Autor: Diego Fusaro/ Izabrala i s tal. prevela prof. Kornelija Pejčinović

Govorimo bez pretjerivanja. Protivno svakom pomorskom pravu privatni brodovi ukrcavaju ljudska bića na libijskim obalama i deportiraju ih masovno u Italiju. Libiju je Zapad doveo u kaotično stanje svojim neljudskim imperijalističkim „humanitarnim“ bombardiranjima 2011. Tvrdim, protivno je pomorskom pravu. Pomorsko pravo propisuje da se spašeni dovedu u najbližu sigurnu luku. U Libiji ta luka ne može biti Italija.

Onda o čemu se tu radi?

Radi se o privatnim brodovima a privatnicima posao je posao – ne spašavati nego ostvariti profit. Ne integrirati u društvo nego zaraditi. Ne spašavanje života nego se radi o novom roblju. U kom pogledu? Čiji je interes ovaj neljudski postmoderni neokolonijalizam? To je interes gospodara kapitala, vladajuće turbokapitalističke klase. Ona dovozi nove robove iz Afrike, poslušnu radnu snagu koja se dade beskrajno iskorištavati na poljima rajčica i drugih plodova. Na taj način se snižavaju plaće i domaćih radnika i migranata. A vladajuća klasa stvara neprijateljstvo među njima tako da se domaći ne bore vertikalno protiv vladajućih nego se bore horizontalno protiv migranata: borba se vodi između domaćih i migranata, bijelih i crnih. Kozmopolitski ljevičari i njihovi korisni idioti sa svoje strane su u službi kapitala i nama se predstavljaju /kao humanisti/ gurajući nam pred oči svoja uzvišena obrazloženja za masovne migracije koja tjeraju suze na oči slaveći spasilačke brodove kojima su ih dopremili bez ikakve zakonske regulative. (Čim se postavi pitanje zakonitosti odmah se to etiketira kao autoritativnost i fašizam.)

Moralo bi biti jasno, otvoreno društvo, otvoren duh, otvorena vrata: sve otvoreno tako da se može sve isprazniti. San kapitalističke turboglobalizacije je reduciranje svijeta na planetarno tržište sa slobodnim prometom roba u svim smjerovima i s prometom ljudi koji su pretvoreni u robe.

Ne znam koji po broju se brodolom dogodio prije nekoliko dana na 6 kilometara od libijske obale, 340 kilometara daleko od obale Malte a 445 kilometara od talijanske obale. A predstavnici progresizma, oni koji Europu pretvaraju u kontinent trećeg svijeta i promicatelji globalističkog kozmopolitizma ponavljaju bez prestanka da se to dogodilo krivnjom Italije. Logika je naopaka, iracionalna subkultura poticanja emocija je premoćna koristeći se srcedrapatornim slikama. Njihovi grafički prikazi s pratećim naslovima o migrantima potiču na plač. A kada su  novim reformskim zakonima o radu „masakrirani“ simbolično rečeno do krvi  naši radnici od njih ni riječi. Uostalom i sama ova masovna migracija služi da se još bolje izmasakriraju radnici, da im se oduzme i ono malo socijalnih prava koja su još preostala, da im se monstruozno snize plače i da ih se navede da misle da su im zato krivci i neprijatelji migranti a ne oni koji ih deportiraju da bi još bolje izmasakrirali radničku klasu.

I evo vam Boeria koji poput svećenika propovjeda svečanim glasom globalizaciju tržišta:  Bez migranata bit će najozbiljnijih problema za isplatu mirovina („24 sata“). U stvari to su vam sjajni motivi za deportaciju novih robova iz Afrike na privatnim brodovima: 1) rade za najniže plaće i snižavaju nadnice domaćim radnicima, 2) plaćaju nam penczije.

Kralj je gol.