Na dan 10. veljače sjetimo se hrvatskog mučenika-kardinala bl. Alojzija Stepinca. Kardinal Stepinac preminuo je 10. veljače 1960. godine u zatočeništvu do strane komunističkog režima.
Stanko Šarić, posvetio je blaženom kardinalu Alojziju Stepincu pjesmu:
ALOJZIJU STEPINCU
Zapjevajmo duše snagom
s kraja na kraj Domovine,
Kroacijom neka dragom
do Neba se pjesma vine.
Svecom posta naš Stepinac
časnog roda, časni sinac.
Moli za nas Alojzije,
sunce zemlje Kroacije.
Zapjevajmo Lijepu našu,
srca nek se ruka prima.
Svanula je željna zora
Bogu vjernim Hrvatima.
Krunu primi naš Stepinac
Rimu, Kristu, odan sinac.
Moli za nas, Alojzije,
sunce zemlje Kroacije.
Zapjevajmo o Hrvati
mučeniku domoljubu,
sjajnoj zvijezdi što no zlati
povijesti nam sudbu grubu.
Temelj kamen naš Stepinac
djedova nam vrli sinac.
Moli za nas, Alojzije,
sunce zemlje Kroacije.
Zapjevajmo stvoru što no
dobrim djelom ime kiti.
U nevolji, nesretnika
poji, hrani, grli, štiti.
Milosrdni naš Stepinac
pravednosti odan sinac.
Moli za nas Alojzije
sunce zemlje Kroacije.
Umuknite, oj, dušmani,
ukroti se pakla silo,
nek osjeti čovjek svaki
Stepinčevog srca, bilo.
Naša nada, naš Stepinac
neumrli zemlje sinac.
Moli za nas, Alojzije,
sunce zemlje Kroacije.
Ne bojmo se braćo Zloga
kroz vremena ova gruba.
Branit će nas voljom Boga
ruka svetog domoljuba.
Hrvatskoga roda sinac,
neumrli naš Stepinac.
Moli za nas, Alojzije,
sunce zemlje Kroacije.
Marija Dubravac, Brisbane
******************************************************
ŽIVOTOPIS KARDINALA STEPINCA…
Djetinjstvo i mladost
Na temelju iznuđenih izjava i lažnih svjedočanstava, čak i krivotvorenih dokumenata, nevin je osuđen 11. listopada 1946. na 16 godina zatvora i prisilnog rada te daljnjih 5 godina lišenja svih građanskih prava. 19. listopada 1946. odveden je na izdržavanje kazne u kazneno-popravni dom u Lepoglavi gdje je bio do 5. prosinca 1951.
Bilo mu je doduše dopušteno slavljenje mise i čitanje teoloških knjiga, ali je držan u potpunoj izolaciji, podvrgnut trajnim ponižavanjima i stresovima, a po svoj prilici i trovanju, što je uvelike narušavalo njegovo zdravlje. Po svjedocima u procesu za beatifikaciju bio je na popisu zatočenika osuđenih na likvidaciju.
Nakon 1864 dana provedenih u lepoglavskom zatvoru, 5. prosinca 1951. bio je premješten na izdržavanje preostalog dijela kazne u internaciju u rodni Krašić. U zatočeništvu, 12. siječnja 1953. imenuje ga kardinalom papa Pio XII. na što su vlasti prekinule diplomatske odnose sa Svetom Stolicom. Nije mogao u Rim ni po kardinalski grimiz, a po smrti Pija XI. ni u konklave, jer nije bio siguran da će se moći vratiti u domovinu, a htio je po svaku cijenu ostati sa svojim narodom.
Uzništvo i smrt
U zatočeništvu, i dalje strogo izoliran, razvija apostolat pisanja. Napisao je na tisuće stranica propovijedi i drugih duhovnih sastavaka. Uputio je mnogim biskupima, svećenicima i vjernicima više od 5000 pisama od kojih je sačuvano oko 700.
U pismima, kao čovjek žive vjere i nepokolebljive nade te potpunoga predanja Bogu, naslovnike hrabri, tješi i potiče, osobito na ustrajnost u vjeri i u crkvenom jedinstvu. I u tim pismima, kao i na suđenju i u cijelom zatočeništvu pokazuje iskrenu ljubav i prema onim osobama koje su ga progonile i nepravedno optuživale.
Molitva za neprijatelje i praštanje svima stalna je tema njegovih izjava i pisama kao i triju oporuka.
Od proljeća 1953. godine kobno su se razvijale, već od Lepoglave, “policitemia rubra vera”, tromboza nogu i bronhijalni katar. Bio je potreban sustavne bolničke njege, premda su liječnici, strogo kontrolirani od režima, činili sve što su mogli.
Odbijao je svaku povlasticu liječenja koja bi mogla značiti da je pokleknuo pred nepravednim sucima i pred režimom te tako pokolebati kler i druge ljude u vjerničkoj izdržljivosti. Tako su sve teži bolovi postali dio njegova zatočeničkog života, ali je on to strpljivo podnosio sve do smrti.
Sveto je umro 10. veljače 1960. još za vrijeme izdržavanja nepravedne kazne. Umro je kako se to u mučeničkom rječniku kaže “ex aerumnis carceris” – od “zatvorskih tegoba”, ali moleći za progonitelje i s Gospodinovim riječima na usnama: “Oče, budi volja tvoja!”
Njegov krepostan život i mučeničku smrt Božji je narod prepoznao i častio već za života, a osobito nakon smrti, unatoč komunističkim zabranama i progonima. Blaženim ga je proglasio papa Ivan Pavao II. u Mariji Bistrici 3. listopada 1998. godine. Iza glavnoga oltara zagrebačke katedrale gdje se nalazi grobnica zagrebačkih nadbiskupa pohranjeni su i zemni ostaci bl. Stepinca.
Cvijeće i svijeće te zahvale za uslišane milosti po zagovoru bl. Stepinca neprestano rese taj divni prostor jer su hodočasnici prepoznali u njemu osobnog zagovornika kao i zagovornika cijelog hrvatskog naroda.