za njega saznala

Kako institucije mijenjaju ponašanje ljudi; Stanfordov zatvorski eksperiment

Jedan od poznatijih pokušaja razumijevanja utjecaja institucionalnog okruženja na ljudsko ponašanje bio je Stanfordov zatvorski eksperiment iz 1971. godine. Iako su njegova metodologija i zaključci poslije ozbiljno osporavani, eksperiment se i dalje često spominje kao ilustracija načina na koji dodijeljene uloge, hijerarhija i odnos moći mogu utjecati na ponašanje pojedinca.

Njegova vrijednost nije u tome da dokazuje kako će ljudi, čim dobiju određenu moć, nužno postati okrutni. Takav bi zaključak bio prejednostavan. Važnije je pitanje što se događa kada se u nekoj sredini uspostave odnosi u kojima jedna skupina ima gotovo potpunu kontrolu nad drugom, kada se određena ponašanja počnu tolerirati i kada nestane osjećaj da za njih netko mora odgovarati?

U psihijatrijskim ustanovama taj je odnos posebno osjetljiv. Pacijent je često u stanju u kojem se ne može samostalno zaštititi, objasniti što mu se događa ili ravnopravno suprotstaviti onima koji o njemu skrbe. Zdravstveni djelatnik pritom ima stručnu, fizičku i institucionalnu moć.

Upravo zato profesionalni standardi, nadzor i jasna pravila postupanja nisu birokratska formalnost, nego nužna zaštita čovjeka koji je ustanovi povjerio vlastitu sigurnost.

Kada se takav odnos pretvori u odnos nadmoći i podređenosti, pacijent prestaje biti osoba kojoj treba pomoći i postaje problem koji treba ukloniti, smiriti ili kontrolirati. To je jedan od putova prema dehumanizaciji – procesu u kojem se pred sobom više ne vidi čovjek sa svojim dostojanstvom, nego prepreka, teret ili objekt postupanja.

Izgaranje nije objašnjenje za sve

U raspravama o lošem stanju zdravstvenog sustava često se spominju preopterećenost, nedostatak osoblja, niske plaće, loša organizacija i profesionalno izgaranje. Sve su to stvarni problemi. Zdravstveni djelatnici rade u zahtjevnim okolnostima, često pod pritiskom, s premalo vremena i resursa. Dugotrajna izloženost takvom radu može smanjiti emocionalnu dostupnost, strpljenje i sposobnost suosjećanja.

Psihologija i medicina poznaju i pojmove poput emocionalnog iscrpljenja, depersonalizacije, suosjećajnog zamora i moralne povrede. Potonja se, među ostalim, odnosi na situacije u kojima pojedinci zbog organizacijskih okolnosti, postupaka drugih ili vlastite nemoći ne mogu djelovati u skladu s profesionalnim i moralnim načelima koja smatraju ispravnima. Takva iskustva mogu narušiti povjerenje, empatiju i odnos prema poslu.

No važno je napraviti razliku između objašnjenja i opravdanja.

Loši uvjeti mogu pridonijeti frustraciji, udaljavanju od pacijenata i gubitku empatije, ali ne mogu opravdati nasilje, ponižavanje ili zlostavljanje.

Mnogi ljudi rade u teškim uvjetima, a ipak zadržavaju profesionalnost i ljudskost. To je važno naglasiti jer bi bilo nepravedno i pogrešno odgovornost za konkretno postupanje prebaciti na sustav u cjelini, kao da pojedinci nemaju vlastiti izbor.

Problem nastaje kada se frustracija koju proizvodi sustav počne prenositi na one koji su mu najmanje sposobni suprotstaviti se.

Pacijent nije odgovoran za manjak osoblja, loše vodstvo, niske plaće ili organizacijski kaos.

Ako se nezadovoljstvo radnim uvjetima pretvori u grubost prema pacijentu, tada se profesionalna odgovornost ne može relativizirati pozivanjem na okolnosti.

Kada institucija prvo brani sebe

Posebno zabrinjava način na koji je ustanova reagirala u prvim danima nakon događaja.

Prije nego što su snimke nadzornih kamera postale javno poznate, iz bolnice su stizale izjave kojima se branilo postupanje zaposlenika i iznosila objašnjenja događaja. U javnim istupima sudjelovalo je više predstavnika ustanove, uključujući i voditeljicu odjela. Takve izjave same po sebi ne dokazuju namjeru prikrivanja, ali otvaraju legitimno pitanje zašto se tako brzo pristupilo obrani osoblja prije nego što su sve relevantne okolnosti bile provjerene.

Postoji velika razlika između zaštite prava zaposlenika i javnog opravdavanja njihova postupanja prije nego što su činjenice utvrđene.

Svaki zaposlenik ima pravo na pretpostavku nedužnosti i pošten postupak. Ali institucija koja skrbi o ranjivim ljudima ima i obvezu prema pacijentu i njegovoj obitelji. Njezina prva reakcija trebala bi biti utvrđivanje činjenica, transparentnost i zaštita svih uključenih, a ne refleksna obrana vlastitog sustava.

Takav refleks nije nepoznat u velikim organizacijama.

Kad se pojavi ozbiljan problem, prva reakcija ponekad nije pitanje što se dogodilo i kako spriječiti ponavljanje, nego kako zaštititi ugled ustanove. U tom trenutku organizacija počinje štititi samu sebe, umjesto osobe zbog koje postoji.

Odgovornost ne završava na zaposlenicima

Prema dosad objavljenoj kronologiji, pacijent je preminuo 21. listopada. Ravnateljica je zatražila očitovanja zaposlenika, a snimke nadzornih kamera pregledane su tek 4. studenoga. Nakon što je na njima uočeno nasilno postupanje, obaviještena je policija. Ministarstvo zdravstva, međutim, navodi da o smrti pacijenta nije bilo pravodobno obaviješteno te da je službenu obavijest zaprimilo 9. studenoga, petnaest dana nakon događaja. Ministarstvo je taj propust ocijenilo nedopustivim i zatražilo utvrđivanje odgovornosti uprave.

Bolnica je iznijela svoje objašnjenje postupanja, navodeći da početna izvješća zaposlenika nisu upućivala na nasilje te da su sumnje nastale nakon što nisu pristigla očitovanja pojedinih medicinskih tehničara. I te okolnosti treba uzeti u obzir. No upravo zato treba utvrditi zašto je bilo potrebno toliko vremena da se pregledaju snimke, tko je sve znao za događaj, što je bilo prijavljeno i zašto nadležne institucije nisu ranije obaviještene?

Prema javno objavljenim informacijama, četvorica medicinskih tehničara osumnjičena su za teško ubojstvo, a protiv njih su poduzete odgovarajuće mjere.

No kazneni postupak protiv neposredno uključenih zaposlenika ne može biti kraj institucionalnog preispitivanja. Potrebno je utvrditi i odgovornost svih koji su imali dužnost nadzora, prijavljivanja i reagiranja.

Riba smrdi od glave

U svakoj organizaciji odgovornost se ne može zaustaviti na ljudima koji su posljednji postupali. Uprava određuje standarde, način nadzora i kulturu rada, a osnivač ima odgovornost pratiti funkcioniranje ustanove.

To ne znači da je svaki propust zaposlenika automatski krivnja ravnatelja ili političke vlasti, ali znači da se odgovornost mora ispitati na svim razinama.

Upravo zato Grad Zagreb, kao osnivač ustanove, mora jasno objasniti kako je obavljao svoju nadzornu i upravljačku ulogu. Nije dovoljno čekati da policija i pravosuđe završe svoj posao. Grad mora inzistirati na potpunoj transparentnosti i utvrđivanju odgovornosti, uključujući i eventualne propuste uprave.

Ako se pokaže da je bilo ozbiljnih propusta u vođenju ustanove ili u reakciji na događaj, ostavke i smjene ne bi smjele biti tabu-tema.

Stara izreka kaže da riba smrdi od glave. U institucijama to ne znači da je vodstvo odgovorno za svaki pojedinačni postupak, nego da se kultura ustanove oblikuje onime što njezini čelnici toleriraju, prešućuju, nagrađuju ili kažnjavaju.

Ako se od zaposlenika očekuje odgovornost, onda je moraju pokazati i oni koji su na vrhu. A ako je sustav zakazao, odgovornost ne smije završiti na onima koji su bili najbliže pacijentu.

Društvo koje počinje očekivati više

Postoji i čitav niz rečenica kojima smo se godinama navikavali opravdavati ono što ne bi trebalo biti prihvatljivo: „A što se može“, „Idi privatno ako ti ne odgovara“, „Tako je to kod nas“, „Nema ljudi“, „Ne može bolje“.

Često ih izgovaramo bez mnogo razmišljanja, kao da je riječ o nepromjenjivim pravilima života, a ne o problemima koje bi netko trebao rješavati. S vremenom takve rečenice prestaju biti samo komentari na loše iskustvo i postaju dio društvenog obrasca u kojem se od građana očekuje da se prilagode lošem sustavu, umjesto da sustav odgovara za svoj rad.

Upravo se tu vidi koliko je važno da se mijenjaju i naša očekivanja.

Hrvatska se već više od tri desetljeća politički i gospodarski mijenja, a s razvojem zemlje mijenja se i ono što građani smatraju prihvatljivim.

Sve više se propituju gospodarenje otpadom, onečišćenje, zaštita okoliša i kvaliteta komunalnih usluga – područja u kojima su se nekada mnoge nepravilnosti jednostavno prešućivale ili prihvaćale kao neizbježne.

To nije znak da je društvo postalo nezadovoljnije, nego da je postalo svjesnije svojih prava i da očekuje više.

Isti kriteriji moraju vrijediti i za zdravstvo. Nedostatak kadra, niske plaće, loši uvjeti rada i organizacijski problemi stvarni su i ne smiju se zanemarivati. Ali oni ne mogu biti trajno opravdanje za neprofesionalnost, ponižavanje pacijenata ili izostanak odgovornosti. Sustav mora osigurati uvjete u kojima zdravstveni radnici mogu kvalitetno raditi, ali istodobno mora zaštititi pacijente od nemara, nesposobnosti i zlostavljanja.

Slučaj Jankomir zato ne bi smio ostati samo još jedna medijska priča koja će nestati čim se pojavi sljedeća. Trebao bi biti povod da se ozbiljnije zapitamo kakve standarde očekujemo od javnih institucija i zašto se toliko često mirimo s time da odgovornost izostane.

Napredak zemlje ne mjeri se samo novim cestama, zgradama, prihodima i turističkim rezultatima, nego i načinom na koji se odnosi prema ljudima koji su bolesni, nemoćni i ovise o tuđoj skrbi.

Upravo se u takvim trenucima najjasnije vidi koliko je jedno društvo doista napredovalo

HAZUD.HR