Datum objave: 22. studeni 2015./Piše: Dragan Hazler/Dijaspora

BASEL I HRVATSKA KROZ  PAVLA SKALIĆA IZ LIKE – PISCA ZBIRKE ZNANJA, ZA KOJU JE PRVI U SVIETU KORISTIO NAZIV ENCIKLOPEDIA,UZ DOTICANJE  JOŠ OKO 25 VELEDJELA. MEDJU KOJIMA SE POSEBICE IZTIČU ZBIRNA DJELA RAZNIH SADRŽAJA PA IH JE SKALIĆ NASLOVLJAVAO MISCELLANEA, ŠTO U SLOBODNOM PRIEVODU ZNAČI SVAŠTICE

Suvremena Hrvatska i suvremeni Basel, koji pripada Švicarskoj od 1502. se premalo poznaju kroz svoju prošlost, u kojoj ima zaista takovih poviestnih razdoblja da ih se s punim pravom može nazivati atributima slavnih godina, velikih dogadjaja i značajnih učinkovitosti za Basel i Švicarsku, za Europu i Hrvatsku u njoj. Radi toga nepoznavanja pogrešno se u Hrvatskoj ocjenjuju i neispravno kritiziraju neke suvremene hrvatske djelatnosti u Baselu, kao na primjer Hrvatska Akademija Znanosti i Umjetnosti u Dijaspori – HAZUD, utemeljena 25. ožujka 1978. sa sjedištem u Baselu i osnovana je sa svrhom iztraživanja, proučavanja i obznanjivanja nalaza sačuvane kulturne i znanstvene baštine hrvatskih djelatnika u iseljeništvu, napose u doba reformacije.

Podsjetimo ovdje da su dvojica Hrvata srodnim načinom djelovanja preteče reformacije. Oni su Ivan Stojković iz Dubrovnika i Andrija Jamometić iz Nina i djelovali su u Baselu. Jedan i drugi su s hrvatske  strane nedovoljno  proučeni pa i nedovoljno znani, što se napose odnosi na Andriju Jamometića.

Ova dvojica hrvatsko-europskih  znanstvenika su skrenuli na sebe  brojne velike umove svoga vremena i kasnije sve do danas i ad infinitum.. Stojković je okupio stotine mislilaca na Baselski koncil, održavan od 1431. do 1439. i nezavršen do danas.  Slično se može interpolirati i na Andriju Jamometića (Zamometića), nastavljača Stojkovićevog  reformskog  duha, koji  je  pod mottom: “Reforme Crkve u glavi i u udovima”  doveo Crkvu do Martina Luthera, Matije Vlačića Ilirika,  Johana Calvina, Zwinglia, Eccolampada…

Treba u ovome uvodu barem spomenuti, da je Stojković privukao u Basel, uz ostale Enea Piccolomini-a, Andriju Jamometića i Erasma Roterdamskog, a ovi su dali krila duhu napried spomenutima, ne čelu s Martinom Lutherom.

 Hrvatska i Basel – Basel i Hrvatska

Ovo je neobično značajno za suvremenu i iskonsku državu Hrvatsku i još više za Hrvate u ovom dijelu dijaspore i u hrvatskoj dijaspori cijeloga svijeta radi održavanja i učvršćivanja našeg prava na nacionalni status Hrvata u dijaspori i našeg prava na udruživanje u Konfederaciju Hrvata u dijaspori čitavog svijeta. Naime, nama Hrvatima u Hrvatskoj i izvan nje još uvijek nije jasan pojam dijaspora iako je dijaspora starija od svakog pojma nacije.

Iako ovaj članak nije zamišljen za  pojašnjavanje poviestnih pojmova, za neke ipak poput diaspore mora i tome poslužiti. Grčka rieč diaspora znači  rasijanost (NE rasutost!), ali se može pretvoriti u rasutost, što je slučaj upravo u nas Hrvata. Ne ulazeći ovdje u pitanje, kako i zašto su Grci stvorili ovu riječ, važno je znati da su je prvi povijesti javno primijenili na sebe Židovi u Akadskom ili Babilonskom progonu oko 500 godina prije nove ere. Pojmom dijaspora Židovi su označili svoj nacionalni status, koji na svoj način znači “Židovsku državu u svakoj državi, u kojoj oni žive u rasijanosti. To je golema razlika između Židova, koje je dijaspora spasila kao narod i nas Hrvata, u koji se je dijaspora – rasijanost pretvorila u rasutost, što znači nacionalnu neodrživost među drugim narodima.

Hrvati spadaju u najstarije dijasporske narode, podjednako kao i Židovi. Medjutim, Židovi su znali iskoristiti status dijaspore za svoj obstanak,  razvoj, obranu, napredak, afirmaciju i triumf. Pojednostavljeno rečeno, medjunarodno usvojeni status dijaspore očuvao je Židove kroz čitavu povijest, napose od progona u Akad (Babilon) kroz brojne inkvizicije, napose španjolsku, francusku i rusku do nacističkog holocausta i nadalje.

Hrvati su za židovske dijaspore u Akadu bili sustavno-državnički narod Persijskog carstva sa statusom povoljnijim od židovskoga. S vremenom su Hrvati svoj status državotvornog naroda srazali na nomadske pastire – skitnice, poviestno poznate pod imenom Skiti. Da bismo stigli i popeli se do opće razine Židova u Akadskoj dijaspori i zadržali se na toj razini okrenutoj prema daljnjem usponu, trebalo je proći stotine godina. Štoviše i danas se brojni Hrvati u rasijanosti i u domovini Hrvata opiru uporabi pojma dijaspora za svoj status u svijetu, izvan iskonske domovine – države Hrvatske.

Hrvati i Hallstattska kultura

Moglo bi se s pravom govoriti o povezanosti današnjeg hrvatskog i švicarskog prostora, posebice Jadranskog priobalja i Baselske regije od davnine, što je zasvjedočeno nalazima Hallstattske kulture na obadva prostora i putovima između njih. Ta kultura poznata još kao kultura soli, prema starogemanskome ghal = sol, koja pokriva razdoblje od 800-500. godine prije Krista i  preuzima je rimska kultura, ostavile su iza sebe ne samo arheološke nalaze, nego i sačuvane toponime od Jadranske obale do Basela i dalje prema jugozapadu do Pirineja. To su  od Jadrana  prema unutrašnjosti Salona, Sisak, Salzburg, Halle (Ghalle = sol) i u Baselskoj regiji: Schweizer-Halle, Saline (Rheinfelden) i Sissach.

To isto u još izrazitijim oblicima povezanosti dvaju prostora odnosi se na širenje kršćanstva i latinske kulture, napose kroz Svetog Jeronima s hrvatskog prostora i obratno nešto kasnije širenjem karolinške kulture u hrvatske krajeve.

Pavao Skalić 

Najizrazitiji oblici hrvatske nazočnosti i djelovanja u Baselu i baselskih uzajamnosti u Hrvatskoj padaju u razdoblje 15. i 16. stoljeća. O tome će se uglavnom pisati u ovoj razpravi s iztaknutijim osvrtom na Pavla Skalića s korienima iz Ogulinskog kraja – Skrad?

Hrvatski znanstvenik potomak od modruških velikaša – Pavao Skalić (Samobor 1534. –  Gdanjsk ili Danzig 1575.) je za neka svoja djela rabio izraz “miscellanea” = svaštice jer je u njima pisao o svemu i svačemu pa mu je ovaj naslov najbolje odgovarao.

Pisatelj ovih redaka je proučavao Skalića, organizirao u okviru HAZUD-a o Pavlu Skaliću jednodnevni međunarodni skup 14. studenoga 1984. u Baselu i raznim grafotehnikama obnovio u tiražu od 100 do 1.105 primjeraka tri od tridesetak Skalićevih djela i dva djela o “Hrvatu iz Like” Pavlu Skaliću:

1559. a) Encyclopaediae, seu Orbis disciplinarum, tam sacrarum… izdana u Baselu 1559.

1570. b) Miscellaneorum de rerum causis… tomus I, Coloniae (Köln) 1570.

1571. c) Miscellaneorum de rerum causis… tomus II, Coloniae (Köln) 1571.

      d) Greta Krabbel: Paul Skalich – doktorska disertacija, Münster i.W.1915

      e) Greta Krabbel: Paul Skalich – Ein Lebensbild aus dem 16. Jahrhundert (dopunjena doktorska disertacija), Münster i.W.1915

Skalićeva djela Enciklopediju u 1105 primjeraka i Miscellanea I. i II. dio po 100 primjeraka te knjige od Grete Krabbel svaku po 50 primjeraka obnovila je Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti u dijaspori HAZUD sa sjedištem u Baselu, od 1978. naovamo, trudom i troškom pisatelja ovih redaka.

Spomenute knjige kao i 35 naslova od drugih autora, sačuvanih u knjižnicama i arhivima Basela i ovog dijela Europe Hrvatska akademija – HAZUD nije prodavala, nego darivala vodećim knjižnicama u Hrvatskoj i diljem Europe. Tu spadaju, primjerice djela Ivana Stojkovića, Andrije Jamometića, Matije Vlašića Ilirika, Pavla Skalića, Andrije Dudića, Ignjata Kotoranina, Antuna Dalmatina, Stjepana Konzula…

Hrvatska akademija u Baselu prišla je obnoviteljskom objavljivanju ovdje sačuvanih djela hrvatskih autora iz dva temeljna razloga: “Za vlastitu uporabu”, za što smo dobili dozvolu i drugo, u djelima smo objavili naš uvod, u kojem smo prikazali autore kao Hrvate jer su neki od njih predstavljani kao europski latinisti, a na primjer Andrija Dudić je prikazan  kao: Andre Dudith Humaniste Hongrois, dakle kao mađarski humanist.

Skalića je Europa predstavila dvojako

Hrvatskog znanstvenika Pavla Skalića – Europejca, zvanog “Pauli Scalichij de Lika” europska historiografija prikazuje u dvije krajnosti: kao vrijednog pisca, koji je prvi u povijesti ljudske kulture nazvao Enciklopedijom svoju zbirku svih znanja i disciplina i objelodanio je u Baselu 1559. godine i prvi u svijetu je uveo pisanje Indexa na kraju knjige… U drugoj krajnosti potvaraju ga neki autori, da se je lažno predstavljao velikašem (grofom) od Verone…

Kao poznavatelj Pavla Skalića iz dokumentarnih izvora trudim se promijeniti ovo drugo mišljenje o Skaliću. Upravo radi toga donosim za hrvatske čitatelje ovaj osvrt na Skalića, da njime pobudim mlađe hrvatske istraživače, koji će dokumentarno uvjeriti europske Skalićevce, da je Pavao Skalić potomak hrvatskog plemstva, a moguće i talijanskog plemstva iz Verone, što je potrebno proučiti. Naime, Pavao Skalić jest velikaškog podrijetla, što stoji zapisano u Modruškom urbaru, kojeg je napisao hrvatski velikaš Bernardin Frankopan. Skalić se nije lažno predstavljao velikaškim podrijetlom, ali nekomu je smetala visoka inteligencija i razne sposobnosti ovog Hrvata s ogulinskim, pobliže skradskim plemićkim korjenima pa su ga “znanstveno” otračavali.

Ovdje donosim iz Wikipedie nekoliko podataka o Bernardinu Frankopanu nazivanom Modruški, koji je bio plemić

Prije toga evo podatak o Skalićima iz poviestne dokumentarne knjige Hrvoja Salopeka: “Stari rodovi Ogulinsko-Modruške udoline, drugo izdanje, Zagreb, 2000, str. 46:  U urbaru se spominje jedan broj modruških plemića. Njihova prezimena su: Dianković, Gašić, Hotković, Januš, Klinčić, Krajač, Marković, Mrklić, Mavrić, Oštriharić, Orlovčić, Orčinić Ričanin i Skalić.”  (Podcrtao D.H.).

Dodajem također opisno prema Salopekovom zapisu u spomenutoj knjizi, da su žitelji Ogulinsko-Modruške Udoline selili spašavajući se od turske ugroze prema sjeveru (Samobor, Zagreb…) u Hrvatskoj i prema zapadu duboko u Italiju…

Ovi podatci su jako važni kao poticaj za istraživanje o plemićkom podrietlu Pavla Skalića, s mogućim vezama hrvatskog plemstva i veronskog plemstva jer se je Skalić predstavljao “Grofom od Verone”. Opće je poznato da su plemićki brakovi bili mješavine iz raznih naroda. To se vidi i u slučaju Bernardina Frankopana Modruškoga, kojeg ovdje donosim iz Wikipadie jer je napisao Modruški urbar i radi supruge iz talijanskog plemstva pa bi se to isto ili slično moglo interpolirati na Pavla Skalića.

Bernardin Frankopan,

hrvatski velikaš

Kratki životopisni podatci (izvor Wikipedia)

Rođenje	1453.  u Ozlju (?)
Smrt	1529. u Ugarskoj
Etničko podrijetlo	Hrvatsko
Država	Hrvatska u personalnojuniji s Ugarskom
Matična kuća	Knezovi Krčki (Frankopani)
Naslovi	Knez
Roditelji	Knez Stjepan III. Frankopan i Ižota rođ. d’Este
Supruga	Lujza rođ. Marzano, aragonska vojvotkinja
Djeca	Matija, Krsto, Ferdinand, Marija Magdalena, Beatrica, Elizabeta (Ižota), Ivan Franjo, Eufrozina, Katarina

U drugim se izvorima navodi njegovo ime kao Bernardin Frankopan Ozaljski, jer je on, zajedno s ocem, preuzeo veliku i važnu utvrdu Ozalj nakon što je 22. veljače 1474. godine umro Bernardinov bratić Bartol X. Frankopan Ozaljski (sin Nikole V. Frankopana Ozaljskog), koji nije imao nasljednika, pa je njegov ogranak Frankopana izumro. Budući da je krajem 15. stoljeća pogibelj od Turaka postala nepodnošljiva, osobito nakon što su Osmanlije neposredno prije Krbavske bitke 1493. godine opustošili Modruš, Bernardin je odlučio povući se prema sjeveru, te je počeo graditi i nove utvrde (među kojima je istaknuto mjesto imao Ogulin, izgrađen nešto prije 1500. godine). Kako se sjedište obitelji preselilo iz Modruša, završivši nešto kasnije u Ozlju, Bernardinovi su se potomci nazivali Ozaljski.

Godine 1476. oženio se aragonskom vojvotkinjom Lujzom Marzano i u tom braku rodilo se devetoro djece, među kojima budući istaknuti vojskovođa Krsto, kaločki nadbiskup Ivan Franjo i kći Beatrica, supruga hercega i hrvatskog bana Ivaniša Korvina.

Nije svrha ovog osvrta samo pisati o Pavlu Skaliću, nego podsjetiti Ogulince, da ovaj veliki znanstvenik Pavao Skalić vuče svoje korijene iz Ogulinsko-Modruške Udoline, pobliže iz Skrada(?) pa bi valjalo da ogulinska Matica hrvatska organizira jedan znanstveni skup o svome velikom sugrađaninu Pavlu Skaliću. Sa svojim skromnim znanjem i ponekom knjigom voljan sam pripomoći ako me do tada posluži moj životohod (meni je LXXIV). Dodajem i to da sam po očevim korijenima pohrvaćeni Švicarac (Hasler, povukovljeno u Hazler 1919), a po majci †Franciki Pribanić – Hazler sam po korijenima iz Skradničke Kamenice, rođak †Marijana Pribanića, profesora na mojem matičnom Farmaceutskom fakultetu u Zagrebu.   Dodajem još jednu zanimljivost moje povezanosti s Ogulinom preko Amerike, točnije preko savezne države Ohio. Naime, moj postdiplomski studij sam obavio na University of Cincinnati, Ohio (Prof.Dr. Ritschel). Moja tetka, majčina najstarija sestra †Jelena Pribanić, udana Miletić živjela je u gradu Akron (Ohio). Tu žive i sada njeni potomci, moji rođaci.