Zločin je počinjen u Travniku i okolici u vremenu od 20.- 23. listopada 1944. godine. Naime, krajem Drugog svjetskog rata ubijeno je više od tri tisuće ranjenih i zarobljenih hrvatskih vojnika, civila, bolesnika u travničkoj bolnici. Jedan broj zarobljenih, njih više od 200, ubijeno je i zakopano u šest masovnih grobišta u šumarku Rije.
U šumu u blizini župne crkve u Rankovićima 1944. godine., dovedeni su civili i branitelji Travnika koji su pali u ruke partizanima nakon višednevnih borbi u okolici Travnika. Po ranijim saznanjima, njih preko 200 izgubilo je život na ovom mjestu.
Veliki broj hrvatskih vojnika i civila nakon drugog pada Travnika doveli su partizani u ovu šumu i bez suđenja ih pobili. Partizani su pokazali toliku dozu mržnje da su čak ljude koji su se zatekli na njivama kuda je kolona prolazila ubacivali u kolonu i kasnije ubijali. Vjeruje se da je ovdje stradao veći broj hrvatskih vojnika s Kupresa, pa im svake godine organizirano dođu njihovi najmiliji pomole se za njihove duše, polože cvijeće i upale svijeću. Od kada je prije nekoliko godina ovdje postavljeno spomen obilježje održava se i sveta misa zadušnica koju predslave najviši crkveni oci, biskupi, profesori na Bogosloviji u Sarajevu, ali i svećenik iz Kupresa. Na taj način naša Crkva daje svu svoju ljubav onima koji su mučenički završili svoj zemaljski život.
Mi se danas sjećamo nevino prolivene krvi naših sunarodnjaka koji su u krvi završili u ovoj šumi prije više od 70 godina od partizanskog metka, noža i koca. Biskup Pavao Žanić u povjerljivom dopisu svim župnicima u biskupiji 16.12.1988. godine., piše kako su već duže vremena prisutne krive optužbe protiv Katoličke crkve, protiv crkvenih ljudi , ali i čitavoga hrvatskog naroda, da je odgovoran za mnoštvo žrtava u toku Drugog svjetskog rata, te su optužbe ove zadnje dane, kaže biskup, sve prisutnije a najavljuju se i nove i penju se na milijunske žrtve. Mnogi su svjesni i znaju da to nije istina. Istinu treba dokazati stvarnim činjenicama. Željeli bismo imati točne podatke o ubijenim i nestalima u toku Drugog svjetskog rata na području naše biskupije. Župnici su dobili i obrazac u koji je te podatke trebalo upisati. Kako su župnici imali popis u maticama umrlih potrebno je bilo dopisati one koji nisu upisani. Radilo se kod blagoslova kuća i obitelji.
Od 77 župa samo tri župe nisu uspjele dostaviti podatke. Ukupan broj poginulih iznosi 14.763 osobe. Nisu svi popisani 1988. godine. Zašto? Pita se biskup Perić. Evo jednog mogućeg odgovora: Kad je jedan povjerenik donio u župni ured popis svoga sela. Tada je župnik pregledao popis i rekao donosiocu popisa: Ovdje su na popisu tvoja dva brata, a gdje ti je treći brat! Ovaj je odgovorio:” Mi u kući nismo smjeli znati za trećeg brata, jer se mama bojala da ne ubiju i mene četvrtoga. Ako ga prokažem odnosno spomenem, ode meni glava. Tako mi je brat izostao u popisu.” Od životnog terora nisu smjeli biti prijavljeni ni mrtvi, da ne ode glava nekome živom. Nije ovo zloglasna inforbirovska 1948., nego preddemokratska 1988. godina. Nažalost ni nakon uvođenja demokracije nismo uspjeli doprijeti do cjelovite istine o poginulima, do onoga trećega.
Izvor: komunistickizlocini.net