Živimo li u demokraciji i što je to doista?
Autor: Mario Škorin
Slijedom jednostranih medijskih napada na razum hrvatskog građanstva ne mogu ne komentirati sustavan napor mijenjanju povijesnih činjenica i ukopavanju laži u svrhu uspostavljanja sustava u kojem niti narod vlada niti je ikoga briga za njega. Iako to niti nije cilj prirode medija kao interaktivnog alata demokratskog društva, upravo bi kontinuirana i pravovremena interakcija medija i demosa bila ono što bi trebalo činiti primijenjenu demokraciju u svakodnevici.
Jednostavnijim rječnikom, namjesto da serviraju zacrtani okvir vijesti o događajima ili podacima, mediji bi trebali koristiti kontakt program u svrhu iznošenja mišljenja i druge strane tj. demosa kojem se te vijesti serviraju.
Dakako, povratna informacija bila bi živa riječ a ne filtrirani tekstovi putem SMS-a ili društvenih mreža. Tako bi na neki način došlo do javne rasprave, upita i pojašnjenja o mnogim stvarima, bilo prošlim, bilo budućim. Ono što je sada aktualno, bilo da je to kronično, bilo da je dimna zavjesa iza koje se događa nešto drugo, jest i opet nerazriješena povijest Hrvata koja je maglovita, nedovoljno istražena, nedovoljno zastupljena i pretjerano konstruirana a da bi bila razriješena na povijesno zadovoljavajući način, u čemu mediji imaju ulogu kreatora i filtera, bilo da je to po nalogu vlasnika, bilo da je po nalogu vladajućih struja što primarno ne znači i trenutačno politički izabranih osoba u vlasti, bilo da je iz razložnosti političke korektnosti i autocenzure.
U slučaju medijske demokratičnosti i interaktivnog djelovanja u smislu obrazovanja i točnog obavještavanja pučanstva a kojeg za sada možemo samo priželjkivati, izbjeglo bi se barem jednostrano vrijeđanje osjećaja samo jedne grupacije dok za sve ostale koji bi se određenim izjavama i događajima mogli naći uvrijeđeni nitko ne bi brinuo jer su sustavno drugorazredni, gurnuti na margine.
U praktičnom primjeru posvemašnjeg licemjerja medija kao alata promjene svijesti i kreiranja lažne povijesti, opet se našao slučaj Mesić, Jasenovac te holokaust kao židovski alat protiv svih koji imaju nešto reći i Križni put, Bleiburg i holokaust Hrvata, smišljeni genocid koji se od strane medija sustavno prešućuje.
Tako Manuel Castells u svojem umreženom društvu vidi način na koji moćnici kontroliraju globalnu komunikacijsku mrežu i većinu medija putem kojih se istina može iskriviti ili prešutjeti, u svrhu određenih ciljeva korporativnog društva koje je ekonomski i politički globalno a ne nacionalno a K. Popper vidi to, globalno, otvoreno društvo izvan nacionalnih okvira te njegove neprijatelje i načine na koje su se kroz povijest pojedine vlasti obračunavale s njima.
U novije je vrijeme tako popularna multidisciplinarnost koja je toliko kompleksna i suptilna, lančano povezana da je praktično nemoguće isticati jednu a ne spomenuti drugu funkciju koje se međusobno nadopunjuju i isprepliću pa su tako demografska slika države, ekonomija, pitanje izbjeglica, ravnopravnosti spolova, prezaduženost radničke strukture te mediji koji o svemu tome na posebno kreiran način izvješćuju, samo dobro strukturirani fragmenti jedne kompaktne slike koja se može vidjeti samo ako se ti fragmenti pravilno poslože. U tu svrhu i postoje mediji. Da se slika ne bi vidjela i da bi događanja oko demosa koji u demokraciji načelno vlada bila što mutnija i neprepoznatljivija a povratna informacija toga istoga demosa, ukoliko se tome usprotivi, izostala.
Postojanje društvenih mreža u tom smislu opravdano je u izvještajne svrhe jer je prepoznata narcisoidnost ljudske rase te, u bezličnom društvu, težnja za isticanjem pa skoro svatko ima svoj dosje dostupan sa skoro svim relevantnim podacima potrebnim onima koji tu aktivnost prate. Stoga je i isticanje osobnih stavova, isticanje grupnih ili nekih drugih stavova u političko-sigurnosnom smislu sa jedne strane poželjno jer se time definiraju kritične grupacije na koje treba obratiti pozornost, a sa druge strane praktično pacificirane, razoružane i marginalizirane, upravo zbog prethodnog, upravo stoga što to svatko vidi i reagira na određeni način, po potrebi posla. A taj se posao dobro vidi prilikom svakog narodnog bunta. Jer, u duhu demokracije, dozvoljeni su samo mirni prosvjedi, oni koji ni na koji način neće poremetiti poredak stvari, osim smanjiti nivo adrenalina kod prosvjednika.
I, iako je to demokracija na najbanalniji način, prestaje onog trenutka kad netko ocijeni da treba prestati.
Tako u djeliću sekunde nestaje civilizacijski doseg kad se preko puta prosvjednika pojave tenkovi, interventna policija i vodeni topovi. I, što ostaje? Opet mediji. Isti oni koji vam ne dozvoljavaju da in vivo, u temeljnom duhu demokracije, kao vox populi, izrazite svoj stav, kritički promišljate i urbi et orbi iznesete svoje osobne stavove na neku temu. Pa reagirate jer ste nečim povrijeđeni. No to se, ako se kojim slučajem gdje i pojavi, siječe u montaži. Jer mediji već imaju svoj stav.
Tako se sustavno plasira i teza o holokaustu Židova a koji je dobio svoj zamah poglavito romanom Exodus Leona Urisa te napuhavanjem broja poginulih od nevjerojatnih šest miliona, unatoč tomu što su dostupni podaci koji izrijekom spominju 271 000 ukupno mrtvih u cijeloj Europi u svim logorima tijekom cijelog rata te službenom obznanom Međunarodnog Crvenog Križa koji je priču o holokaustu proglasio prijevarom te da na području Europe tada nije ni bilo ukupnog židovskog stanovništva koje bi približno zadovoljavalo tu brojku.
Istovremeno kroz guranje te „istine“, postavlja se pitanje čiji su mediji na teritoriju RH koji odbijaju svaku primisao o spominjanju sve većeg broja dokaza o smišljenom genocidu nad Hrvatima kojih je samo u prvom mjesecu poraća, samo na teritoriju Slovenije sustavno pobijeno skoro 200 000, tek nešto manje od brojke svih stradalih po svim logorima Europe tijekom cijelog trajanja rata, kako to tvrdi MCK.
Imajući to u vidu, nemoralnost kreatora povijesti i njihovih glasnogovornika medija, nedvojbena je. Podjednako i politička korektnost upravo onih koji se nastoje istaknuti kao najveći čelnici RH, domoljubi koji niti riječi nisu rekli o hrvatskim žrtvama, ističući one koje su u većini izmišljene i kojima je svrha samo jedna a to je uspostavljanje jednog već zacrtanog režima koji sa demokracijom ima isto toliko koliko i Aristotel sa kvantnom fizikom.
Sramotno prešućivanje hrvatskih žrtava u sklopu svih kojima se klanjamo sa pijetetom, u demokratskoj, parlamentarnoj državi, ravno je izdaji nacionalnih interesa i teško da se ikako drugačije može protumačiti, koliko god to bila politika. Ona politika kojoj nije stalo ni do čega što nosi hrvatski predznak. I klanjanje upravo tamo gdje leži većina hrvatskih kostiju, ako ne i sve!
Uostalom, argumentacije radi, prekopajmo i provjerimo i prestanimo živjeti drogirani medijima i njihovim nalogodavcima.
Isto tako, nedvojbeno je da je i navodno najveći društveno-civilizacijski doseg RES PUBLICA te njen alat demokracija, samo dobro napuhani, veliki balon vidljiv svima. Međutim, unatoč svemu rečenom, taj balon, kao i svi drugi baloni, ima jednu manu. Blagim dodirom tanušne igle lako pukne, uz veliki prasak! Uza sve rečeno, teško se oteti dojmu da je apsolutističko kraljevstvo, izvan konteksta vremena, barem korak pred republikom i demokracijom. Jer demokracija ionako služi samo tomu da se ne čuje glas inteligencije.
No kolo sreće i povijesti neprestano se vrti. Kako se nitko ne rađa kao kralj ni kao siromah, uputno je zapitati se, diše li među nama novi mesija, neki novi Tomislav, Petar Krešimir ili Mojsije, svi odreda genetski Hrvati barem dijelom, sudeći po zavidnoj razini napora nekih struktura za što većim smanjenjem stope rađanja u Hrvata? Mediji bi to sigurno popratili obimnim izvješćem! A još raspravljamo o tome što je zadesilo Egipat!


