Mesić je 2001. godine u Engleskoj odlikovao Fitzroya MacLeana, člana Britanske vojne misije, Titovog prijatelja i obožavatelja, koji je bio u šumi sa Titom. MacLean je osobno srpječavao raspad Jugoslavije i samo zbog toga nije trebao primiti hrvatsko odlikovanje. Logičan zaključak je da onda smatra i da je nastanak hrvatske države tragedija! Kakav apsurd!
Koji bi predsjednik i diplomatski kadar radio to u ime svoga naroda?
Najstrašnije je to što je MacLean šetao po izbjegličkim logorima u Italiji i Austriji i osobno birao Hrvate za izručenje u Jugoslaviju gdje su naravno ubijeni.
Ako to nije vrhunac nacionalne sramote, poniženja i izdaje onda ne znam šta nije.
Teško je vjerovati da Mesić nije znao šta radi.
Tako nešto može napraviti samo zlikovac! Mesić se tu pokazuje u pravom svjetlu, iznad svega kao politički Jugoslaven i nepopravljivi boljševik.
On je tek 1990 godine rekao da je shvatio da Jugoslavija ne može opstati. To sve kaže koliko je njemu do onda stajalo do Hrvatske i kakva mu je bila nacionalna svijest.
Druga strana te priče je da je pola stoljeća boljševizma u velikoj mjeri uništilo nacionalnu svijest. Zahvaljujući tome jedina životna filozofija mnogi na ovim prostorima je ustala „u se, na se…“ i „Puno kradi, malo radi i dobro živi!“
Moj jedan prijatelj, koji je cijeli život živio za Hrvatsku i u 52. godini uzeo pušku u ruke i otišao na ratište, mi je rekao da je jedini smjer mnogih u životu „Tito, partija, roštilj, stražnjica i marka“, a marka prva u redoslijedu.
Ja mislim da bi se u Hrvatskoj trebalo dignuti barem jedan mali spomenik Slobi. Da on nije napao Hrvatsku pola toga što šeta po Hrvatskoj ne bi znalo ni tko su, ni što su, jer ih nikada nije bilo briga.
Da je Jugoslavija potrajala još pet-šest godina, Hrvata ne bi bilo. Svi bi evoluirali u neku vrstu, kako je rekao Starčević „Slavenosrba“.
Da imam Euro za svaki puta kada sam čuo „prije sam bolje živio“ bio bih multimilijunaš. To je sve što takvi ljudi znaju. Zaprepaščujuće je da ima toliko ljudi koji nemaju pojma GDJE su živjeli, kao da su prespavali proteklih pedeset godina. Osim ostaloga, deset godina nakon pada Berlinskog zida oni još nisu svjesni da su živjeli od stranog kapitala, i SAMO od stranog kapitala.
Takvi ljudi nisu bili ni dobri Jugoslaveni. Da jesu, barem bi digli glas kada je 1988. na primjer Dušan Pekić, Srbin (naravno) šef SUBNOR-a izjavio da je u bivšoj državi 400.000 (četiristo tisuća) osoba primalo partizanske mirovine a nikada nisu bili u partizanima (stvarna cifra je bila 800.000).
Takve kleptokracije nije bilo otkad se bilježi ljudska povijest. Prošle godine kada sam se vraćao iz Bleiburga jedan bivši politički zatvorenik koji je odgulio 16 godina za ovaj narod, rekao mi je: „Ima još mnogih koji hoće stvarati raj na zemlji pomoću vraga“.
Treba li se tome što dodati?