Lord Hewart je pod kraj života, formulirao pravilo: “Dugi niz slučajeva pokazuje, da nije samo važno, već da je presudno važno, da se pravda ne samo vrši, već  da se vidi,  javno i nedvosmisleno, kako se vrši (“justice should not only be done, but be seen as to be done”). Ako je sudstvo  dio vlasti – a je, a vlast treba biti otvorena na kritiku – jer inače biva smjenjena, onda je tema korupcije smatrati poticaj za reformu, brži i učinkovitiji rad, popravljanje reputacije, a ne tabu.

Lord Hewart, 1943.g.

U istraživanju Svjetske Banke pokazalo se, doslovce, da su “slabosti pravosuđa i neodgovarajuća primjena zakona pravne države glavni pojedinačni razlog za korupciju” i da “istraživanja pokazuju da javnost vrlo nisko ocjenjuje poštenje i čast suda” (PRWP; www.wordbank.org/wbi/gac). Pokazalo se, da u slučaju Hrvatske, ustanovljeni Index korumpiranosti sudstva (JCI) premašuje prosjek  ako se usporedimo sa drugim zemljama u tranziciji, pa čak premašuje i indeks kakav su postigle zemlje bivšeg Sovjetskog  saveza. Štoviše u prikazu  onih čimbenika koji su “ograničenje slobodnog poduzetništva”  nedjelotvorno pravosuđe (daleko!) premašuje i faktore kao što su financijska nestabilnost, pretjerana regulacija i veliki porezi, organizirani kriminal i politička nestabilnost.

Nešto zaista nije u redu. Dobra vijest bi bila da se radi o greškama metodologije i pristupa.  Vjerujem da su suci, ne u većini, već skoro potpuno, pošteni i časni. Ne vjerujem da su potkupljivi i nečasni. Loša vijest je to da takva opravdanja ne vrijede.

Ne vrijede pa makar optužbe bile krive a predodžbe pogrešne. Ne vrijedi grčevita obrana – “dokažite pojedinačni slučaj” – jer zapravo kod poljuljanog povjerenja  ne traži se takav dokaz već mjere vraćanja povjerenja, stvarno a ne verbalno dokazivanje.

Privrednici znaju kolika je cijena reputacije: jedan skandal (recimo, trovanje sladoledom) cijelu tvrtku dovodi u opasnost.

Ljudi znaju kakva je strašna stvar izgubiti dobar glas, makar optužba bila kriva, ne traži se dokaz  već je i sama glasina dosta.

A povratiti povjerenje je mučno, teško i dugotrajno. Sve to vrijedi i za korupciju u sudstvu. Efekti razmahanih skandala i optužbi, nisu samo neposredni i ne tiču se samo prozvanih sudionika. Da kažem jednostavnije: ako su procjene i mišljenja kriva to ne znači da ih se smije ignorirati, ili smatrati gestom neprijateljstva. One se nadovezuju na stvarne probleme zastoja pravosuđa, mučne dužine postupaka, neizvjesnoti i troškove. Ne može se javno mnijenje  ignorirati time da se optuže drugi, loši zakoni, male plaće – jer to javnost ne zanima kod stvaranja mnijenja i suda. I ovdje, na sasvim iskrivljen način, vrijedi načelo da se ne smije suditi u vlastitom slučaju – sud o sucima treba prepustiti i javnosti. Sudstvo ne postoji zbog sebe i za sebe.

Sudska odluka ne mora biti samo  zakonita, ona treba biti i legitimna.

Pravda koju dijele mora se i slobodno prihvatiti radi vjere u pravičnost.  Pravda se mora vidjeti. Mora se vidjeti zbog onih kojima se dodjeljuje ili oduzima.

Još 1943, Lord Hewart je pod kraj života, formulirao pravilo: “Dugi niz slučajeva pokazuje, da nije samo važno, već da je presudno važno, da se pravda ne samo vrši, već  da se vidi,  javno i nedvosmisleno, kako se vrši (“justice should not only be done, but be seen as to be done”). Ako je sudstvo  dio vlasti – a je, a vlast treba biti otvorena na kritiku – jer inače biva smjenjena, onda je tema korupcije smatrati poticaj za reformu, brži i učinkovitiji rad, popravljanje reputacije, a ne tabu.

Na kraju, u raspravama o sudstvu, u kritici sudstva dva su prava u neskladu: jedno je pravo na izražavanje  stavova i mišljenja, pa makar oni bili neugodni, čak i šokantni, a drugo je ograničenje tog prava radi sprječavanja utjecaja na nezavisan sud, i pravo na pravično suđenje bez pritisaka. Ne vrijedi ih mješati i ne smije se poremetiti njihova brižljivo postignuta ravnoteža. Ovo kažem radi toga {to se sada lako može otklizati  na suprotnu točku:  od situacije u kojoj se svaka  optužba o korupciji sudstva dočekivala kao zla i nedobronamjerna, pod pritiskom niza slučajeva, možemo otići u suprotan ekstrem – da svatko i olako optužuje, vršeći tako pritisak na sud.

Nije lako naći ravnotežu  suprotnih prava, ali  treba izbjegavati olake generalizacije, treba izbjegavati pritiske u konkretnim slučajevima, treba djelovati (suditi) i odmjereno.

Poslovicu- pravda je spora ali dostižna, treba zamjeniti  stavom –  odložena pravda je nikakva pravda (delayed law denied law).

Autor: pravo.unizg.hr