Datum objave: 02. ožujak 2016./Autor: Ivica Karamatić/Izvor: Hrvatski list/HAZUD

“Pred sudom koji imade zadaću izvršiti nalog stanovite organizacije ja se ne ću braniti. Strijeljajte me! Postavite me pred vrata vješala, ali odgovarati vam ne ću.”

„Moja je krivnja u tome što nisam pa na koljena pred komunizmom koji jedino vlada u ovoj zemlji“.

U listu „Polet“ od 15. veljače 1985. godine Stepinčev tužitelj Jakov Blažević izjavio je: „Da je Stepinac bio imalo elastičniji, nije trebalo procesa.“

Blaževićev intervju u „Poletu“ imao je veliki odjek u inače onodobnoj cenzuriranoj javnosti, premda su njegovu izjavu mnogo prije potvrdili svojedobni prvi Titov suradnik Milovan Đilas i negdašnji jugoslavenski ambasador  u Washingtonu Vladimir Popović.

O tim izjavama posvjedočio je Ivan Meštrović 1956. u objavljenoj analizi „Stepinac – duhovni heroj“ u kojoj stoji Đilasova izjava. „Mi ne bismo imali ništa protiv njegova hrvatskog nacionalizma, samo da možemo trpjeti njegovu privrženost rimskom papi“ – te Popovićeva izjava o Stepincu: „On je sigurno čovjek jaka i čista karaktera i uporno stoji za svojim uvjerenjem.”

Da je samo u jednoj stvari popustio, bio bi danas slobodan i nama uštedio napast. Nama njegov hrvatski nacionalizam ne bi smetao, i da je samo proglasio hrvatsku crkvu, mi bismo ga digli do neba.“

Optužbe protiv Stepinca za njegovo ustaško-križarsko djelovanje intenzivirane su tek kad su komunistički vlastodršci, predviđeni Titom i Rankovićem, uvidjeli da Stepinca ne mogu slomiti da izda vjernost Svetoj Stolici te pastirsko katoličko i nacionalno poslanje.

Početkom 1946. u Zagrebu se okupljalo jedno tajno društvo, čiji je stožerni cilj bilo ubiti Stepinca.

Tito je obećao veliku novčanu nagradu Stepinčevu ubojici, iz redova rečenoga tajnog protukatoličkog i protuhrvatskog udruženja, čiji su se članovi sastajali nedaleko od Kamenitih vrata u Zagrebu.  Budući da se na  Stepinca nije izvršio uspješan atentat, komunisti su, nakon njegove izolacije, počeli s pripremama na najvišoj razini vlasti uz njegovo suđenje pod optužbom za kolaboraciju, pogrješno računajući na potporu Zapada.

U planu montiranja suđenja Stepincu, komunisti su se udružili s masonima i objavili rukopis „Magnum crimen“ Viktora Novaka, čelnika jugoslavenskoga masonstva, u kojemu je optužena cijela hrvatska Katolička Crkva za držanje tijekom rata. Međutim, tim korakom komunisti su dobili „ražanj bez zeca“ jer se inozemno masonstvo posve ogradilo od najtraženijeg protukatolika Viktora Novaka, poglavito od vodeće francuske masonske lože.

Prije otvaranja kaznenoga postupka protiv Stepinca, visokopozicionirani dužnosnik Ozne Maks Baće donio je nasumično skupljenu hrpu dokumenata, fotografija i novinskih članaka Josipu Hrnčeviću s prijedlogom da se na temelju toga napravi nacrt optužnice protiv Stepinca. Hrnčević je kasnije priznao da je optužnica protiv Stepinca bila „dobrano protkana elementima propagande“. Upravo on je napisao uvodni dio optužnice. Druge dijelove optužnice sastavili su Dragutin Despot i Božidar Kraus, dok je konačni tekst optužnice djelo javnoga državnog tužitelja na Stepinčevu suđenja Jakova Blaževića.

Kad je optužnica dogotovljena, zeleno svjetlo za početak suđenja Stepincu, na Bledu, dali su Josip Broz Tito i Aleksandar Ranković.

Komunistički režim prethodno je inscenirao sve pojedinosti suđenja, počevši od jeseni 1945. s rečenim prljavim poslom.

Agenti Ozna, od rujna do studenoga 1945. katoličkim svećenicima na Kaptolu podmetnuli su križarske zastave i lijekove za navodne križare u šumi, preko provokatora Ivana Žagića. U istome cilju, pred Vrhovnim sudom NR Hrvatske pokrenuto je suđenje negdašnjemu visokom ustaškom dužnosniku Erihu Lisaku, Stepinčevu tajniku Ivanu Šaliću i drugim optuženicima za tzv. djela protiv naroda i države.

Jakov Blažević je 18. rujna 1946. godine zatražio prekid suđenja Lisaku, Šaliću i drugima na osam dana kako bi optužnicu proširio i na zagrebačkoga nadbiskupa dr. Alojzija Stepinca.

Istoga nadnevka, 18. rujna 1946. dok se pripremao za slavljenje jutarnje svete mise, Stepinac je uhićen na temelju Blažinčeva pismenoga naloga. Potom je podvrgnut ispitivanju te doveden do glavnoga sudca dr. Žarka Vimpulšeka, istoga čovjeka kojemu je Stepinac spasio život kad je bio uhićen radi davanja „crvene pomoći“.

Sudcu Vimpulšeku Stepinac je kazao: “Pred sudom koji imade zadaću izvršiti nalog stanovite organizacije ja se ne ću braniti. Strijeljajte me! Postavite me pred vrata vješala, ali odgovarati vam ne ću.”

Istražnom sudcu Nedi Milunoviću Stepinac je rekao: „Moja je krivnja u tome što nisam pa na koljena pred komunizmom koji jedino vlada u ovoj zemlji“.

Potom je vlastitu izjavu pred istražnim sudcem Stepinac završio upečatljivim riječima:

„Ako je sadašnjem režimu doista stalo do toga da sredi položaj u zemlji, evo vam jedinoga puta koji k tome dovodi. Država imade diplomatske veze sa Svetom Stolicom. Neka se dakle, stavi s njome kao jedinom kompetentnom u kontakt. Sveta Stolica to jest Crkva, ne poznaje nikakva diktata.

Ona poznaje samo pošteni i iskreni sporazum. Bez toga nema nikakva uspjeha. Mogu biti osuđen, mogu biti osuđeni i drugi biskupi, mogu biti poubijani mnogi svećenici i vjernici, no stanje se ne će poboljšati, pače, bit će sve gore i dovest će do pada. Živi primjer je Hitler. Ako meni ne  ćete dati pravo, povijest će mi ga dati.

Kao što su mnogi procesi, koje je Hitler upriličio protiv Crkve služili samo za njezinu proslavu, tako će i ovaj, jer Krist stoji iza Crkve.

Znajte, Isus Krist jest i ostaje ugaoni kamen svijeta. Tko na nj padne, razbit će se, a na koga on padne, smrvit će ga!“

Sramotno Stepinčevo suđenje trajalo je od 30. rujna do 11. listopada 1946 godine, u dvorani preko puta Tehničkoga fakulteta u Kačićevoj ulici 26  u Zagrebu.

Tijekom suđenja jedan tužitelj Blažević stalno je vrijeđao Stepinca, svjedočili su brojni lažni svjedoci, a podmetnuto je i lažno Stepinčevo izvješće od 18. svibnja 1943. Svetoj Stolici.

Dr. Đuka Marić, svećenik i petooptuženi na Stepinčevu suđenju, posvjedočio je da je Stepinac na početku suđenja izjavio: „Na optuženičkoj klupi nisam danas ja nego čitav hrvatski narod. Crvka u tom narodu“, premda te izjave u sudskom zapisniku nema. Svjedocima koji su trebali svjedočiti u Stepinčevu korist bilo je onemogućeno svjedočiti, a među njima je bio, uz pravoslavce i Židove i Stepinčev nasljednik Franjo Šeper.

Sud je odbio javno ispitati Ivana Žagića, odbacivši zahtjev optuženoga fra Mamerta Margetića, čime bi bila rasvijetljena oznaško podmetanje suradnje s križarima kaptolskim svećenicima čime bi se srušila, kao kula od karata, optužnica protiv Stepinca i drugih suoptuženika zbog njihova pomaganja križarima, ali boljševički je sud plitko obrazložio da Žigića ne može saslušati iz „tehničkih razloga.“

Stepinčevo je suđenje pokazalo da je Katolička Crkva u Hrvatskoj za boljševičku komunističku partiju bila glavni neprijatelj, jer je predstavljala jedini preostali autoritet neovisan o jugoslavenskome jednoumnom režimu.

U pozadini uhidbe i osude Alojzija Stepinca, uz hrvatske izdajnike, stajali su onodobna srbijanska politika i vrh Srpske pravoslavne Crkve, koji su isto mrzili Katoličku Crkvu i hrvatski narod i željeli ih uništiti.

Montirana Blaževićeva optužnica teretila je Stepinca za navodnu suradnju s neprijateljima u ratu, Nijemcima i Talijanima, za suradnju s ustaškim režimom, za proustaško pisanje katoličkog tiska, za vojni vikarijat kojim se Stepinac brinuo da u Hrvatskoj vojsci bude dostatan broj vojnih svećenika, a u optužnici je to procijenjeno kao „kolaboracija s okupatorom“. Premda su Stepinčvei odvjetnici dr. Ivo Politeo i dr. Natko Katičić osporili rečene i sve druge optužbe, Vijeće Vrhovnog suda NR Hrvatske, što su ga činili predsjednik sudskoga vijeća dr. Žarko Vimpulšek te članovi vijeća dr. Ante Cireneo i dr. Ivan Poldrugač, osudilo je u „ime naroda“ zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija Stepinca na 16 godina zatvora s prisilnim radom te daljnjih pet godina gubitka svih građanskih i političkih prava.

Nepravednom, sramotnom, montiranom sudskom presudom uzoriti je Stepinac postao aposlutno nevina žrtva komunističkoga progona. Isprva je robijao u Lepoglavi, u sjevernoj Hrvatskoj, kamo je dovezen autom, u pratnji Josipa Manolića.