Svi već pomalo znaju (ili to misle) na koji su način hrvatske tajne i ine službe lovile general pukovnika Ante Gotovinu, dok se nije htio predati Haaškom tribunalu. Ali, znaju li, kako su te iste ili slične službe nakon okupacije Grada Vukovara (18. studenoga 1991.) lovile i ulovile Branka Borkovića – Mladog Jastreba, posljednjeg ratnog zapovjednika ovoga grada?
Uspio je pobjeći srbijanskim četnicima, ali ne i hrvatskim čuvarima!
Zar ta priča ne privlači ni jednog hrvatskog redatelja igranih filmova?
O tome je moja malenkost sve objavila i u knjizi „Rušitelj ustavnog poretka“ (Zagreb, 1995.), ali ta knjiga, poglavito među hrvatskih tzv. povjesničarima, ostala je prešućena i marginalizira, baš kao i gotovo sva istina o padu Vukovara.
Dakle, znate li što se dogodilo s Borkovićem, nakon što je nakon srbijanske i ine okupacije ovoga grada stigao u Zagreb, gdje je trebao i morao biti dočekan kao jedan od junaka?
Sad kad se relativno mnogi, 25 godina poslije, vraćaju na ovu bolnu temu, prisjetimo se na koji je način ratni zapovjednik Vukovara opisao što mu se dogodilo, svega nakon nekoliko dana što su Srbi, zločinačka JNA, domaće izdajice i slični okupirali Grad-heroja?
„Po dolasku u Zagreb, 23. studenoga 1991. bio sam, doslovce, kidnapiran. I to iz kabineta generala Antuna Tusa, tadašnjeg Načelnika GSHV“ – rekao je te dodao: „Prije toga, predsjednik Tuđman me nije primio i nikada nisam saznao zašto. To su učinile tadašnje strukture SIS-a. Ništa mi konkretno nije priopćeno kod Bio sam u Glavnom stožeru na sastanku s generalom Tusom. Jedan me je gardist pozvao i rekao mi da imam telefonski poziv iz Ministarstva obrane. Nakon mog izlaska dvojica vojnih policajaca ugurali su me u jednu prostoriju, stavili mi lisice na ruke, a potom odvezli (vezanoga s lisicama na podu automobila) u Studentski dom na Lašćini. Prvih nekoliko dana bio sam potpuno izoliran, a nakon toga sam dobio status kućnog pritvora. Rekli su da je to zbog moje sigurnosti. Tražio sam osobno naoružanje koje su mi uzeli (i nikada mi nisu vratili.) Kazali su da sam u kućnom pritvoru Jedne večer sam na stubištu podruma sreo Milu Dedakovića-Jastreba. I njega su zatvorili, a i isprebijali. Pozdravili smo se i sreli prvi put nakon njegova izlaska iz Vukovara. Nikolu Totha sam također sreo jedanput za večerom u društvu s Udiljakom. Tada još nisam znao da je i on optužen i uhićen. Čuo sam da je i zatvorena Ljiljana Toth, ali je nisam poznavao i prvi put smo se sreli i upoznali u hotelu Internacional kada je puštena iz pritvora.“
Borković se potom prisjeća da sve što su u pritvoru od njega tražili bilo je da priča o događajima od njegova ulaska do njegova izlaska iz Vukovara.
„Svaki su mi dan obećavali da će me pustiti „sutra“. Isljednici su mi govorili da nisam zatvoren nego da me čuvaju da me netko ne bi ubio. Jednog dana sam napustio Lašćinu i otišao (pobjegao) u grad. Usput sam svratio i u Klub Vukovaraca. Tamo su me pronašli vojni policajci i vratili me u „logor“. Ovaj put bez lisica.“
Zanimljivo je na koji je način Borković pušten na slobodu…
„Nakon tri tjedna su me jednostavno izbacili na ulicu u dronjcima, bez ičega, u prosincu1991. Nikada mi nitko nije položio račune, niti me priveo istražnom sucu kao okrivljenoga, niti sam vidio nalog za svoje uhićenje. Osim svjedoka, nemam ni dokaza da sam bio pritvoren. Tada su mi rekli da idem u Stožer i tražim svoja prava. Nakon šest mjeseci inzistiranja, dobio sam manji dio, oduzete mi, dokumentacije. Za ostatak kažu, ne znaju gdje je ili pak da je izgubljena. Moram reći da su prema meni vojni policajci bili vrlo korektni. U to vrijeme su smijenili i osnivača te iste vojne policije Ivana Grbavca – Cobru a na njegovo mjesto postavili Matu Laušića.“
Spomenimo još da su u vrijeme zatvaranja Branka Borkovića radile državne i saborske komisije koje su ispitivale uzroke pada Vukovara, a da njega nikada nitko od njih nije zvao na razgovor.
- „Što su onda mogle istražiti? Šef državne komisije bio je Josip Manolić, a saborske Ivan Bobetko“- rekao je Mladi Jastreb.
Sve u svemu, ratni zapovjednik i Junak hrvatskog Domovinskoga rata još i danas traži odgovore: zbog čega su ga kao lopova, prevaranta i izdajicu zatvorili nakon okupacije Vukovara, ali i koja je bila uloga pojedinih Udbaša, kao što je Manolić, u čitavoj ovoj („filmskoj“) igri?
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskoga rata 91. (UHBDR91.)